Dizajn u službi čovjeka

Izložba “Skriveni dizajn. Odjel dizajna Končar 1971-1990” ovih se dana može razgledati u prostoru Hrvatskoga dizajnerskog društva. Kronologija razvoja jednog od najvećih jugoslavenskih poduzeća, s paletom proizvoda od pegle do lokomotive, plus biografije profesionalaca koji su zaslužni za izgled i kvalitetu Končarevih malih kućanskih aparata, izložena je na svega nekoliko panoa. Naravno, izloženi su i predmeti potrošačke žudnje socijalizma 1970-ih i 1980-ih koje pamtite iz djetinjstva, top primjerci jugoslavenskoga produkt dizajna: nezamjenjivi kalorifer (električna ventilatorska grijalica zraka “Aerotherm”), električna infra grijalica “Solar”, pegla (suho kompaktno glačalo, parno glačalo), mlinac za kavu MIKI, električni grijač za bočicu “Beba”, električni lonac/friteza “Kontamat”, citrusetta (čudno, nema domaće ime), električni grijač za vodu – dobri stari bojler.

Kustosica Koraljka Vlajo prilično se namučila skupiti tu šaroliku povijesnu reprezentaciju jer suvremeni “Končar” nema vlastitu arhivu, u podrumima ni traga o nevjerojatno plodnom radnom razdoblju od sedamdesetih do rata. Slijedeći logiku svoje prethodne izložbe, “Porculanski sjaj socijalizma, dizajn porculana: Jugokeramika/Inker 1953-1991”, kojom je javnosti predstavila “skrivene dizajnerice” keramike kojoj se divio čitav svijet, Koraljka Vlajo ovom je prilikom tražila dokumentaciju i protagoniste Končara kako bi naglasila strukturalni, metodološki, (gotovo) epistemološki pristup poslu koji se u domaćem socijalizmu stidljivo zvao dizajnom.

Rezultati mimo hijerarhije

Od petnaestero protagonista koje je detektirala kao najzaslužnije za razvoj Končareva Odjela, četvorica su se odazvala razgovoru neku večer, u izložbenom prostoru. Moderator Marko Golub postavio je tek nekoliko pitanja, a odmjereni gosti posve su preuzeli dramaturgiju i dinamiku izlaganja.

– Končar je bio država u državi, respektabilna firma po organizaciji i broju zaposlenih: bilo ih je 25.000, od Samobora do Bitole – počeo je Vladimir Robotić, arhitekt koji je s kolegom Noom Maričićem početkom 1970-ih osnovao samostalni Odjel dizajna.

– Pitao sam se: dizajn, što je to? Mistifikacija mi je bila strana, znao sam da je to disciplina koja služi čovjeku. Nešto sam znao o menadžmentu, išao sam na studijsko putovanje u Njemačku. Nijemci su profitirali od mene, ja od njih. Shvatio sam da prvo treba stvoriti čvrstu strukturu propisa rada, a zatim se osloniti na osobne kontakte: založio sam se kod pretpostavljenih za ideju da je dizajner zapravo suradnik, jedan u nizu radnika koji stvaraju proizvod. I prošlo je – svjedoči Robotić.

Iako germanski Robotićev “propis rada” ili “politika linije proizvoda” nikada nisu u potpunosti zaživjeli, precizno elaborirana metodologija u proizvodnji postizala je savršene rezultate. “Ne znam što radite, ali dokle god vas hvale, imate direktan pristup, bez odobrenja”, objavio je uskoro Robotiću jedan od direktora, učinivši mu time najveću čast, jer je samo povlaštenima u čitavom Končaru bilo moguće zaobići čvrstu hijerarhiju – klijenti su ih mogli zvati bez dopuštenja pretpostavljenih. Tako je na legendarne pregovore oko “Pokretne poljske kuhinje” s vojnom delegacijom iz Beograda Robotić otišao samo s jednim direktorom. Konkurenciju je potukao jednostavnom ergonomskom opaskom (“Gdje vam stoji kuhar, a tko poslužuje hranu, to je važno!”), koja se svidjela vojnim profesionalcima, što je Končaru donijelo dugogodišnju basnoslovnu zaradu, a njemu prilike za brojne buduće nagrade.

Početkom 1970-ih u SFRJ naglo cvate turizam, a s njim i porast potražnje za ugostiteljskom opremom: Končaru cvatu poslovi.

– Vjerojatno niste znali – nastavlja Robotić – da je kolega Noe Maričić (1919-2002), po zanimanju građevinski ili arhitektonski tehničar, prvi u svijetu dizajnirao onako naglašen gumb, kakav je na njegovu mlincu za kavu MIKI. Maričićev gumb je prvi, a Polaroidov drugi u svijetu po originalnom dizajnu – tumači Robotić.

– U Odjelu za dizajn uglavnom su bili arhitekti, poneki strojar i tek nekoliko dizajnera – kaže arhitekt Božidar Lapaine. – Moto tehnologa bio je zakon: sve domaće mora biti napravljeno da može na Zapad!

– Kako završite jedan zadatak, dobijete sljedeći elaborat. Tko se uspije nametnuti, neprestano ima posla – objašnjava arhitekt Damir Barešić, ističući koliko je važna bila modelarnica, mjesto koje je spojilo nove, bastardne dizajnere i starinski strukturirane tehnologe.

– Dobar elaborat i modelarnica s izvanrednim modelarom, nije onda bilo kompjutera u svakodnevnoj upotrebi – govori Barešić koji je u Končar došao 1985., u vrijeme inflacije od 70 posto, kad je 40 posto ukupne proizvodnje te tvornice bilo namijenjeno izvozu.

Timski rad

Jedini školovani dizajner, predavač na zagrebačkom Studiju dizajna Zlatko Kapetanović, u Končaru se zaposlio 1978. nakon američkog studija.

– Dizajner se morao etablirati – kaže Kapetanović.

No, svaki Končarev proizvod bio je rezultat rada kolektiva, potpis proizvoda nikad ne pripada samo jednom dizajneru, nego cijelom razvojnom timu. Tako je i s “tiristorskom lokomotivom 442”, Kapetanovićevim nagrađivanim radom i legendom unutar Končareva asortimana: takav tip lokomotive još prometuje domaćim željeznicama. Metodologija tog projekta metafora je čitavog Končarevog napora iz socijalizma, koncentriranog u uvjerenju da je “dizajner kompletno odgovoran za proizvod”. Radeći na istraživanju (!) za dizajn Kapetanovićeve lokomotive, razvojni tim je proučavao međunarodne propise, radio famozni indeks dizajna, analizirao od čega se sastoji prosječna lokomotiva.

– U Austriji je, primjerice, prototip bio pretežak za debeli namaz laka, pa smo ga morali vratiti na doradu – objašnjava Kapetanović. – Radili smo ankete među strojovođama i danonoćno se vozili u lokomotivi na relaciji Zagreb-Vinkovci-Zagreb, snimajući proces vožnje. Pazili smo na ergonomske aspekte kojima se nitko nije posvetio. Na primjer, kad strojovođa dođe s torbom i sendvičem do lokomotive, ne može normalno otvoriti vrata jer su previsoko postavljena, na to nitko nije pazio.

Končarev Odjel za dizajn raspušten je 1990. zbog “restrukturiranja”. Danas Grupa Končar zapošljava 4.000 radnika i zarađuje na nezanimljivim dijelovima strojeva, korisnim za elektroturbine i izvoz u Afriku. Nekoć industrijski div s (naučenom) potrebom za kvalitetnim dizajnom, danas dizajn proizvoda ne uključuje u značajnije djelatnosti: dizajniraju jedino stolne kalendare na tradicionalnom drvenom postolju. Pa kad kustosica Koraljka Vlajo o vlastitoj izložbi kaže: “Namamimo posjetitelje nostalgijom, pa ih dočekamo s elaboratima”, možemo se samo kiselo osmjehnuti; ne radi se, naime, o nostalgiji.