Neću u Vukovar pognute glave

Gospodine Pupovac, što SDSS očekuje od predstojećih parlamentarnih izbora? Što očekuje u užem stranačkom smislu, a što na širem političkom i društvenom planu?

– Što se tiče stranačkoga, SDSS očekuje da će imati tri plus jedan mandat: tri mandata u manjinskoj Dvanaestoj izbornoj jedinici i barem jedan mandat u Devetoj izbornoj jedinici. Na taj način probit ćemo izborni geto u koji nas je vratio Ustavni sud svojom, po našem mišljenju, neustavnom odlukom. Što se tiče općih očekivanja, vjerujem da će hrvatski građani dobiti priliku da steknu povjerenje u politiku i očekujem da će saziv Sabora biti takav da će biti u stanju vratiti povjerenje građana, koje smo mi, politički akteri, dijelom prokockali svojim ponašanjem, a dijelom je ono destruirano od onih koji politiku i parlament žele pretvoriti u dežurnog krivca za sve društvene nedaće, i koji žele skrenuti pažnju sa svih drugih odgovornih aktera u društvenim procesima. Političke stranke morale bi biti svjesne da bez jačanja parlamentarizma ne možemo imati jaku političku Vladu: možemo imati tehničku Vladu s političkim nazivnicima i stranačkim odrednicama, ali to nije dovoljno za jaku Vladu. U sklopu jačanja parlamenta, očekujem i otvaranje dijaloga vlasti i opozicije, jer su nam se mnoge loše stvari dogodile proteklih godina zato što nije bilo tog dijaloga.

Mislite li da su glavni politički akteri sazreli za dijalog?

– Ako su svjesni hrvatskih političkih okolnosti, morali bi biti svjesni i nužnosti pametnog dijaloga. Hrvatska više nema pravo na luksuz stranačke isključivosti, nema prostora za luksuz dokazivanja na drugima i prema drugima. U ovih dvadeset godina bilo je i previše razdoblja u kojima je dominiralo takvo ponašanje. SDSS će i u sljedećem mandatu, kao što je činio i dosad, svoju ulogu vidjeti u jačanju kulture političkog dijaloga u ovoj zemlji i njezinu parlamentu.

Reafirmacija srpske politike

Na čemu temeljite očekivanje o najmanje jednom mandatu u Devetoj izbornoj jedinici?

– Na reakcijama naših birača koji su zasićeni očekivanjima od velikih stranaka. Uza sve prigovore koje mogu uputiti SDSS-u, a znamo koji su to prigovori i držimo do njih, oni svejedno prepoznaju SDSS kao stranku koja nije prokockala povjerenje i za koju znaju što radi i što će napraviti.

Koji su to prigovori za koje i vi priznajete da se mogu uputiti SDSS-u?

– Neke stvari još nisu napravljene do kraja. Dosta ljudi još čeka struju, dosta ljudi čeka vodu i ceste u svojim sredinama, a većina, gotovo svi, čeka razvojne projekte. Nakon što smo ojačali i stabilizirali budžete općina, nakon što smo – koliko-toliko – priveli obnovu kraju, ljudi konačno čekaju projekte od kojih će moći živjeti. Čekaju da se njihovi krajevi tijesno povežu s razvijenijim krajevima, pogotovo s onim turistički i ekonomski razvijenim. Znamo što trebamo napraviti, ali ono što nam je sad problem jest osiguravanje sredstava za projekte. Sredstva koja treba osigurati, i preko Tesla banke, i preko državnih i evropskih fondova, moraju biti naša glavna meta u sljedećem mandatu. Potrebno je formirati neku vrstu fonda koji bi bio u funkciji razvoja povratničkih sredina: taj fond trebao bi biti povezan sa strukturnim fondovima EU i onim zemljama koje pomažu održivi razvoj, kao što je Kraljevina Norveška. Takav fond, zajedno s redovnim sredstvima državnih poduzeća i ministarstava, morao bi biti dovoljan za ono što treba tim područjima. Mi smo se dosad iscrpljivali na mnogim temama, takve su naprosto bile okolnosti, ali sad smo u poziciji da se više možemo fokusirati na privredu i razvoj, ne zanemarujući rast naših institucija i stvaranje mreže kvalitetnih ljudi.

Što su ključne pozitivne stvari koje je ostvario SDSS u prošlih osam godina?

– Nema sumnje da više od 20.000 obnovljenih kuća predstavlja značajan uspjeh. Veliki broj sela na Baniji, u sjevernoj Dalmaciji i Lici dobio je struju. Od vrlo slabih općina, s nikakvim budžetima i nikakvim razvojnim projektima, kao što su Krnjak, Vojnić, Dvor, Vrhovine ili Lapac, uspjeli smo napraviti općine sposobne da se priključe na državna sredstva. Osigurali smo da Srbi budu zastupljeni u svim općinskim, gradskim i županijskim skupštinama te u izvršnim vlastima. Uspjeli smo osigurati da se konstituiraju manjinska vijeća. Krenuli smo u postupak obnove spomeničke baštine, pri čemu treba izdvojiti spomenike u Srbu i Jadovnu. Počeli smo proces da se prizna ratno stradanje Srba u Hrvatskoj. Promijenili smo političku atmosferu i kulturu u Hrvatskoj: ima još teškoća, ali puno lakše se govori o tim teškoćama i javnost je mnogo senzibiliziranija. Drugim riječima, vratili smo specifičnu težinu Srbima u političkom i društvenom životu Hrvatske, reafirmirali smo srpsku politiku i srpsku zajednicu u Hrvatskoj. To mi se čini ključnim našim postignućem.

Partnerstvo je imalo smisla

Nije li to što navodite ključnim postignućem zasluga i HDZ-a koji, vrlo vjerojatno, odlazi s vlasti?

– Bez nove politike Ive Sanadera i bez nove politike Jadranke Kosor, nove u nizu elemenata, dakle bez drugačijeg HDZ-a u odnosu na devedesete, to bi se teško napravilo, što treba reći otvoreno i pošteno. Naše partnerstvo jest bilo teško, ali je bilo i produktivno, imalo je svoj smisao i nije bilo prazna priča. Donijelo je korist i Srbima i Hrvatskoj, i svim građanima ove zemlje, odnosno koristilo je i unutrašnjoj, i međunarodnoj, i regionalnoj poziciji Hrvatske.

Očekujete li nastavak tog procesa i s novom Vladom?

– Bilo bi vrlo štetno ako bi se taj proces, koji nije doveden do kraja, prekinuo: bilo bi štetno za Hrvatsku, za međuetničke odnose u Hrvatskoj i za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Mi mislimo da to nije povezano s pitanjem participacije SDSS-a u Vladi, nego je riječ o stvaranju pretpostavki za novu međuetničku i novu političku perspektivu Hrvatske. Samo s međuetničkim odnosima koji neće služiti za blokiranje političkih rasprava, moguće je zamisliti drugačije političke odnose u ovoj zemlji. Kao što sam već više puta rekao, partnerstvo između SDP-a i Srba u Hrvatskoj, dakle dviju lijevih grupacija, bilo je prekinuto stvaranjem dubokog jaza u odnosima Hrvata i Srba, jaza koji je devedesetih godina stvorio Tuđmanov HDZ. Nema sumnje da tu zabranjenu suradnju i zabranjenu bliskost treba obnoviti u punom smislu. I nije tu posrijedi samo nastavak onoga što je stvoreno i stvarano s HDZ-om, nego se radi o tome da se napravi korak više u tom novom političkom okviru. Vjerujem da će se shvatiti da je to pravo pitanje i pravi izazov za odnose SDP-a i SDSS-a, a ne pitanje vlasti.

Može li ovo o čemu govorite biti usporeno ili čak onemogućeno nepovjerenjem koje su čelni ljudi SDP-a proteklih godina iskazivali prema SDSS-u?

– Iz nekih političkih i medijskih centara bila je krenula kampanja protiv SDSS-a kao vlastobraniteljske i trgovačke stranke. Međutim, velika većina ljudi u SDP-u, uključujući i one koji su nas znali kritizirati, dobro zna da to nije istina, da je ta retorika bila prekomjerna i da je stvorila klimu koje se treba osloboditi. Kao što je SDSS, zajedno s HDZ-om, značajno doprinio političkoj emancipaciji u Hrvatskoj, tako samo politički slijepci ne vide koliki je emancipacijski politički potencijal u suradnji SDSS-a i SDP-a, SDSS-a i HNS-a…

Inzistiramo na jednakosti

Izborni program SDSS-a nosi naslov Manifest jednakosti. Zašto je fokus baš na jednakosti?

– Postoje dva razloga. Prvi je da je Hrvatska postala društvo nejednakosti. Ništa u Hrvatskoj ne raste tom stopom progresije kao nejednakost među ljudima, narodima, regijama… Uostalom, kao nejednakost Hrvatske prema drugim državama. Ta nejednakost ugrožava demokratska postignuća, ugrožava slobode i prava ljudi. Kao pripadnici manjinskog naroda, koji je često doživljavao ne samo nejednakost nego i otvorenu diskriminaciju, mi smo posebno senzibilni na tu problematiku. Drugi razlog je odluka Ustavnoga suda, koja nas je inspirirala da istaknemo zahtjev za jednakošću kao svoj moto, i to zato što je Ustavni sud srušio nešto što smo smatrali dobrim putem za gradnju jednakosti. Apsurdno je pritom što se Ustavni sud pozvao na princip jednakosti. Mi ćemo sasvim sigurno nastaviti inzistirati na rješenju koje je bilo prihvaćeno u Saboru, a koje je poništio Ustavni sud. Kao što smo dugo i teško razgovarali s HDZ-om i uvjerili ga da treba prihvatiti bolji model izbora srpskih zastupnika u Saboru i bolji organizacijski model Srba u Hrvatskoj, tako ćemo razgovarati i sa SDP-om i HNS-om. Trebamo im objasniti što hoćemo, a oni trebaju kazati u čemu je njihov problem u vezi s time, jer su problem s time očito imali. Možda je i naša i njihova greška što nismo dovoljno razgovarali, pa zato govorim o potrebi otvorenog i konstruktivnog dijaloga u političkom životu ove zemlje. Da im objasnimo zašto se ne treba bojati Zajedničkog vijeća općina, zašto se ne treba bojati Srpskog narodnog vijeća i zašto se ne treba bojati toga da Srbi svoje zastupnike dobivaju temeljem općeg biračkog prava uz neke zaštitne mehanizme. Naravno, dok se ne pokaže da je to moguće i drugačije rješavati.

I ove godine tradicionalno vas se proziva što se niste pojavili u koloni sjećanja u Vukovaru 18. studenog. Kako se osjećate u vezi s tim vukovarskim kompleksom koji vam se uporno prišiva?

– Jedini relevantan poziv u vezi s Vukovarom dosad sam dobio od jednog svog mlađeg kolege čije ime neću spominjati. Žao mi je što se ranije nismo dogovorili oko toga, jer bih išao. To je bio jedini relevantan i ozbiljan poziv. Zašto nam je svih ovih godina onemogućeno da idemo u Škabrnju, premda je sve bilo organizirano? Ja ne bih volio da idem u koloni sjećanja u kojoj nema i građana srpske nacionalnosti. Ne bih volio biti u koloni u kojoj će Srbima biti dano do znanja da ondje ne pripadaju i da im je mjesto negdje drugdje. Ako neki misle da ću doći tamo pognute glave, jer oni žele da sagnem glavu, onda se varaju. Ja znam zbog čega, zbog koga i pred kim bih trebao sagnuti glavu, ali pred njima nisam saginjao glavu ovih dvadeset godina, pa neću ni sada.

Ne vidimo svijet koji nas okružuje

Čini li vam se da je hrvatska predizborna kampanja pomalo autistična prema onome što se događa u Evropi i svijetu, a mislim na različite vrste rasprava i događaja koji dovode u pitanje neoliberalni kapitalistički model, odnosno na neke događaje koji nasilno pokušavaju održati svemoć bankarskih, financijskih i korporativnih krugova?

– Nažalost, u Hrvatskoj postoji svojevrsni politički narcizam i jedna vrsta zarobljenosti lokalnim temama i problemima od kojih ne vidimo svijet koji nas okružuje, ne vidimo što nam se sprema iz tog svijeta i što se uopće događa s tim svijetom. Naša vanjska politika je potpuno jednotračna, kao što kaže jedan kolega politolog. S druge strane, mi smo toliko zarobljeni svojom pričom o političkoj korupciji i o korupciji općenito da uopće ne vidimo što se događa u ekonomskoj sferi i što je potrebno promijeniti. S takvom politikom naći ćemo se u položaju da će nam se ispostaviti popis radnji i mjera koje moramo provesti, došao MMF ili ne došao. Ukoliko se ne okrenemo oko sebe, i nama se sutra može dogoditi da dobijemo tehničku Vladu u najdoslovnijem smislu te riječi, to jest da politika bude suspendirana. Zato mislim da je važno jačati parlament, jer je jak parlament najčvršća brana takvoj suspenziji koja bi bila pogubna.

Moram kazati da je politička dimenzija kampanje kod nas suspendirana i da mi nemamo pravih političkih sučeljavanja, pa onda nije čudo što u programima nema više argumenata, više živosti i životnosti. Kampanja se, drugim riječima, izmjestila iz političkog u neka druga područja. Moramo shvatiti da nema ozbiljnih ekonomskih reformi bez jake politike i bez jake Vlade, jake u svim pogledima. Ako to ne shvatimo, politika će pasti na još niže grane, dogodit će se da će netko kazati da nam šalje svog čovjeka da bude stečajni upravitelj naše političke firme, kao što se događa u nekim drugim zemljama. Imat ćemo stečajnog upravitelja nad parlamentarnom demokracijom i političkim pluralizmom. Naš je glavni zadatak da to spriječimo.