Doktor Dinko i mister Burić

Jeste li vi neka suvremena varijanta dr. Jekylla i gopodina Hydea, upitao je HTV-ov Mislav Togonal saborskog zastupnika iz HDSSB-a dr. Dinka Burića. “Ljubazni internist, ali ne i tako pristojan političar…”, objasnio je on odmah gledateljima kojima usporedba možda nije bila sasvim jasna. To pitanje, izrečeno u jednoj od emisija “Otvoreno”, bilo je doslovno sjajno. Ono, naime, zadire mnogo dublje od saborskih eskapada dr. Burića i nekih drugih zastupnika iz njegove stranke, jer istovremeno precizno locira kartu na koju uoči izbora igraju sve stranke s političke desnice. One se, naime, ne obraćaju dr. Jekyllu, već samo mister Hydeu, iako obojica žive  u dušama hrvatskih glasača. Ali što je kriza dublja, to Hyde postaje utjecajniji.

Čudnovati slučaj dr Jekylla i gospodina Hydea, roman je glasovitog škotskog pisca Roberta Louisa Stevensona, u kojem humani i inteligentni liječnik, uz pomoć neke supstance, pokušava odvojiti zli dio svoje ličnosti. To mu uspijeva, ali ne samo psihički već i fizički, pa se povremeno pretvara u gospodina Hydea, mračnu osobu bez ikakvog morala. Kao što je odavno poznato, ta priča ne govori samo o duševnoj bolesti koja dovodi do podijeljene ličnosti, već i o najčešćoj ljudskoj osobini. Dobro i zlo žive zajedno.

Njemačka 1933.

Ulogu čudotvornog napitka, kojim se ostvaruje masovna metamorfoza u gnjusnog gospodina Hydea, ima egzistencijalna nesigurnost. A ona je, ako nema rata ili prirodnih katastrofa, uvijek posljedica ekonomskih nevolja, u prvom redu nezaposlenosti.

Klasičan primjer su događaji u Njemačkoj na početku 30-ih godina prošlog stoljeća. Hiperinflacija, koja je nastala nakon Prvog svjetskog rata, bila je zaustavljena, pa su već puno desetljeće cijene bile stabilne. Istovremeno, međutim, nije bilo ekonomskog rasta, pa su ljudi živjeli iznimno teško. Konačno je u godini 1932. počelo izvjesno oživljavanje proizvodnje, ali se vlast uplašila “pregrijavanja ekonomije” i povratka inflacije, pa je započela proces “hlađenja” povlačeći novac iz opticaja. Očuvanje stabilnosti za nju je bilo važnije od svega drugog. (Sličnost s današnjom Hrvatskom nije slučajna.)

To je dovelo do ponovnog rasta nezaposlenost, a slijedeće godine, 1933., nacionalsocijalisti su na izborima osvojili oko 35 posto glasova. To im je bilo dovoljno da, u koaliciji s nekim drugim strankama desnice, sastave vladu. Adolf Hitler je postao kancelar, a već sljedeće godine, nakon smrti predsjednika Paula von Hindenburga, preuzeo je njegove ovlasti i proglasio se führerom.

Slijedilo je pogano doba, kako reče jedan književnik, odnosno najkrvavijih 12 godina u krvavom Dvadesetom stoljeću. Za našu temu je, međutim, važno samo pitanje: Čime je on osvojio njemački narod? Nedavno je i kod nas objavljena analiza Hitlerovog psihološkog profila, koji je izradila američka obavještajna služba u ratnoj godini 1943. Tu se kaže kako “…i njegovi najljući protivnici priznaju da se radi o najvećem govorniku kojeg je Njemačka ikada imala”, ali daljnji tekst opovrgava tu tvrdnju. Upozorava se, naime, da mu je glas “izrazito neugodan i hrapav … a kada se uzbudi prelazi u kreštavi falset”.

Obračun s krivcima

Dikcija mu je također loša, pa miješa standardni njemački i austrijski dijalekt koji se opisuje kao “knoedlige Sprache”. Njegovi su govori “bili ubitačno dugi, loše strukturirani i veoma repetitivni”. A o čemu je govorio? Bile su to tri teme: “1. izdaja od strane studentskih zločinaca, 2. vladavina marksista koja se mora slomiti i 3. svetska prevlast Židova. Nevažno bi bilo koja je tema bila najavljena za neki govor, on bi gotovo redovito završio na jednoj ili više od tih triju tema.”

Nakon toga američki analitičari (inače nepogrešivi u holivudskim filmovima) zaključuju: “Nije dakle to što je govorio privlačilo publiku, već kako je to govorio.” Potpuno krivo. Bitno je bilo upravo to što je on govorio. A govorio je ono, što je želio čuti gospodin Hyde.

Unesrećenima dugogodišnjom recesijom i besposlicom, ljudima je bilo dosta politike. starih političara, njihovih objašnjenja i obećanja. Oni su tražili prepoznatljive krivce i nekoga tko je spreman da se s njima obračuna, bez oklijevanja i bilo kakvih obzira. Hitler se nudio kao idealno rješenje.

Jedan njegov suradnik iz tog vremena kaže da on “…djeluje kao razglas koji objavljuje najskrivenije želje, najmanje dopustive nagone, patnje i osobne otpore čitave nacije.” Najgrublje rečeno, u krizi ljudi postaju zli, iako toga najčešće ni sami nisu svjesni. Ni dr. Jekyll, kad bi se ujutro probudio, nije znao što je noću radio kao mister Hyde. Nisu se ni mnogi u Hrvatskoj sjećali svojih riječi, pa ni djela, kad se nakon Tuđmanovog razdoblja početkom godine 2000., HDZ po prvi put našao u opoziciji.

Danas, uoči izbora i neizbježnog produbljivanje krize, dok Hrvatska grca u nezaposlenosti, desnica je ponovno zaigrala na gospodina Hydea. Ali na njenom čelu nisu ni spektakularni HDSSB-ovci u narodnim nošnjama, ni razne frakcije pravaša, pa niti ustašoidi u sprezi s poznatim klerofašistima. Glavni je stjegonoša gospođa Jadranka Kosor, koja vodi  kampanju oslonjenu na dva stupa HDZ-ove prošlost; Sanaderovu bahatost i Tuđmanov paranoidni šovinizam.

“Pljačkanje” Hrvatske

U njenim govorima također dominiraju dvije teme, koje se savršeno podudaraju s onim, što je nekad govorio njemački führer. To su povratak crvenih što ona i njena stranka neće dozvoliti (“vladavina marksista koja se mora slomiti”) i srpska dominacija koja se više nikad ne smije ponoviti (“svjetska prevlast Židova”).

Koliko god se to činilo anakronim, pa i stupidnim, filistarske će duše odmah prepoznati svoje “najskrivenije želje i najmanje dopustive nagone”. Prizivajući mračnu prošlost, pogano vrijeme “balkanskog krvnika i njegovog šegrta” (kako je The New York Times nazvao Miloševića i Tuđmana), ona obnavlja i stare laži. Njena rezolutna izjava da “više nikad nećemo ići po svoje mišljenje u Beograd”, samo je varijanta stare Tuđmanove floskule kako su avnojskom Jugoslavijom vladali Srbi.

Vrijedi napraviti malu digresiju i pogledati tko je, zapravo, stolovao u Beogradu tokom 45 godina trajanja druge Jugoslavije. Saveznu vladu vodilo je ukupno osam premijera. Jedan Srbin, bio je to Petar Stambolić, zatim jedan Slovenac Mitja Ribičić, jedan Bošnjak Džemal Bijedić, jedan Crnogorac Veselin Đuranović – i petoro Hrvata, od Josipa Broza Tita, preko Mike Špiljaka, Milke Planinc i bosanskog Hrvata Branka Mikulića, do zadnjeg Ante Markovića. U vrijeme kad se Hrvatska navodno pljačkana, potpredsjednici za gospodarstvo bili su vrsni hrvatski ekonomisti dr. Nikola Miljanić, dr. Jakov Sirotković i dr. Berislav Šefer, a direktori Saveznog zavoda za planiranje dr. Branko Horvat i dr. Jakov Sirotković. Partiju je 35 godina vodio Tito, a na čelu vojske najduže je bio general Ivan Gošnjak.

Sve to, međutim, ne znači ništa u trenutku kad emocije i “najmanje dopustivi nagoni” prevladaju nad razumom. Srećom ni gospođa Kosor, niti drugi koji na tim nagonima grade svoju kampanju, nemaju nikakve šanse na predstojećim izborima.

Ali mnogi upozoravaju da ona na to više ni ne računa. Da se pomirila s porazom i da sada gradi svoju poziciju za budućnost, pri čemu ponovno definira i što je to HDZ. “Ako treba, počet ćemo opet iz barake na Jarunu…”, kaže ona. Dakle, stopama dr. Tuđmana. U trenutku kad je ekonomija najslabiji dio programa buduće vlasti, a europska privreda propada kroz duplo dno krize, u njenoj se retorti ponovno kuha napitak da Jekylla.