Ljubav i klasna borba

Festival nijemog filma Pssst!

Peto izdanje festivala nijemog filma Pssst! njegov je organizator, Centar za kulturu Trešnjevka, zamislio daleko ambicioznije nego prethodna četiri. Iz kvartovskog Doma za kulturu festival je preselio u reprezentativno kino Europa, a osim kinotečnog programa kao ravnopravni festivalski sadržaj uveden je i međunarodni natjecateljski program suvremenih nijemih filmova. Za razliku od prethodnih festivalskih izdanja koja su inzistirala na općepoznatim klasicima, ovogodišnje je naglasak stavilo na znane, no izvan glavnog kanona smještene i u nas rijetko ili nikad (javno) viđene naslove. S jedne strane, to su bili ruski odnosno sovjetski filmovi iz (pred)revolucionarnog razdoblja, s druge radovi hrvatskih filmskih pionira Franje Ledića i Oktavijana Miletića.

Carističko razdoblje

Od Ledića smo vidjeli jedino što je preostalo od njegova propalog igranog projekta “Ciganska krv” iz 1926.: devetominutni film “Ciganin hajduk Brnja Ajvanar”. Čini se da bi mogla biti riječ o uvodnom dijelu planiranog dugog filma, intru koji prikazuje cigansku feštu i junakov bijeg pred žandarima. Za narativnim zanatskim standardima tog vremena Ledićev filmić kasni barem desetak godina, no slikovno je korektan, a motivski čak i donekle intrigantan – opasni hajduk ne bi se spasio bez ženske pomoći i prerušavanja u ženu.

Po kasniju nacionalnu kinematografiju daleko važniji Oktavijan Miletić predstavljen je ranim amaterskim radovima nastalima između 1927. i 1931., koji su bili uvertira u njegovo najplodnije autorsko razdoblje. Većina od 14 viđenih filmića predstavlja tek zaigrane, najčešće parodijske vježbe na samozadane žanrovske teme, no “Sljedeći, molim!” fino je zaokružena satira o mladoj ženi uvijek spremnoj na nove ljubavnike, “Kralj Tohu Wabohu je gladan” duhovito igranje kanibalsko-erotskom motivikom unutar pustolovno-ljubavnog žanra,

dok su “Hotelski tat(ica)” i “Kaz mi kiš” interesantne skice za potencijalne elaborirane krimi i melodramsko-humorne uratke.

Carističko razdoblje ruske kinematografije predstavljeno je prvim ruskim igranim filmom “Stjenka Razin” Vladimira Romaškova iz 1908., parminutnim djelcem o naslovnom narodnom junaku, te kratkometražnim filmovima najuglednijeg autora tog perioda Jevgenija Bauera. Dok se važnost “Stjenke Razina” iscrpljuje u povijesnoj ulozi začetnika jedne velike kinematografije, Bauerove melodrame “Dijete velegrada” iz 1914. i “Snovi” iz 1915. za ono su doba suvereno glatko režirane storije, pri čemu prva konvencionalno moraliziranje o društvenom usponu bešćutne bivše sirotice začinjava tmastim pesimizmom i antologijski surovom završnicom, dok druga anticipira Hitchcockovu “Vrtoglavicu” motivom opsesivnog supruga koji nadomjestak za preminulu voljenu pronalazi u nevjerojatno joj sličnoj glumici.

Revolucionarno razdoblje

Sovjetsko revolucionarno razdoblje zastupali su Ejzenštejnov klasični prvijenac “Štrajk” , Protazanovljev pionirski, iako samo uvjetni SF “Aelita” (oba 1924) i “Novi Babilon” Kozinceva i Trauberga (1929). Čuvena završnica s pokoljem štrajkača asocijativno povezanim s klanjem krava (uz ekscentrične likove prosjačkih provokatora i njihove neobične nastambe) i dalje je najimpresivniji sastojak “Štrajka”, priča o postanku i propasti Pariške komune u “Novom Babilonu” kao najjači adut ima ekspresivan lik mlade prodavačice koja se do kraja emancipira kroz revoluciju, no prava je poslastica “Aelita” koja složenom narativnom strategijom, uzornom režijom i dojmljivom scenografijom priča o ljubavi i klasnoj borbi, u mašti i stvarnosti.