Maksimum kvalitete s minimumom budžeta

Kako je to moglo izgledati daleke 1963., dvije godine nakon što je zagrebački Muzički biennale osvojio prestižno mjesto na karti glazbenog svijeta, stvar je mitologije koja sve manje zanima nove klasičarske generacije. A prva Tribina jugoslavenskog muzičkog stvaralaštva okupila je, tvrde škrte arhive, kremu jugoslavenskoga glazbenog svijeta, koja je jedva čekala svakog prvog vikenda u studenome sjesti u autobus ili vlak do Rijeke plus autobus do Opatije. Opatijska tribina, tako se kolokvijalno zvala čitavim svojim vijekom, iako je čak jedanaest godina (1999-2010) bila “izmještena” u Pulu, bila je 1970-ih i 1980-ih kulturno opće mjesto, činjenica koja je gradila lik klasične muzike kao važne svari – sasvim u skladu s modernističkim profilom kulture u socijalizmu, da ne ponavljamo poznato.

Ali dok je Biennale u Zagrebu bio intelektualistički propulzivan i oduvijek ustrajao na elitizmu “novih ideja”, Opatijska tribina bila je svojevrsni komični odušak za intelektualnu elitu, ideal kulturnog turizma u spoju vrlo ozbiljnog i posve ležernog. Svatko tko je držao do sebe u svijetu ozbiljne muzike u Jugoslaviji barem je jednom bio u Opatiji, slušao ili izvodio premijere i sudjelovao u često vrlo polemičnim diskusijama, koji put na granici (ne samo pijanog) fizičkog sukoba.

Ohrabrujući memento

Pamtimo i kasnonoćne kulturne TV-vinjete o Tribini, gdje neka privilegirana dolce-far-niente grupa u jesenskim odijelima šeće rivijerom i glasno se smije, kao da je prizor s Kanskog festivala. Stariji profesori zagrebačke Muzičke akademije ne prestaju pričati kad ih podsjetite na zlatno doba “Opatije”, uglavnom prepričavaju viceve od kojih je najfrekventniji onaj o “zovu bubrega”, sintagmi kojom su karnevaleskno raspoloženi putnici svakih petnaest minuta maltretirali vozača autobusa na relaciji Zagreb – Opatija. Sjećaju se onda vrhunskih koncerata koje nećete naći na snimkama – barem ne onima javno dostupnima, ili nepovezano skaču po tračevima s legendarnih tuluma i najčešće ponavljaju da su im opatijski koncerti “jedni od dražih u životu”.

Naravno, s ratom je Tribina okopnila, ne samo financijski. Poznata po socijalističkom kulturnjačkom luksuzu trodnevnog boravka, ranije od zagrebačkog Biennala pokazala je postratnu idejnu bijedu. Subotnje šetnje uz obalu postale su prazna forma, koncerti su se odrađivali bez dubljeg smisla, bildao se poznati “nacionalni festivalski kontinuitet”. Ali sad znamo da se trud isplatio. Agilni Berislav Šipuš i tajnik Hrvatskog društva skladatelja Ivo Josipović godinama su tvrdoglavo pozivali brojne članove HDS-a da sjednu u besplatan autobus do Opatije ili Pule. One TV-vinjete u kratkim vijestima iz kulture bile su, međutim, skroz porazne, publike je bilo vrlo malo, a program i atmosfera Tribine u Puli bila je u

2000-ima obilježena nekom neobjašnjivom vrstom melankolije, čak tuge – tko zna zašto.

I da ne duljimo. Razlog ovom mementu je prozaičan, pravocrtan i ohrabrujući. Prošli vikend završena 48. Glazbena tribina u Opatiji umjetničkog ravnatelja Frana Đurovića ostavila je posve zadovoljnog. Predavač na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i žanrovski svestran kompozitor s naglaskom na elektronici, Đurović se prihvatio organizacije Opatijske tribine prošle godine.

– Muzičari su introvertni i inertni, prvi sam takav. Ali shvatiš da ništa nema od čekanja. S minimumom budžeta postići maksimum kvalitete, zvuči jednostavno. Treba na scenu vratiti mlade muzičare – kratko govori Đurović.

Opatijska tribina još je 2005. izgubila prefiks međunarodne smotre, tretirana je kao siromašnija sestra Biennala, dakle mjesto gdje se “nesmetano” može izvesti sve svježeklasično. Prije nekoliko godina se, ipak, počela realizirati idealna sinergija Muzičkog biennala, zagrebačke Muzičke akademije, Opatijske tribine i Trećeg programa Hrvatskog radija. I dogodio se predvidljiv obrat, banalan kao grafikon iz bilo koje ekonomske analize: kako pada kvaliteta domaćih profesionalnih ansambla, raste ambicija mladih muzičara gladnih suvremenog domaćeg teksta. Dijagnoza suvremene kulturne promjene, koja nije tako strana ostalim domaćim umjetničkim disciplinama, napokon se događa u klasičnoj muzici: reklo bi se da je odzvonilo sinekurskom kadru s otrcanom abonomanskom politikom.

– Zadivila me visoka profesionalnost i kvaliteta izvedbi svih, posebno mlađih muzičara – kaže Đurović, misleći na ovogodišnje nastupe izuzetnog kvarteta Klang koji čine dvije pijanistice i dvije udaraljkašice (Vlatka Peko, Ana Lucić, Anita Primorac i Kaja Farszky), ansambla Fronesis Mladena Tarbuka, Cantus ansambla Berislava Šipuša, Orkestar oružanih snaga RH (a to nije “pleh” orkestar) s dirigentom Tomislavom Fačinijem ili bijenalski ansambl Acezantez, koji obilježava svoju 40-godišnjicu.

Glas s iskustvom

Prosječan posjetitelj mogao je u vrijeme prošlog Biennala osjetiti etiku nove pedagogije koja se, u spomenutoj sinergiji, odvijala na tri razine. Prvu je započela pijanistica i predavačica zagrebačke Akademije Katarina Krpan, pokrenuvši “HR projekt” gdje studenti izvode, pritom za partiturama tragaju, isključivo suvremene kompozicije domaćih skladatelja. Ravnatelj Biennala Šipuš otvorio je festival tom projektu i potaknuo suradnju domaćih kompozitora i nacionalnih kuća, što je do sada bila neobična praksa. Muzikologinja i radijska urednica Iva Lovrec Štefanović zatim je od “HR projekta” u emisiji “Putovi hrvatske glazbe” napravila vrhunski koncertni događaj koji je kulminirao baš na ovogodišnjoj Tribini: svemu je prethodila stroga audicija, a uživo prenošen na Trećem programu HR-a koncert nije ništa izgubio od energije i interpretativne čistoće. Đurović, poznat kao pedant, mogao je onda kao selektor Tribine lako poentirati.

Ali gdje je kišobranska poanta, gem, set i meč za čitatelja laika? Banalnost bez grafikona. Većina domaćih autora i izvođača, pogotovo mladih ansambala, nikad nije honorirana, niti će izvedbe u skoro vrijeme biti objavljene na snimci.

– Devedeset posto svega što sam napisao je besplatno, u većini slučajeva nisam ni tražio honorar jer znam da je besmisleno – objašnjava Đurović notornu činjenicu poznatu najširem krugu struke.

Zagrebački Biennale rijetko je honorirao bilo koju domaću praizvedbu tijekom vlastite slavne prošlosti, a u novijoj naknadi se mogu nadati samo autori glazbenoscenskih djela. I kako ta činjenica o besplatnom intelektualnom radu, često onome koji traži mjesece i godine posla, izgleda u svjetlu sve glasnije borbe za autorska prava? Koga ona uopće može dotaknuti?

– To je naprosto tako i gotovo – zaključuje Đurović, glas s iskustvom.

Jer, ona priča o spasonosnoj digitalnoj prodaji glazbe u svrhu zaštite autorskih prava doista je tanka.