Borac protiv palanačkih čudovišta

Radomir Konstantinović rođen je 27. marta 1928. u Subotici. Na književnu je scenu stupio 1951., zbirkom pesama “Kuća bez krova”, da bi potom prešao na prozu i objavio niz eksperimentalnih romana: “Daj nam danas” (1954), “Mišolovka” (1956), “Čisti i prljavi” (1958), “Izlazak” – roman o Judi Iskariotskom za koji je dobio NIN-ovu nagradu (1960) i “Ahasfer ili traktat o pivskoj flaši” (1964).

U sledećoj fazi svog rada posvećuje se esejistici, pa 1966. objavljuje “Pentagram, beleške iz hotelske sobe”, da bi se tri godine kasnije pojavila legendarna “Filosofija palanke”, koja je do danas doživela sedam izdanja, kultni status na srpskoj intelektualnoj sceni, prevod na mađarski, kao i onaj na engleski, koji bi uskoro trebalo da bude objavljen u SAD-u.

Pleme u agoniji

U “Filosofiji palanke” Konstantinović bespoštedno analizira provincijsku zatvorenost i duh palanke, koji definiše kao ‘duh plemena u agoniji’, kako u srpskom društvu, tako i u srpskoj kulturi. Duh palanke pokušava da se odupre protoku vremena i da se učauri u sopstvenoj van-istoričnosti, zaveren trajanju, s onu stranu preobražavanja, suprotstavljen svemu subjektivnom i tvoračkom. Konstantinović dijalektički vrtoglavo secira raznolike aspekte ovog duha: njegov ideal čistog siromaštva koji dovodi do odsustva tragedije i malog raspona koji se kreće između sentimentalizma i sarkazma, trajni infantilizam duha palanke, banalnost i senzacionalizam kao osnovna načela ništavila, različite vrste nihilizma koji dominiraju svetom palanke, egzistenciju shvaćenu kao besmisleni rad, tradicionalizam kao rđavu savest nemitotvorne svesti… Njegove opservacije o “političkom vašaru u režiji dosade” i danas se mogu čitati kao precizna dijagnoza političke scene u čitavom regionu.

U završnim poglavljima knjige, posvećenima srpskom nacizmu Dimitrija Ljotića i njegovih intelektualnih satelita, Konstantinović konstatuje da “srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke”. Nešto kasnije, Konstantinović opominje da “svaka apsolutizacija svakog mita (pa i kosovskog mita) vodi netrpeljivom nacionalizmu, pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu”.

Ono o čemu je izrazito kritički Konstantinović pisao krajem šezdesetih godina, dve decenije kasnije postalo je naša realnost. Parafrazirajući Josifa Brodskog, mogli bismo da kažemo da narod koji ne čita svoje filozofe neminovno završava u diktaturi i zločinima.

U “Filosofiji palanke” Konstantinović daje teorijski uvod u svoje sledeće delo, a u drugom delu knjige, naslovljenom “Beleške”, začetak je onoga na čemu će raditi narednih 14 godina. Konstantinović tu analizira konkretne primere duha palanke u delima srpskih pisaca, kao i njihove otpore i borbu s tim pogubnim duhom. Iz tog malog zametka nastaće monumentalno osmotomno delo “Biće i jezik” (u iskustvu pesnika srpske kulture), objavljeno 1983., u kome Konstantinović na nekoliko hiljada stranica maestralno piše o 113 srpskih pesnika iz prve polovine XX. veka.

Izvanredno akribična i eruditna studija u kojoj je Konstantinović pokrio neverovatan dijapazon – od panegirika Oskaru Daviču, naprimer, do tekstova o minornim pesnicima koji su objavljivali mahom po četničkim listovima – predstavlja jedinstven esejistički poduhvat u istoriji srpske kulture. Nakon ovog nesvakidašnjeg dela, Konstantinović će objaviti još dve knjige: verovatno svoj najbolji roman “Dekartova smrt” (1996) i svoju prepisku sa Samjuelom Beketom, obogaćenu komentarima pod naslovom “Beket prijatelj” (2000).

Tuđ u tuđem svetu

Početkom devedesetih Konstantinović pruža aktivan otpor pomahnitalom nacionalističkom zlu te učestvuje u formiranju Beogradskoga kruga, grupe intelektualaca koji su se ujedinili u suprotstavljanju Memorandumu SANU-a i Slobodanu Miloševiću. Na prvom sastanku Beogradskog kruga, 11. aprila 1992., Konstantinović je ovako govorio: “Ne samo, dakle, što svakodnevno živimo usred ove normalne čudovišnosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo i sami se preobražavamo u čudovišta; živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma znači, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje, ali i prihvatiti ga kao svoje – prihvatiti neprihvatljhivo: prihvatiti čudovišno kao prirodno”.

U svetu koji mu je postao tuđ, Konstantinović se odlučio na samoizolaciju, daleko od javnosti. Na život u ćutanju jer, kako je sam govorio, “govor podrazumeva nekakav pristanak na svet, da pretpostavlja taj pristanak: da bih govorio, svet ipak mora za mene da bude moj svet, bez obzira kakva zla video ja u njemu”. A Konstantinović je tvrdio da će prestati da bude tuđ u tuđem svetu kad zločinci budu odgovarali za svoje zločine, i kad se srpski narod suoči sa samim sobom. Sudeći po stanju poricanja u kojem se Srbija batrga, taj čas je još daleko.

Žanr nekrologa podrazumeva i deo gde se govori o tome šta je srpska kultura izgubila odlaskom Radomira Konstantinovića. Međutim, problem je u tome što kulturni establišment zapravo nikada nije prihvatio Konstantinovićevo delo. Nijedan jedini esej iz “Bića i jezika” nije uvršten u program Filološkog fakulteta. A neće ni biti, dok se proučavanjem srpske književnosti bave obožavatelji Mladića i Karadžića. “Filosofija palanke” se svako malo napada zdesna, a među poslednjim napadima glupošću i ignorancijom se izdvaja galimatijas Slobodana Antonića.

Medijske reakcije na smrt Radomira Konstantinovića savršeno se uklapaju u ovu sliku. Iz šture vesti agencije Tanjug nije baš bilo jasno ko je taj Konstantinović, B92 je bar preneo to kljasto obaveštenje, a RTS se 27. oktobra nije udostojio ni da pomene Konstantinovića. Iskustvo nam je, dakle, i dalje palanačko. A ono što predstoji, ono što dugujemo Konstantinoviću, jeste kritičko iščitavanje njegova dela i plodni dijalog s njim. Konstantinović je otišao, ali mi i dalje imamo s kim da razgovaramo.

Tomislav Marković