Kriza stranačja u Hrvatskoj

Kada politolozi pišu o krizi političkih stranaka – a o tome pišu svi, čak i oni koji se bave marketinškim savjetovanjem “političkog tržišta” – navode oni niz različito razdijeljenih uzroka takvom stanju. Ako ostanemo u našem dvorištu, Anđelko Milardović, primjerice, nudi tipologiju uzroka krize po kojoj se oni dijele na interne, stare i nove, te eksterne. Interni stari uzroci krize stranaka njemu proizlaze iz njihova ustrojstva i načina djelovanja. A to proizvodi političku i etičku upitnost stranačkog organiziranja. Jer – to već svi znaju – ustrojstvo svih današnjih stranaka je nedemokratsko, oligarhijsko. I kao takvo u ozbiljnom je raskoraku spram navodne ključne uloge stranaka u organiziranju demokratskog političkog života u zemlji. Iz oligarhijskih stranaka ne može se izvesti demokratski uređena država i vlast. Ovoj političkoj skupini uzroka krize Milardović pridodaje etičku. To su neprimjerena stranačka djelovanja: korupcijske afere, skandali, klijentelizam i nepotizam. Otuda etičko zgražanje nad politikom, drago medijima, koje inzistira na aberacijama i ambivalencijama stranačkih elita. Nepovjerenje u stranke i stranačke elite možda je samo nuspojava puno šireg i bitno opasnijeg nepovjerenja – nepovjerenja u politiku kao takvu. A to čini kontekst nekog navodno patološkog općeg političkog stanja. Patologija i normalnost – zdravo i bolesno (političko) društvo – sklizak su teren slavljenja raznih lažnih i pravih nenormalnosti, kao i nemogućnosti normativnog sapinjanja u neku – svima ili barem većini – prihvatljivu normalnost. Na razini socijalne psihologije (politike) to je u nas, još u vrijeme uništavanja Jugoslavije, dobro izrazio tada još sarajevski psihijatar Dušan Kecmanović izrazom “niti normalno, niti patološko”.

Vratimo li se strankama, u navedenoj politološkoj podjeli postoje još i interni novi uzroci krize – njih možemo pripisati neprestanoj modernizaciji i medijalizaciji tih organizacija. Tu spada isto već široko prepoznata situacija da su strankama programi puno manje važan dio aktivnosti od javne, medijatizirane predstave o njihovom djelovanju. Bitan je još samo public image. Mišljenja sam da to jest i nije točno. To nije točno kada se popreko svu vlast koja postoji među nama nekritički predaje tzv. društvu spektakla – pa onda čitamo u medijima nebuloze o tome kako smo žrtve isključivo medijokracije. No, točno je da stranački život izvan medijski posredovanih ličnosti na vrhu tih organizacija zapravo i ne postoji. U to sam se uvjerio još prije desetak i više godina kada me zanimalo kako funkcionira i tada vladajući HDZ na nivou moje zagrebačke općine, Trešnjevke. Pa sam dobio odgovor da neki dokumenti koji bi značajnije regulirali i dokumentirali rad toga ogranka ne postoje. No govoriti, kako to čini Milardović, da kriza stranačkih programa reflektira dublju krizu smisla postojanja u svijetu, kako su nas o tome izvještavali – navodno znanstveno neutralno – postmoderni filozofi, znači svrstati se uz snage statusa quo.

Eksterna razina uzroka krize zato je za ovakve analize – gornjem konzekventno – neuhvatljiva modernizacija i neke vrste neupravljivost svjetskih, a time i državnih procesa, koji izmiču mogućnosti racionalne ljudske regulacije. U toj situaciji političke stranke stavljene su pred zid da rješavaju probleme koji se često ne mogu nikako, a kamoli stranački riješiti.

Stanemo li ovdje s politološkim raščlanjivanjem stranačkog života, uviđamo da ono danas ne izlazi iz okvira građanskog višestranačja u nacionalnoj državi kao jedine političke normalnosti primjerene suvremenosti. Zato je i logično da nakon analize posljedica krize stranaka slijedi zaključak kako bez njih ipak ne možemo. I kako je jedini odgovor na krizu nužnost stranačkih transformacija. U nas se, shodno novorazvijenom osjećaju za novčanu pravdu, ta transformacija ni ne očekuje kao smanjenje autoritarnosti u unutarstranačkom životu (u ovim predizbornim vremenima slušamo i čitamo kako nas se to i ne tiče: odnosi unutar stranaka i koalicija su navodno njihova interna stvar – tu se potpisuju interesni ugovori i valjda ovjeruju kod javnog bilježnika?!), već kao u najboljem slučaju transparentan uvid u način financiranja stranačko-kampanjskog života.

Upustimo li se u sadržajniju analizu stranačkih ideologija u nas, ali i u drugim zemljama – tu smo sve manje specifični – možemo naravno doći i do radikalnijih zaključaka. A oni bi se mogli podvesti pod ovu zajedničku egidu: u nas i posvuda nije više na djelu kriza pojedinih stranaka i njihovih programa, već kriza stranačja (željeno višestranačje svelo se na bezalternativno strančarenje u polju istog) kao takvog. Ta je kriza tako duboka i sveobuhvatna da – usprkos postojanju nekakvih demokratski vrlo deficitarnih izbora – neće moći biti razriješena nikakvom reformom građanskih stranaka. Naročito ne u nas, gdje se novo/staro strančarenje kompromitiralo takoreći čim je 1990-ih bilo uvedeno. U situaciji kada je nacionalna pripadnost, kao ona nadpolitička pozadina, uvedena kao vrijednost viša od svake moguće političke ideologije (pa je bitnije bilo jesi li Hrvat ili Srbin nego jesi li liberal, fašist, socijaldemokrat ili komunist – s time da su komunisti Hrvatima drugi) stvorena je antipolitička koprena koja nije dozvolila jasno profiliranje političkih ideologija. Što nikako ne znači da one ne djeluju, u analizi čega nam može pomoći npr. Močnikovo razlikovanje između vladajuće ideologije i ideologije vladajućih. Tako možemo shvatiti kako je moguće da kraj vladajuće nacionalističke ideologije oni vladajući sami (iz svih političkih stranaka) nemaju nikakvog problema u suradnji (političkoj i financijskoj) s “nacionalnom biću” stranim, vanjskim elementima. I da svi ti političari iz redova “Srba”, “Hrvata”, “Bošnjaka” itd. (te etnije dobro je pisati u navodnicima kada su one identitetske nasilne konstrukcije), kada se međusobno ne prepiru (a to je najveći dio vremena) dobro raspoznaju svoje zajedničke vanjske patrone. Ideologija vladajućih je ovdje, naime, već dugo – a u retroaktivnoj pameti mogli bismo reći i od početka – neoliberalna ideologija. To vrijedi sada beziznimno za sve stranke koje bi htjele biti parlamentarne, ma koliko se retrogradnim nazivima i frazama kitile. Da – sve naše stranke NISU zarobljenici prošlosti. One su priležni reformatori, pa čak i po svojim metodama ponekad revolucionari, jedne za vladajuće uspješne kontrarevolucije – neoliberalne preobrazbe svijeta. Da bi to bilo moguće, trebale su u stranačkom životu po kratkom postupku propasti određene političke ideje. Ovim redom to se uglavnom i dogodilo: komunistička, socijaldemokratska, liberalna i fašistička (iako u neoliberalizmu ima tragova liberalizma i fašizma).

Dakle, naše stranke su prije svega uništavači, a ne proizvođači diskusije među političkim ideologijama. Ono što naš parlamentarizam razlikuje od zapadnoevropskog jest da mi u parlamentu nemamo niti jednu, ma kako marginalnu, lijevu stranku, koja bi u pitanje dovodila građansku demokraciju i kapitalistički način proizvodnje. Zato će se te snage formirati i već se formiraju – drugdje.