Zahtijevanje naroda

Petnaestog oktobra na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, kao i u više stotina drugih gradova u svijetu, održan je skup 15.O, demonstracije nadahnute antiglobalističkim protestima “Okupirajmo Wall Street” u New Yorku, koji traju mjesec dana i koji su, ponajprije, usmjereni protiv financijske i bankarske oligarhije. Toga jesenskoga dana u Zagrebu bismo vjerojatno gledali još jednu varijantu prosvjeda sličnih onima s proljeća, da u drugoj polovici stvari u svoje ruke nisu preuzeli građani direktno demokratski organizirani. Što će reći da je organiziran plenum, svojevrsna narodna skupština na otvorenom, i da se u sat i pol vremena diskusije došlo do prvih pet narodnih zahtjeva.

Prvih pet zahtjeva

Uz dvije spretne moderatorice, mikrofona se u tom trenutku, koji je zbog prevladavajuće ispovjedne intonacije imao i obilježja svojevrsnog zagrebačkog Hyde parka, dohvatilo dvadesetak ljudi i pred više tisuća okupljenih građana izreklo široki spektar zahtjeva.

U zapisniku s prvog narodnog plenuma, među ostalim, stoji i ovo: “Građani su iznosili zahtjeve, od ukidanja zabrane okupljanja na Markovom trgu do ulaganja u obnovljive izvore energije. Neki od govornika istaknuli su kako bi se trebali organizirati lokalni plenumi, odnosno kako bi u svakoj gradskoj četvrti ljudi trebali moći sami odlučivati o njima bitnim pitanjima. Više je puta istaknuto da je kapitalistički sustav neodrživ te je poručeno da ne smijemo dopustiti da manjina koju čine političari i ekonomska elita i dalje gazi naša prava. Raspravljalo se i o potrebi za revizijom proračunskih izdataka, pristupanju Europskoj uniji te o projektu samoodrživih gradova.” Prosvjednici su također predlagali bijeli štrajk, kolektivno podizanje novca iz banaka, poništavanje glasačkih listića na predstojećim izborima, pa čak i bojkot svih kapitalističkih proizvoda. Plenum je odlučio da će zahtijevati od sindikata pokretanje generalnog štrajka.

Nakon rasprave, plenum je glasanjem usvojio zahtjeve koje je većina građana spominjala u svojim prijedlozima:

1. Odlučivanje na referendumima – građani moraju aktivnije participirati u donošenju bitnih odluka;

2. Nadzor referenduma za ulazak u Europsku uniju – građani imaju pravo nadzirati valjanost provođenja referenduma. Trenutačno građanski nadzor provodi samo GONG, koji dijelom financira EU. Potrebno je uključiti i druge građanske inicijative u nadzor referenduma;

3. Demokratizacija Hrvatske radiotelevizije – HRT je javna televizija i morala bi davati puno više prostora hrvatskim građanskim inicijativama;

4. Revizija mirovinskog i zdravstvenog sustava – želimo besplatnu, svima dostupnu zdravstvenu skrb te transparentan i održiv mirovinski sustav;

5. Zaštita javnih dobara (zdravstvo, obrazovanje, vode, šume…) – protivimo se daljnjoj privatizaciji javnih dobara.

Također je odlučeno da se idući plenum održi u subotu, 22. listopada, u 18 sati na Trgu. Prosvjednici su izglasali okupaciju Trga, pa se pozivaju svi zainteresirani da ponesu deke, šatore i vreće. Okupacija će trajati do ispunjenja zahtjeva ili do trenutka kada građani na plenumu odluče drugačije.

Združeni u istoj borbi

Iako sama metoda direktne demokracije i plenumskog odlučivanja nije nepoznata ni u nas ni u svijetu (prakticirana je na brojnim fakultetima u posljednjih nekoliko godina u borbi protiv komercijalizacije visokog školstva i sada u sklopu globalnog pokreta 15.O), ipak je, ovako javno prezentirana, izazvala nemali broj negativnih reakcija. Najprije su se ogradili suorganizatori zagrebačkog prosvjeda 15.O, Građanska akcija i jedan sindikat, jer da je, po njihovim riječima, plenum bio organiziran i proveden neplanirano i bez dogovora s drugima, a uza sve, to im se, eto, ne sviđa zbog nerealnih zahtjeva koji su se tamo mogli čuti.

Inače, o metodi direktne demokracije i plenumskog odlučivanja dade se danas lako informirati na svim stranama, posebno na internetu. Odličan izvor je blog Slobodnog Filozofskog. U jednom tekstu s tog bloga o rečenim metodama piše: “Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički, pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama…) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.”

O pojavi novog subjekta na domaćim i svjetskim ulicama, naroda samog, koji se drznuo suprotstaviti ničem drugom doli kapitalizmu, naš sugovornik Nikola Visković, sveučilišni profesor i publicist iz Splita, kaže:

– Iznenada, javlja se na ulicama onaj pravi subjekt koji je zlostavljan, a to je – transverzalno kroz društvo – nezaposlena i besperspektivna mladost, zloupotrebljeni intelektualci, generacijski izgubljeni penzioneri, pa i dijelovi nezaposlenoga fizičkog radništva, tj. jedan konglomerat globaliziranog nezadovoljstva koji je upravo pandan globalizirane neoliberalne financijske, birokratsko-političke i vojne moći.

Što se tiče same prakse direktne demokracije, Visković je tu nešto oprezniji, iako je na idejnom planu entuzijast.

– Izlazeći na ulice protiv središnjega kapitalizma, a ponekad i, razumljivo, nasilno kao u Grčkoj i Rimu, mi se, po mome sudu, očajnički i s malo izgleda za pobjedu u istoj borbi združujemo s dečkima, djevojkama i profesorima New Yorka, Pariza, Rima, Berlina i Atene. Žestoki sam idejni fanatik neposredne demokracije, ali vidim i njene granice, dakle tu sam realist. Direktnu demokraciju podržavam, ona je moguća, ali gledajući pragmatično, u masovnom je društvu riječ o utopiji. Ne brinem toliko što Hrvatska nema neposrednu demokraciju, nego što je nemaju ni Amerika ni Europa. Pa što onda mi možemo učiniti? Zasad zadržati taj ideal, iako se on ne može odjednom nametnuti – smatra Nikola Visković.

Lako je biti cinik

Prigovori novinskih komentatora, koji su uslijedili dan-dva nakon plenuma, uglavnom se mogu sažeti u onu staru Giddensovu izjavu: možemo zamisliti čak i kraj svijeta, ali nikako i kraj kapitalizma. Plenumaši su se drznuli propitati vladajući poredak i, štoviše, zatražiti abdikaciju kapitalista, i to u situaciji kada smo, kako je zavapio jedan komentator, “… na dnu! Intravenozno priključeni na tuđe novčanike, bez kojih bi sutra završili u komi”. I drugi oponent tvrdi da u nas kapitalizma zapravo nema, pa da su demonstracije instrumentalizirane u predizborne svrhe.

O tim je komentarima naš sugovornik Dean Duda, sveučilišni profesor, kazao sljedeće:

– Niz komentara posljednjih mjeseci s visine i distance bagatelizira progresivne ideje: te nemamo kapitalizam, te kod nas nema ni “n” od neoliberalnog kapitalizma itd. To je liberalna mjera zdravog razuma koja pokazuje kakav je zapravo njihov kapacitet i konkretna poruka. Znači da je bolje boraviti kod kuće pod dekicom i do birališta svake četiri godine, dok se kapitalizam ne razvije u prekrasnu nevjestu. Konstataciju da su zagrebački prosvjedi zapravo pričuvni predizborni skupovi vladajuće stranke, objavljenu na jednom korporacijskom portalu, ne bi mogao smisliti ni Slavoj Žižek u pijanstvu nakon devetnaest predavanja u četiri dana na tri kontinenta.

Osnovna teza svih prigovora je da su ovakve i slične antikapitalističke demonstracije jalove, uzaludne i iluzorne, a oni koji su u njih uključeni naivci, pa će i njih, baš kao i Che Guevarin lik, prije ili kasnije kooptirati sveproždirući kapitalizam. Po toj se logici baš ništa ne da učiniti, jer se ništa bitno ne može promijeniti, a to zato što se prosvjednici suprotstavljaju nekim navodno oduvijek postojećim društvenim i političkim invarijantama, koje su fundamentalne i vječne kao stijena. Jedna od takvih tobožnjih nepomičnih istina je i ona da kapitalizam možda i nije najbolji sistem, ali je dosad najbolje što smo smislili. Na ovakve cinične opaske može se odgovoriti samo s još više aktivizma, jer se podrugljivcima mogu začepiti usta samo dosezanjem konkretnog cilja. Nema druge.

Što je to direktna demokracija?

Alternativa postojećem kapitalo-parlamentarizmu

S obzirom na to da se direktna demokracija (dirdem) u zadnje vrijeme dosta spominje, ali da mnogima još nije jasno što to točno jest, ovdje ćemo iznijeti nekoliko osnovnih informacija o tome. Trenutačno živimo u sustavu liberalne/predstavničke/parlamentarne demokracije. To znači da svake četiri godine na izborima biramo jednu od ponuđenih stranaka (koje, nota bene, u načelu sve provode istu neoliberalnu, tj. protunarodnu politiku). Nakon izborâ, izborni pobjednici četiri godine mogu raditi što god hoće, izborna obećanja ne moraju održati, a praktički su nesmjenjivi – sjetimo se npr. Jadranke Kosor ili Milana Bandića. Kada je riječ o nekim bitnim pitanjima, kao što je bio ulazak u NATO ili smanjenje radničkih prava, narod se ne pita.

Primjeri u svijetu

No to nije najveći problem realnopostojeće predstavničke demokracije. Ključni je problem u tome što pobjeda na izborima uglavnom ovisi o novcu. Teoretski se bilo tko može kandidirati na izborima, ali bez dovoljno sredstava za džambo-plakate, reklame na TV-u, turneju po državi itd., realne šanse za uspjeh vrlo su male. Bez ogromnih financijskih sredstava i potpore kapitalističkih struktura, na izborima se u pravilu ne može pobijediti – rijetke iznimke postoje, npr. u Južnoj Americi (Evo Morales u Boliviji, primjerice), no kada se takvo što i dogodi, uvijek postoji velika opasnost da postojeće strukture moći takve slučajeve “srede” izvaninstitucionalno (Jean-Bertrand Aristide 1992. i 2004. na Haitiju ili Manuel Zelaya 2009. u Hondurasu).

Kako bi onda funkcionirala direktna demokracija kao alternativa predstavničkoj? Na lokalnoj razini, u selima, općinama, kvartovima, firmama, hotelima i sl., to je vrlo jednostavno – svi se zainteresirani okupe, rasprave pojedini problem i demokratski, jedan čovjek/jedan glas, donesu odluku. Operativne odluke bi obavljali javni dužnosnici/birokrati, koji bi u svakom trenutku bili smjenjivi na plenumu. No, kako bi to funkcioniralo na nacionalnoj razini? Tu imamo primjer Švicarske, koja ima po desetak referendumskih pitanja tri-četiri puta godišnje, a sličnu dirdem praksu unutar predstavničke demokracije imaju i neke druge zemlje, npr. Kalifornija u SAD-u. Dirdem je zamisliv na više razina – od umjerene, reformističke do potpuno radikalne. U umjerenoj verziji moglo bi se zamisliti uvođenje potrebe referendumskog glasanja o bitnim pitanjima (npr. privatizacijama javnih resursa) i uvođenje institucije trenutnog opoziva političara kojima narod ne bi bio zadovoljan. U radikalnoj se verziji može zamisliti sustav u kojem bi se sve važnije odluke donosile izravno na referendumima, dok bi političari u današnjem smislu nestali, a zamijenili bi ih javni dužnosnici i stručnjaci koji bi samo na operativnoj razini provodili odluke glasačâ. Danas nam i tehnologija tu može pomoći, pa se može razmišljati o e-glasanju, što bi praktički minimaliziralo sve troškove. Primjeri u svijetu su brojni, ove je godine u Estoniji dva  milijuna ljudi glasalo preko interneta.

Kraće radno vrijeme

Poanta dirdema nije u tome da svi moraju o svemu odlučivati. Na glasanja bi izlazili zainteresirani, a stvar je u tome da bi se svi mogli uključiti i jednakopravno donositi odluke ako to budu htjeli. Također, ne bi se moglo dogoditi da se odluke, kao što je to često slučaj danas, donose protiv volje većine, jer bi se sve teme koje glasači smatraju bitnima mogle staviti na glasanje (nakon, primjerice, skupljanja određenog broja potpisa preko interneta).

Jasno, samo glasanje nije dovoljno. Da bi ovakav radikalnije zamišljen sustav funkcionirao, moraju postojati doista slobodni i neovisni javni mediji, svakom glasanju treba prethoditi iscrpna javna rasprava (uživo, u medijima, na internetu…), a, gledamo li još radikalnije, u konačnici bi i radno vrijeme trebalo biti kraće, kako bi se ljudima omogućilo aktivno sudjelovanje u politici. Naravno, ne treba posebno ni spominjati da je prava demokracija, ona koja bi postojala i u sferi ekonomije, zapravo nespojiva s kapitalizmom u kojem manjina ima vlasništvo nad većinom sredstava za proizvodnju u nekom društvu. U pravom demokratskom društvu resursi, i politički i ekonomski, moraju biti pod kontrolom svih ljudi. Tehničkih razloga da društvo postane puno demokratskije nego što je danas, čak i ako promjene ne bi bile radikalne, nema – jedini problem su realni materijalni interesi manjine koja od današnjeg političko-ekonomskog ustroja profitira živeći na grbači većine.

Mate Kapović