I većinu treba učiti o pravu manjine

Foto: Jovica Drobnjak

Primarni znanstveni interes Antonije Petričušić, znanstvene novakinje-asistentice na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, ostvarivanje je prava nacionalnih manjina kod nas i u regiji, što je i tema njena doktorata – kako proces pristupanja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji utječe na poboljšanje međuetničkih odnosa.

Je li položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj zadovoljavajuće riješen: smatra se da je normativno sve na najvišem nivou, ali da provedba nije tako dobra?

– Položaj manjina na solidnim je temeljima. No, manjinski zakoni nisu naš ekskluzivni nomotehnički doseg, kvalitetna su kopija dogovorenog i utanačenog u međunarodnim izvorima prava, ponekad i malo više od međunarodnih standarda. Ali, kao i bilo koji zakon, i oni kvalitetu i uvjerljivost crpe iz rezultata primjene. A ovdje još ima područja manjinske zaštite koje treba unapređivati. Više me brine općedruštvena sporost prihvaćanja uvjerenja da su manjine društveno neprivilegirane skupine, koje stoga imaju pravo na osobitu skrb države. Na manjine se još gleda kao na trouble makere, a ne kao na punopravne hrvatske državljane; dokle god klima u društvu bude takva, njihov status neće biti adekvatno riješen.

Predizborna huškanja

Postoji li bolje rješenje? Što bi moglo zadovoljiti i većinu i manjinu?

– Kvalitetnu i dugoročno održivu manjinsku politiku iluzorno je bazirati isključivo na propisivanju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Što djetetu u Vukovaru znači da se ima pravo obrazovati na svom jeziku i pismu ako će ga takvo obrazovanje jednog dana obilježavati na tržištu rada? Ili, što vrijedi mladom Talijanu da u gimnaziji može pohađati nastavu na talijanskom kad će fakultet završavati u tzv. matičnoj zemlji, Italiji? Dugoročno će takva praksa dovesti do odljeva mozgova, koji ponajprije pogađa manjine, ali i društvo u cjelini. Uz to, pripadnici manjina mogu ravnopravno i kvalitetno živjeti u nekoj državi samo ako njihova prava ostali građani ne doživljavaju kao povlastice. Dakle, i većinu treba učiti o pravu manjine.

Jesu li nacionalne tenzije manjina i većina u regiji nakon ratova splasnule i ima li šanse da sutra bude bolje?

– Vrijeme liječi rane, ali to ovdje nije dovoljno. Nacionalistički argumenti i huškanje protiv susjeda ili manjinskih grupa u zemlji i dalje su dominantan politički diskurs desnih političkih stranaka pred svake izbore. Društva su još preduboko podijeljena, što odgovara političkim elitama koje na tome mobiliziraju svoje biračko tijelo. Te su elite odgovorne za proces pomirenja među susjednim narodima, kao i među etničkim zajednicama pojedinih zemalja. U javnosti, obrazovnom sustavu, kroz medij i udruge civilnog društva, poput REKOM-a, treba insistirati na prihvaćanju činjenice da ratne zločine nisu činili isključivo pripadnici drugih naroda. Osuda svakog nacionalističkog ispada, objektivno proučavanje povijesti, integrativno a ne getoizirajuće izvještavanje o manjinskim zahtjevima i događajima u medijima – sve to pridonosi sprečavanju sukoba.

Hrvatska je ustavno definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina: ne bi li za sve bilo bolje da je definirana kao građanska država?

– To je odluka ustavotvorca iz 1990. Ustav je, doduše, mijenjan nekoliko puta, ali ne i sadržaj preambule. Mislim da hrvatska demokracija još nije sazrela da o uvođenju koncepta građanske države raspravlja javno i ozbiljno; u kolektivnom je sjećanju tzv. božićnim Ustavom utemeljena samostalna i suverena država hrvatskog naroda. Neće to biti lako mijenjati. Koncept građanske države prihvatili su Crna Gora i Makedonija, ali ne kao odraz demokratske zrelosti, nego kao rezultat političkog pragmatizma. Crnogorski Ustav iz 2007. uvodi građanski koncept jer nijedan narod u Crnoj Gori nema većinu. Makedonski Ustav iz 2001. ustanovio je, za razliku od prethodnog, državu kao građansku političku zajednicu i izbjegao spominjanje nacionalnih manjina. Ni kosovski Ustav ne spominje nacionalne manjine, nego normira posebnu skupinu Ustavom jamčenih prava zajednica.

Etnički politički pluralizam

Na koji način manjine trebaju sudjelovati u političkom životu Hrvatske, kroz svoje nacionalne političke stranke ili kroz tzv. hrvatske građanske stranke?

– I kroz jedne i kroz druge. Postojanje manjinskih političkih stranaka ne zaključava vrata pripadnicima nacionalnih manjina da se politički angažiraju u političkim strankama ne-manjinskog predznaka. Pritom ne moraju ni osvješćivati svoju nacionalnost, mogu biti motivirani i politički djelovati kao građani zainteresirani za dobrobit zajednice. Jedno ne isključuje drugo. Male manjinske zajednice ipak nemaju mogućnosti sudjelovati u politici osim kroz političke stranke. No, ono na što ste vi zasigurno smjerali je stajalište da politički pragmatizam zapravo nalaže nacionalnim manjinama u Hrvatskoj da budu uz vlast i služe joj kao većinski uteg, u protivnom su politički gubitnici. Takvo rješenje dugoročno škodi legitimnosti manjinske političke elite, prvenstveno u očima većinskih glasača, a takva ih praksa diskreditira i pred pripadnicima vlastite nacionalne zajednice.

Kako komentirate julske odluke Ustavnog suda o uvjetima sudjelovanja manjina na izborima?

– Te su odluke izazvale veliko nezadovoljstvo manjinskih zastupnika. Čini mi se da su neki od njih spomenute amandmane smatrali krunom uspjeha koaliranja u posljednja dva mandata Vlade. Osobno, smatram da je Ustavni sud ispravno odlučio. Izostanak takve odluke bilo bi očito vrijeđanja načela jednakosti. Naime, amandmani iz 2010. o dva modela biranja manjinskih zastupnika dovodili su u nejednak položaj srpske manjinske izborne liste i liste ostalih stranaka, ali i narušavali pravilo jednake težine glasa manjina. Načelno nisam protiv dvostrukog prava glasa, ali to pravo trebaju moći konzumirati pripadnici svih manjinskih zajednica. Osim toga, uvođenje takvoga korektiva mora javnosti biti predstavljeno tako da afirmira položaj nacionalnih manjina, a ne da ih se doživljava kao koalicijske profitere i političke klijente.

Gdje vidite srpsku zajednicu u Hrvatskoj? Prigovara joj se da previše traži, a dio zajednice smatra da se nije dosta učinilo? Je li ovakav angažman SDSS-a dobar za srpsku zajednicu i kakva su slična iskustva u svijetu?

– Pluralizam političkih opcija unutar iste etničke zajednice ne javlja se samo kod hrvatskih Srba, tako su organizirani Albanci u Makedoniji, Srbi na Kosovu, Bošnjaci u Srbiji. Problem može biti što se tako rasipa snaga predstavnika zajednice, ali smatram to dobrim za demokratizaciju manjinske političke scene. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj na različite načine pridonose poboljšanju položaja pripadnika svoje zajednice, neki parlamentarnim a neki izvanparlamentarnim putem. Većina Srba u Hrvatskoj živi časnim građanskim životom, živeći, radeći, doprinoseći u mjestima iz kojih potječu ili u kojima žive. Hrvatski Srbi dio su naše zemlje već stoljećima i sigurna sam da će integralnim dijelom ovoga društva ostati i u budućnosti.