Imigrantima je gore nego robovima

Prijevod s ruskog: Sabina Folnović

Tri je puta nominirana za Nobelovu nagradu za mir i odlikovana mnogim drugim nagradama, uključujući priznanje njemačkog Amnesty Internationala i francuski orden Legije časti, koji je dobila lani. Svetlana Aleksejevna Ganuškina jedna je od danas najpoznatijih ruskih aktivistica:  članica je Odbora za ljudska prava “Memorial”, predsjednica Odbora “Građanska pomoć” i članica Predsjedničkog vijeća Ruske federacije za promicanje razvoja civilnog društva i ljudskih prava. Na civilnoj sceni djeluje od početka osamdesetih, a sveučilišne i profesorske karijere odrekla se prije više od deset godina, kako bi se u potpunosti posvetila zaštiti ljudskih prava. Kao i na početku, i danas je u fokusu njezinih interesa pomoć izbjeglicama i azilantima, a posebnu pažnju posvećuje kršenju ljudskih prava u Čečeniji. Maksima “djeluj lokalno, a misli globalno”  ilustrira i njenu izjava prilikom preuzimanja ordena Legije časti u kojoj je rekla da joj je “posebno zadovoljstvo što ga dobiva od države koja veoma poštuje ljudska prava”, misleći pritom na nehumano i nezakonito iseljavanje Roma iz Francuske.

U Rusiji, u kojoj je danas rasizam standard a ne devijacija, aktivno je sudjelovala u organiziranju antifašističkih skupova i prosvjeda kojima se tražio odlazak Vladimira Putina s vlasti. Ganuškina i njeni suradnici svakodnevno su izloženi anonimnim prijetnjama i različitim pritiscima vlasti, a kroz više od dvadeset godina rada troje je njezinih bliskih kolega likvidirano.

Rusko je tužilaštvo izmišljalo priču da krši ruske zakone o prognanicima i izbjeglicama, a pokušali su joj smjestiti i da je bila paravan za djelovanje različitih “etničkih bandi”. Danas u centar koji vodi svakodnevno dolaze imigranti i izbjeglice, smatrajući ga jedinom adresom u šestomilijunskoj Moskvi na kojoj dobivaju pomoć.

Moderno ropstvo

U razgovoru za “Novosti”, Svetlana Ganuškina kaže da je danas najveći problem u Rusiji imigrantska politika.

– Posljednjih godina uspjeli smo se izboriti za priznanje da je imigracija neophodna. Istodobno, vlasti potiču nacionalističko raspoloženje i ne govori se izravno o neophodnosti imigracije, o integraciji imigranata i o njihovoj korisnosti. Takva podvojena politika dovodi do veoma lošeg položaja imigranata. Tek je 2002. donesen novi zakon o položaju stranaca u zemlji, dotad je važio onaj iz 1981., SSSR-ov, koji, zbog “željezne zavjese”, i nije bio potreban. Prema tom zakonu, bilo je nemoguće zaposliti migranta. Znali smo već i prilikom analize tog zakona da će se pojaviti veliko tržište ilegalnih imigranata i korupcije, što se i desilo.

Ipak, zajedno s kolegama i partnerima, Ganuškina se uspjela izboriti da se 2007. donese novi zakon, koji je omogućio da se mnogi dugogodišnji imigranti u Moskvi legalno zaposle. Međutim, do tada se već razvilo golemo crno tržište radne snage, robova koji nemaju nikakva prava. Najveću su korist od toga imali poduzetnici, a takvu imigracijsku politiku podržavali su političari koji su željeli pogodovati krupnom kapitalu, odnosno svojim rođacima, prijateljima i poslovnim partnerima. Primjer za to je i bivši moskovski gradonačelnik Juri Lužkov, koji je samovoljno vladao glavnim gradom Rusije 18 godina, sve dok ga Putin nije maknuo s vlasti.

– Na sva je usta Lužkov vikao da štiti ruska radna mjesta i rusku kulturu, a u isto je vrijeme na gradilištima njegove žene i njegovih sinova radila cijela vojska ilegalnih imigranata. Odnos prema njima bio je apsolutno nehuman. Znam to iz osobnog iskustva, jer nam se za pomoć obratio jedan stariji gospodin koji je vodio posao za Luškovljeva sina: nije imao reguliran status, a Lužkov mlađi, pod izlikom da će mu pomoći, uzeo mu je putovnicu koju mu nije vratio dulje od godine. Takav je položaj imigranata u Rusiji: ne žele ih prijaviti ni kada imaju pravo na to, isplativije je imati roba. Imigrantima je i gore nego robovima, jer robove treba hraniti, a ovo su ljudi iz kojih se može sve iscrpiti, a zatim ih se jednostavno, bez posljedica, odbaciti – objašnjava Ganuškina.

Koliko su ti moderni robovi bitni, govori i činjenica da hrane cijeli lanac korumpiranih službenika. Za njegovo iskorištavanje potrebno je platiti državnoj administraciji, inspekciji, službenicima koji izdaju radne dozvole. Gannuškina dodaje da “ovakav sustav lako nastaje, ali se veoma teško uništava. I nemoguće ga je likvidirati ako se kazni desetero ili dvadesetero ljudi. Treba mijenjati zakon, podzakonske akte i tek onda se može nešto učiniti”.

Opijum za ruski narod

Nevladine udruge procjenjuju da je u Rusiji trenutačno između 500.000 i milijun izbjeglica, uglavnom Afganistanaca, Gruzijaca iz Abhazije, Afrikanaca, Rusa iz bivših sovjetskih republika koji bježe od zakona ili su žrtve političkih istraga, Sjevernokoreanaca… Godišnje ih samo 800 dobije trajni izbjeglički status, a tek 3.000 privremeni, na godinu dana, koji se nekima, prema diskrecijskoj odluci vlasti, produljuje, a nekima ne. Najgore je to što privremeni izbjeglički status u pravilu dobivaju teško oboljeli, koji tako gube pravo na medicinsku pomoć. Upravo su oni na udaru dobro organiziranih neofašista, ultranacionalista i drugih nasilnih skupina koje operiraju po moskovskim ulicama.

Iako veliki broj Afrikanaca živi u Moskvi, gotovo ih je nemoguće vidjeti na ulici.

– Ruski znanstvenik koji radi u SAD-u, Vladimir  Malakhov, tvrdi da je nacionalizam opijum za ruski narod. Ruski čovjek danas nema pristojan posao, normalne uvjete stanovanja, ne može osigurati dobro obrazovanje svojoj djeci. Generalno je nezadovoljan, ali mu stalno ponavljaju: “Ti si Rus, već samo zbog toga trebaš biti sretan”. I on je zaista sretan, ponosi se što je pripadnik jednoga velikog naroda. Ipak, realno zna da mu je loše i svoju agresiju i frustracije prenosi na one koji nisu Rusi. Taj nacionalizam, koji se veoma loše odražava na ljude s drugačijim oblikom nosa i bojom očiju, destruktivan je za ruski narod. Nedavno smo s Predsjedničkim vijećem bili na Altaju, istoku Rusije koji nastanjuju Tuvinci. Za njih je ruski narod prestao igrati objedinjavajuću ulogu, ne misle više da je Moskva i njihov glavni grad: u njoj se ne osjećaju dobrodošlima, provjeravaju im se dokumenti, policija od svojih građana zahtijeva da posjeduju rusku vizu. To je bezumlje! Jednog su našeg čečenskoga kolegu na granici tražili rusku vizu, iako su u rukama držali njegovu rusku putovnicu. U ruskom mentalnom sklopu Kavkaz je već odcijepljen, Altaj također. Imam dojam da se u ruskim glavama Ruska federacija već raspala. Što čini Rusa Rusom? Je li to dobro ili loše? Osnovni dio njegova mentalnog sklopa je da se smatra objedinjujućim elementom velikog naroda. Gubitak te opće nacionalne ideje gubitak je ruskog identiteta i to je za narod veoma pogubno. Vidjeli ste ruske nacionaliste, strašno ih je gledati; to je sve temeljeno na netrpeljivosti, agresiji. Žirinovski koristi tu ideju. Taj čovjek nije Rus i zato je to njegovo djelovanje još odvratnije – kaže Svetlana Ganuškina.

Pakao u Groznom

Jedna od stvari koja našu sugovornicu posebno tišti jest i trenutačna situacija u Čečeniji, koja je u rukama Ramzana Kadirova, bivšega čečenskog pobunjenika i sina Akhmada Kadirova, kojega je Putin nakon rata odlikovao ordenom “Heroj Rusije”. Grozni se danas obnavlja i gradi toliko brzo da se posljedice rata još jedva vide. Ipak, malo je razloga za optimizam. Brojni izvještaja nevladinih udruga i novinara svjedoče o teškom kršenju ljudskih prava u Čečeniji: Kadirova se povezuje i sa seksualnim skandalima nad maloljetnicama te protjerivanjem i ubijanjem političkih neistomišljenika.

– Taj je čovjek po svojoj moralnoj i obrazovnoj razini puno slabiji od čečenskog prosjeka. A tamo je on i car i bog. U Čečeniji danas ne vrijede ruski zakoni. To je kao da si u bandi, svatko se mora prilagoditi. Nedavno je u Beču ubijen Umar Israilov, koji je bio u ratu, potom je prošao ilegalni zatvor Ramzana Kadirova i na kraju mu postao tjelohranitelj. Od njega se tražilo da radi stvari na koje nije mogao pristati. Morao se maknuti, nije mogao jednostavno otići. Počeli su mu prijetiti zato što, navodno, previše priča. Norvežani nisu povjerovali u njegovu priču, pa su mu odbili zahtjev za azilom. I tako je ubijen. Takvih je Umara na desetke, na stotine. Ali ono što izlazi iz granica zdravog razuma je položaj žena u Čečeniji: Ramzan Kadirov iskreno ne razumije kako žena može željeti išta drugo kad joj muž može osigurati hranu i zlato. Vlada beskonačna razvratnost, mlade djevojke javno ismijavaju pred ostalim muškarcima. S druge strane, ti isti ljudi drže moralne propovijedi o tome da žena mora nositi hidžab. Žena koja želi učiti i raditi je osuđen čovjek. Nevjerojatan je broj ubojstava žena u kojima uopće ne dolazi do istraga – gotovo razočarano zaključuje Svetlana Ganuškina.

Europa slijepa za strahote nad Čečenkama

U posljednje su se vrijeme Čečenke kojima se prijeti ubojstvom počele pojavljivati u Moskvi.

– Povodom jednoga takvog slučaja obratili smo se europskim veleposlanstvima, iz kojih nam je odgovoreno da to nije politički slučaj i da se trebamo obratiti svojim državnim organima. Imali smo slučaj kada se muž odrekao svoje trudne supruge; želio ju je vratiti obitelji, no braća je nisu željela primiti, pa su se dogovorili da će pričekati dok ne rodi, potom dijete dati ocu, a nju ubiti. Na kraju je uspjela pobjeći, došla je ovamo i rodila. Nadamo se da će je neka zemlja primiti, u protivnom je u opasnosti i ona s djetetom i naša organizacija. Već su doznali da joj je u bijegu pomogla prijateljica, pa se i ona sada skriva. Takva je situacija, i ne samo među Čečencima u Čečeniji – objašnjava Ganuškina.

“Građanska pomoć” dobila je i slučaj mlade Čečenke koja je odrasla u Njemačkoj. Prije braka s dečkom iz Poljske, koji je zbog nje prešao na islamsku vjeroispovijest, odlučila je zamoliti svoju čečensku obitelj za blagoslov. Dogovorila je mjesto susreta i otputovala u Ukrajinu, gdje su je čekali rođaci. Umjesto blagoslova, ubacili su je u kombi i nasilno prebacili u Čečeniju, gdje je doktor od nje kirurškim putem prvo napravio djevicu, a potom je isporučili unaprijed dogovorenom suprugu.

Uz golemi napor Svetlane Ganuškine i njenih kolega, ta je  mlada žena izvučena iz Čečenije, no priču o njoj ti aktivisti nikada, iz straha, ne bi iznijeli ruskim medijima. A koliko je položaj žena u Čečeniji strašan, govori i to što suprug ima pravo likvidirati suprugu ako u brak nije ušla “nevina”.