Cesta za pakao

Nedavno najnovije oživljavanje stare ideje o koncesioniranju Hrvatskih autocesta, te za tu potrebu pridodane im tvrtke Autocesta Zagreb-Rijeka, donosi u režiji Kukuriku koalicije novi moment: koncesiju na 30 ili više godina dobili bi privatni mirovinski fondovi, a ne strane banke ili druge firme. Društva za upravljanje fondovima su također faktički u vlasništvu i pod upravom tih banaka, no imovina koja im je povjerena za poslovanje nominalno pripada osiguranicima, radnim ljudima Hrvatske.

Pitanju zašto uopće ikome koncesijski prepuštati autoceste kojih smo gradnju skupo platili, a čijih će 21 milijardu kuna kredita u svakom slučaju vraćati država, posvetit ćemo se još na kraju ovog članka. No, prije toga razmotrimo kako stoje mirovinski fondovi kao ciljani koncesionari. Sudeći prema najavi Radimira Čačića i još izričitijeg Zorana Milanovića, oni bi svih 1.050 kilometara domaćih autocesta, ukoliko pobijede na izborima i preuzmu novu vladu, prepustili tzv. mirovincima u zamjenu za državne obveznice kojih potonji imaju u vrijednosti od 27 milijardi kuna, što iznosi oko dvije trećine imovine pod njihovim upravljanjem.

Mizeran profit za štediše

Država u liku te dvojice političara i njihovih suradnika rezonira da tako smanji golem javni dug i spasi ugroženi kreditni rejting Hrvatske, ali i da – što se nigdje ne spominje – izbjegne udarni val prve ture obveznica koje od iduće godine imaju stizati na naplatu. S druge strane, naglašavaju kako bi autoceste i dalje ostale javnim vlasništvom, ali bi novi upravitelji plodili njihovu vrijednost na tržištu, opet u interesu svih korisnika 2. stupa obavezne mirovinske štednje. Sve u svemu, slika je to i prilika jedne ganutljive socijalne idile, zahvaljujući mudrom političkom rukovodstvu u nastajanju. Ali, poneki detalji ipak remete sklad.

Prvi se inicijativi usprotivio Nezavisni cestarski sindikat, zahtijevajući referendum, jer su aktualni vlasnici autocesta posredno svi građani. Tvrdi se da bi cestarine s novim menadžerima zacijelo poskupjele, a sindikaliste muči i Čačićeva procjena da iz poduzeća treba otići tisuću radnika od sadašnjih 3.000. Autoceste bi se prema nekim ekspertizama i same mogle izvući iz dugova kroz 15 godina, dok odgovornost za njihovo dugogodišnje loše poslovanje i pronevjere ne snosi jedino HDZ s resornim ministrom Božidarom Kalmetom, nego i SDP. Ta stranka je sustavno ušutkavala svog bivšeg saborskog zastupnika Ivicu Pančića, jedinog koji je polovinom prošlog desetljeća javno i argumentirano kazivao o svemu tome.

Teza o zadržavanju javnog vlasništva nad autocestama kroz mirovinske fondove, a koju danas propagira Milanović, međutim, višestruko je opasna. Ako mu već samom nije postalo jasno, barem bi mu njegov bliski prijatelj Dinko Novoselac, čelnik najvećeg fonda AZ, trebao ljubazno priznati kako su banke uzurpirale mirovince i našu štednju kroz određena izlobirana zakonska rješenja i pasivnu HANFA-u, o čemu smo podrobnije izvijestili u pretprošlom broju “Novosti”. Stoga ćemo ponoviti tek neke ključne aspekte onoga što smo tad s razlogom nazvali ozakonjenim sistemom pljačke novca izdvajanog za veće penzije mlađeg dijela sadašnje radne populacije.

Šest najvećih banaka koje djeluju u nas podijeljeno je u ovom poslu tako da njih četiri posjeduju društva koja su upravljači mirovinskih fondova, a preostale dvije imaju skrbničke račune na kojima fondovi drže i neplasirana sredstva. Osim što skrbnici, tako izuzetno jeftino mogu dolaziti do znatno povoljnije likvidnosti (radi se o prometu od četiri milijarde kuna godišnje), banke u posjedu fondova slobodne su manipulirati ulaganjima na tržištu kapitala, u npr. firme koje su one same kreditirale, a ne u one čije su dionice isplativije. Takva je praksa potvrđena u nizu slučajeva koje smo naveli, a ukupno u dionicama koje inače predstavljaju rizično ulaganje, fondovi imaju čak osam i pol milijardi ili 21 posto imovine.

Rezultat je mizeran profit za štediše, zapravo gubitak u poslovanju za koji nitko ne odgovara jer su državnom politikom mirovincima propisani smiješni obavezni prinosi, mada fondovi ubiru abnormalno visoke naknade te ostvaruju ogromne profitne marže i menadžeri im primaju najveće bonuse. A pri odlasku u mirovinu, radnike će dočekati zasebna društva – opet u vlasništvu banaka – koja će otad preuzeti njihove ušteđevine po krajnje bezočnim uvjetima, o kojima smo također pisali. Ukupno, mirovinci u Hrvatskoj funkcioniraju kao parainstitucije rizičnog investicijskog bankarstva uvedenog na mala vrata i ovlaštenog za upravljanje četvrtinom naše obavezne mirovinske štednje.

Izdajnička vlast

Teorijski autoriteti koji stoje iza Milanovića i Čačića, Branko Grčić i Dragan Kovačević, pak, najavljuju povećavanje udjela u drugom stupu nauštrb javnoga prvog, baziranog na međugeneracijskoj solidarnosti. Ali, ono što bismo umjesto toga trebali uvidjeti, s obzirom na gore istaknuto, jest nužnost da se ovakav drugi stup ukine ili da se uprava nad njima oduzme bankama koje s povlaštenih pozicija u potpunosti zatvaraju interesni krug oko dotoka radničkog novca i tržišta kapitala. U ma kojem slučaju, nije realna bojazan od vladinog preotimanja tih oko 40 milijardi kuna, koje nisu zadržane u gotovini niti se mogu trajno prenamijeniti.

Sve rečeno, međutim, ne treba brkati s argumentacijom pojedinih krugova koji se ekskluzivnoj koncesiji za mirovince protive zbog državne regulacije transfera, poput kolumnista Viktora Vresnika u “Jutarnjem listu”, sugerirajući da autoceste treba staviti na londonsku burzu, a za njima i željeznice, luke, aerodrome itd. Još je indikativniji komentar Nenada Bakića u istim novinama; notorni špekulant i diler vrijednosnim papirima postavio se pritom kao neutralni promatrač, ne spominjući kako osobno ima interesa u priljevu novca u fondove – tako i državnoj isplati dospjelih obveznica fondovima – te daljnjem jačanju njihove uloge na rizičnom tržištu kapitala.

Naprotiv, mirovincima bi se mogle prepustiti autoceste, no samo ako bi se bankama oduzela apsolutna moć upravljanja fondovima. Tek tada bi one zaista ostale u našem vlasništvu, s njima i prihod koji bi utržile. I tako naposljetku dolazimo do generalnog pitanja za ili protiv koncesioniranja – zapravo dugoročnog privatiziranja – strateških javnih dobara, i zašto bi društvo profit od njih uopće prepuštalo privatnicima. I odgovora: izdajnička je vlast koja nam ne onemogućuje da taj profit zadržimo.