Kultura kao ključno političko pitanje

Tko će biti novi ministar/ica kulture i koga to, k vragu, zanima? Može li najširi spektar tema oko kulturne politike u Hrvatskoj u predizbornu jesen 2011. okupiti više od desetak zainteresiranih na javnom razgovoru? Pitanje je komplicirano i za onih desetak profesionalaca koji su sudjelovali u Eurokazovom “Saloonu”, jedinom mjestu na kojem su se posljednjih tjedana u par debatnih sesija, u malom podrumskom prostoru festivala Eurokaz i uz moderiranje Igora Ružića, javno spominjale riječi “kultura” i “politika” u jeku izborne kampanje.

Hoće li ministrica biti HNS-ova kandidatkinja Andrea Zlatar, SDP-ov Nenad Stazić ili neki treći SDP-ov as u posljednjoj sekundi odluke o konstelaciji nove vlade, kafanski se nagađa od Sabora do podruma, kao tema bez velikoga diskusijskog potencijala. Aktualni ministar kulture Jasen Mesić, uz Andreu Zlatar prisutan na prvoj Eurokazovoj tribini pripetavanja oko kulturnih strategija, siguran je pak da se oprašta od kabineta u Runjaninovoj ulici.

Tronuti nastup

Teško je odoljeti kratkom spomenu na njegov tronuti nastup, soft-antipredizborni govor birokrata koji završava mandat kao dečko iz susjedstva, prijatelj i gospodin u jednom formatu, čiji je profesionalni amanet rečenica: “Nadam se, ponavljam, nadam se da ćemo pri ulasku u EU imati minimalni PDV na knjigu.” Imuni na hadezeovsku kič-naivu sličnog tipa, svejedno priželjkujemo ministrovu svjećicu na Kamenitim vratima. “Gesta nade” jedini je trag angažmana Ministarstva kulture u “usklađivanju” s poreznim kriterijima EU-a.

Ali znate kako je, performativno je uvijek jače od epistemološkog. Malobrojni odaziv publike na javnu tribinu i općenita atmosfera energetskog deficita domaće kulturne scene u razgovorima oko strukturnih pitanja kulture nisu garancija šutnje. Neće se moliti krunica, možda će netko zazvati ničeanski resentiman i citirati “dušu koja škilji i duh koji voli skrovite kutke, tajne putove i stražnja vrata”, ali je (bučni) personalizam u kulturi još jako pogonsko, iako većinom retoričko, gorivo. Kad skupite svega deset kulturnjaka različitih profila (institucionalnih, nezavisnih, medijskih, društvenopolitičkih, neopredijeljenih), koji na jednom disputnom mjestu krenu od zajedničkog pojma, zanimljivo je vidjeti kakav se rasuti teret na kraju može naći. Jesu li te ideje onda uvjerljive radne pretpostavke nove kulturne politike?

Ključni problemi

Kultura je ključno političko pitanje domaće neoliberalno-europejske budućnosti, a Ministarstvo kulture posljednja formalna i/ili simbolička stanica u (nacionalnoj) obrani javnog dobra: s tom se poznatom, ali površno shvaćenom tezom slaže većina zainteresiranih za bilo koji oblik javno dostupne kulture. Kako to uvjerenje može obraniti korpus najživljih općekulturnih dilema domaće scene, možda se može skicirati na primjeru sljedećih ključnih problema, inspiriranih nedavnim tribinaško-birtijaškim razgovorima.

Depolitizacija kulturne politike – Izgleda kao retorički i strukturni nonsens, ali se savršeno dobro nosi u liberalnom okruženju kulture kao “problem kvalificirane struke”. Strah od političkog u kulturnoj politici možda je posljedica samoskrivljene (malo)građanske nezrelosti, ali i življene kulture svakovrsnog politikantskog klijentelizma. Ciničnim vremenima ususret, treba li onda “emancipirati” kulturu ili politiku iz zajedničke sintagme?

Evaluacija kao jamstvo projektnog razvoja kulture – Idealna kulturna politika sastoji se u obratu vrijednosti hladnoga institucionalnog pogona, koji pojede 90 posto proračuna, i programskih sredstava. Promjena načina financiranja nezavisnih projekata ovisi o uspjehu tog pothvata. Kriterij postupka je (umjetnička) evaluacija postignutoga e da bi se moglo odlučiti o sljedećim programskim epizodama. Većini kulturnih profesionalaca neumitna potreba, proces “evaluacije” kod manjeg broja rađa skepsu o ozbiljnosti provedbe, smeta ih aroma menadžerskog pristupa kulturi. Trećima naprosto dosadna tema.

Hibridizacija institucija: od hijerarhijske do participativne uloge – Piramidalna struktura moći je out, novi modeli fluktualnosti i hibridne suradnje nezavisnih institucija, zaklada i pojedinaca su in. Nezavisni kulturnjaci i aktivisti ističu hibridizaciju institucija kao modele koji na različite načine funkcioniraju u europskim državama, većina ostalih kulturnjaka se načelno slaže. Jedino su mutni pojmovi primjene tog modela: je li to liderski tip Ministarstva, a participativnost znači suradnju s resorom? Pojam s najviše nervoze, jer vuče na palamuđenje o hibridizaciji medijskog prostora, koja je kapacitete ozbiljnih novina pretvorila u šund.

Koliko teorije je previše? – Uvijek previše teorije za većinu domaćih kulturnih profesionalaca, pragmatika po habitusu. Institucionalni djelatnici, posebno oni lokalne uprave, ne dopuštaju i ne razumiju teorijski fundiran razgovor. Nezavisna kulturna scena, naprotiv, operira specifičnim teorijskim aparatom i podiže ljestvicu teorijske pismenosti, ali na lukavo pragmatičan način: jedino u onom horizontu kojim se kreće odabrana paradigma nezavisne Scene.

Konformizam i prekarijat – Institucionalna sigurnost jednaka je umjetničkoj lijenosti, misle neki. Prekarni rad socijalna je anomalija koja će, poput većine zapadnokapitalističkog svijeta, zahvatiti sve više domaćih kulturnih radnika. To razumije obaviještena manjina, ali ona uglavnom ne spada u sinekurske konformiste, kojima obiluju nacionalna kazališta i nevjerojatna količina “ureda” lokalne uprave u kulturi: sve je lege artis.

Kulturne industrije: koliko tržišta? – Kako ujednačiti neprikosnoveni neoliberalni model kreativnih industrija, koji se u razvijenijim sistemima raspada po šavovima, s participativnim sistemom napretka krhkih domaćih “industrija” ili “obrta u kulturi”, pitanje je s teorijskom i praktičnom popudbinom. Varijanta socijaldemokratske kejnzijanske ekonomije u kulturi jednima je idealna teorija, drugima tehnokratska fantazija. Konceptualne teškoće kapitalizma jednake su, naime, i u privredi i u kulturi, što većina domaćeg svijeta ne razumije.

Što je to “biti umjetnik”: etatizam i larpurlartizam – Mogu li zajedno krenuti ta dva -izma? Moderno je i legitimno misliti na oba načina, boriti se za državne potpore i dignitet profesije po autorskom, etičkom i poetičkom načelu. Stvar je, međutim, na velikoj kušnji ususret EU-u, kao i čitava paleta (sve nerazumnijih) zahtjeva za zaštitom autorskih prava.

Utopijski potencijal kulturnih politika – Nulta pozicija za emancipatorsku politiku kulture. Budućnost domaće kulture kao kulturne politike misli se iznenađujuće konzervativno, unutar iste matrice. Neprikosnovenost postojećega institucijskog aparata i njegove mekše varijable. Poznato žilavi etatizam neće se iz žabe pretvoriti u kraljevića.