Moć živih mrtvaca

Pitanje: kako izgleda prosječna njemačka obitelj? Odgovor: otac, majka, dvoje djece, jedan kućni ljubimac i jedan Grk!

Vic je, naravno, rasistički, politički sasvim nekorektan i sada već poprilično izlizan. Ako ga zbog nečega ipak treba spomenuti, onda je to činjenica da su mu događaji iz proteklih tjedana, senzacionalistički nazvani “grčkom dramom”, ponešto izmijenili poantu. Naglasak je trebao biti na neokolonijalističkom stereotipu zaostalih i bespomoćnih domorodaca, namijenjenom laštenju narcističke slike koju o sebi stvaraju njihovi spasitelji i tutori. Ali, nakon što je donedavni grčki premijer Georgios Papandreou 31. listopada najavio referendum o odobrenom paketu pomoći kojim se Grcima otpisuje 50 posto dugovanja po cijenu radikalizacije ionako zaoštrenih mjera štednje, nakon što je potom podvrgnut pritisku iz Cannesa, gdje je njegova njemačka kolegica Angela Merkel potvrđivala poziciju Njemačke kao kontinentalnog lidera na sastanku grupe G-20, i nakon što je, samo tri dana kasnije, najavu referenduma povukao, postalo je sasvim jasno zašto je nesretni Grk iz onoga vica na samome kraju niza članova obitelji, čak iza djece i kućnoga ljubimca: zato što mu je, čini se, po pravima i slobodi odlučivanja kojima raspolaže upravo ondje i mjesto.

Monomanska glad

Nije, doduše, kancelarka Angela Merkel isključivi krivac za to što grčki narod nitko neće pitati što misli o nastupajućim masovnim otpuštanjima, rezanjima plaća, povećanjima poreza i rasprodaji državnoga vlasništva: Papandreouu su lekciju očitali i Nicolas Sarkozy i drugi političari iz “naprednijeg” dijela eurozone, glavni oporbenjaci iz stranke Nova demokracija i suradnici iz vlastitoga PASOK-a, a konsenzualni stav političko-financijskih elita sažeo je ministar vanjskih poslova Švedske Carl Bildt objavom na svome Twitter-profilu: “Zaista ne shvaćam o čemu Grčka namjerava održati referendum. Imaju li uopće mogućnost odabira?” Očekivani doprinos razvoju specifičnoga shvaćanja demokracije kao političkog poretka u kojem građani imaju pravo odlučivanja o vlastitoj sudbini samo dok te odluke ne postanu zbilja važne, dali su i najutjecajniji svjetski mediji, pa nam je kratkotrajna inicijativa ubrzo prikazana kroz splet odranije poznatih ideoloških narativa: “lijeni” i “proždrljivi” Grci sada su postali još i “neodgovorni”, jer bi “sebičnom” odlukom da odbiju novi paket tzv. pomoći de facto napustili eurozonu, produbivši time njenu krizu. Dokazali bi, pritom, i koliko su “neozbiljni”, jer samo prolongiraju ionako “neizbježne” mjere štednje. Papandreouova je najava prakticiranja demokracije, stoga, unisono proglašena “šokantnom”: situacija je ozbiljnija no ikad, rasplet nepredvidljiv, vremena sve manje i nitko se nije mogao nadati njegovom infantilnom usporavanju “hitnih” i “nužnih” procesa…

Na ironiju glasne politikantske i medijske “šokiranosti” najavom grčkog referenduma podsjeća nas ovih dana indirektno dokumentarac “Doktrina šoka” Mata Whitecrossa i Michaela Winterbottoma, korektna ekranizacija razglašene knjige Naomi Klein, koji je upravo zaigralo u našim kinima: osnovna je strategija implementacije i učvršćivanja neoliberalnih politika razvlaštenja i osiromašenja većine stanovništva, tvrde Naomi Klein i njezini filmski sličnomišljenici, izazivanje ili iskorištavanje stanja “šoka”, koji nastupa nakon ratova, prirodnih katastrofa itd. Nastavljajući se na tu tezu, moglo bi se reći da je neoliberalni kapitalizam s krizom koja je započela 2008. napravio osobito perverzan zaokret: upravo ekonomske nevolje koje je sam izazvao sada proizvode strah, nesigurnost i efekt urgentnosti, pa šokiranje društva posljedicama neoliberalizma u ciničnom obratu postaje preduvjetom za uvođenje novih neoliberalnih mjera.

Ako je netko, drugim riječima, u grčkom slučaju bio zbilja šokiran, onda je to narod koji su izigrale i opljačkale baš one domaće i svjetske financijske i političke elite koje u epilogu smatraju šokantnom zamisao da bi se tom narodu mogla povjeriti uloga političkog subjekta i, umjesto toga, nameću mu novu rundu nečega što su David Harvey i Keir Milburn u nedavno objavljenom zajedničkom tekstu nazvali “zombi-neoliberalizmom”: “Neoliberalizam više ‘nema smisla'”, objasnili su, “ali njegova logika nastavlja teturati, bez svjesno odabranog smjera, poput zombija: ružna, uporna i opasna. Takav je ‘neživot’ zombija, tijela lišenog ciljeva, nesposobnog prilagoditi se budućnosti, nesposobnog stvarati planove. Ono se jedino može ponašati u skladu sa svojim ranijim navikama, dok slijedi monomansku glad.”

Suspenzija demokracije

S tim će se opisom, iako uz nešto manje retoričkog entuzijazma, složiti i većina “umjerenijih” ekonomskih komentatora: sistem danas glavinja po inerciji i bez ikakve vizije, probleme pokušava riješiti njihovim uzrocima, a novi paket pomoći Grčkoj samo je jedan od njegovih refleksnih koraka, vođenih interesima krupnih bankarskih vjerovnika koji pokušavaju naplatiti ono što se još naplatiti može; nitko zapravo ne vjeruje da će on zaustaviti slobodni pad grčke ekonomije niti da će grčkom stanovništvu donijeti neku korist. Pa ipak, taj sistem i dalje, kako je još prije dvadesetak godina objavljivala jedna od njegovih prvoborkinja, Margaret Thatcher, “nema alternative”. A nema je i zato što, kada se prilika za alternativu ponudi – kao u slučaju kratkotrajne najave grčkog referenduma – ona brzo biva uništena koordiniranom akcijom političara i medija.

Ne treba pritom, jasno, idealizirati potencijal referenduma unutar zadanih okvira aktualnog poretka: nije li, recimo, Lisabonski ugovor, temeljni zakonski akt grčke pripadnosti eurozoni, bio odbačen na irskom referendumu 2008., pa su vlasti referendum jednostavno ponovile kako bi dobile željeni odgovor? Ono što, međutim, posebno zabrinjava najnovija je tendencija prema restrikciji čak i takvih, fingiranih demokratskih činova, pod parolom “kriznih okolnosti”; prijetnja koja djeluje osobito zlokobno na pozadini nedavne najave Angele Merkel kako će kriza u eurozoni trajati barem još desetak godina. Pouka koju iz ovoga valja izvući jednostavna je i ne bi bilo loše da je se čuje i u Hrvatskoj, dok se pripremamo za referendum o pristupu EU-u i otvaranje perspektive ulaska u eurozonu: sve dok demokratsku raspravu doživljavate kao stvar “neodgovornosti” i “neozbiljnosti”, pitanje je trenutka kada ćete završiti kao jeftina poanta lošega rasističkog vica.