Nova vlast neće raskinuti spregu obrazovanja i tržišta

O ciklusu tribina koji se pod naslovom “Bioetika: pitanja života i smrti” od 2009. svakog studenoga i prosinca održava u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka razgovaramo s njegovim autorom i voditeljem, bioetičarem i filozofom Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članom sindikata Akademska solidarnost.

– Ovaj je projekt realiziran zahvaljujući sretnom spoju želje Centra za kulturu Trešnjevka da proširi spektar svojih djelatnosti s mojom idejom da populariziram bioetičke rasprave, odnosno da se o društveno važnim znanstvenim problemima raspravlja izvan znanstvenih foruma, u lokalnoj zajednici, s tzv. običnim ljudima, a uz sudjelovanje stručnjaka. Jer, bioetika je ponajprije znanstvena disciplina ili, bolje rečeno, interdisciplinarno znanstveno područje koje raspravlja o problematici života, uvjeta života i manipulacije životom te o prelamanju tih pitanja kroz prizmu aktualnih društvenih, ekonomskih i političkih zbivanja. Iako je taj znanstveno-teorijski pristup ključni element bioetike, ona zahtijeva i pravno-političko djelovanje te građanski angažman, jer se bioetička pitanja tiču svakog čovjeka, pa im svatko može i treba dati svoj doprinos, bez obzira na stupanj obrazovanja, religijsku i svjetonazorsku opredijeljenost, društveni status i slično. Stoga ovaj projekt želi teorijska bioetička pitanja približiti najširem građanstvu, ali i bioetičke rasprave obogatiti neznanstvenim prinosima.

Anarhija a ne hijerarhija

Kakva je budućnost projekta, što planirate raditi narednih godina, a što nudite ove jeseni?

– Činjenica da su bioetičke tribine u CeKaTe-u vrlo dobro posjećene, da se traži stolica više i da na njima ravnopravno sudjeluju srednjoškolci, studenti, penzioneri, sveučilišni profesori, znanstvenici, radnici, aktivisti, nezaposleni i drugi, uvjerava me da ih treba organizirati i dalje. Važnih i zanimljivih bioetičkih tema ima napretek, kao i osoba koje mogu kompetentno govoriti o njima, a interesiraju i građanstvo. Ove su godine na dnevnom redu početak i svršetak ljudskog života, odnosno trudnoća i rađanje te umiranje i smrt, zatim ekološke teme poput genetički modificiranih organizama i problema proizvodnje, korištenja i zbrinjavanja plastičnih vrećica, kao i one na prvi pogled futurističke, ali jednako tako relevantne: kiborgizacija i transhumanizam, odnosno pitanja o naravi čovjeka i stvaranju nad-čovjeka te odnos prema izvanzemaljskim bićima, kroz što se mogu dobro propitati i temeljne etičke norme u međuljudskim odnosima.

Izjašnjavate se kao (romantični) anarhist: što znači biti anarhist u suvremenoj demokraciji?

– Pretpostavljam da aludirate na moju pjesmu “Možda sam i ja romantični anarhist”, koju sam napisao 2003. U njoj se pozivam na redatelja Rajnera Vernera Fasbindera, koji je jednom za sebe rekao da je romantični anarhist, što mi se jako svidjelo. Biti romantičan znači biti utopijski orijentiran, ali nipošto slijep za zbivanja oko sebe, nepraktičan i slično. Vjerujem da trebamo djelovati prema idealima i žrtvovati se za njih, bez obzira na to što nas sve i svi uvjeravaju da su neostvarivi. Što se tiče ideje anarhije, osnovno je to da je ona suprotstavljena ideji i praksi hijerarhije, koja je izvor gotovo svih zala. Anarhija za mene znači model nehijerarhijskog organiziranja emancipatorskog pokreta i budućeg društva, ozbiljenje konkretnog humanizma, slobode i jednakosti, solidarnosti i odgovornosti, o čemu se u današnjoj pseudodemokraciji ili partitokraciji ne govori. Anarhizam se posve neopravdano povezuje s nečim mračnim i opasnim, s bombaškim napadima i destrukcijom općenito. A zapravo je riječ o zahtjevu za radikalnom promjenom postojećih društvenih, ekonomskih i političkih odnosa, u skladu sa spomenutim principima. Za početak bi trebalo raditi na slabljenju hijerarhijskog obrasca na svim razinama, od obitelji do države, gdje god je to moguće. A preduvjet toga je lokalno i globalno aktiviranje, osvještavanje i osnaživanje ljudi, koji su danas ekstremno apatični i pasivni.

Direktna demokracija

Aktivni ste u Akademskoj solidarnosti, alternativnom sindikatu akademskih radnika?

– Član sam sindikata čiji je puni naziv Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, koji je osnovan u proljeće ove godine. Sindikat je, kao što kažete, alternativan, ali u strogo određenom smislu. Alternativan je s obzirom na tzv. Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, koji je nezavisan jedino od brige za znanost i visoko obrazovanje, a ponekad i od pameti, a zapravo je itekako ovisan o resornom ministarstvu i različitim politikantskim interesima. Alternativan je i po tome što je utemeljen i funkcionira po principima direktne demokracije, bez vođe, predsjednika, velikih i malih vijeća, uz maksimalnu ravnopravnost i odgovornost članova. U tom smislu, ravnopravni članovi Sindikata su i studenti, jer je jasno da je njihova borba dio opće borbe za znanost i visoko obrazovanje.

Koji su dosadašnji doprinosi Akademske solidarnosti visokom obrazovanju i znanosti?

– U suradnji s drugim faktorima u području znanosti i visokog obrazovanja, onemogućili smo donošenje tzv. Fuksovog paketa zakona koji bi, da je prihvaćen, doveo do katastrofalnih posljedica za znanost, visoko obrazovanje i sveučilište. Osim toga, ozbiljno smo radili na analizi postojećeg stanja u sferi znanosti i visokog obrazovanja te strateškim projekcijama njihove budućnosti. Sindikat je aktivirao i velik broj akademskih radnika, koji su dosad na kalkulantstvo i pasivnost starijeg sindikata odgovarali vlastitom pasivnošću. Umrežavamo ljude iz različitih znanstvenih područja, koji sada mogu vidjeti što znači i kako funkcionira interdisciplinarnost. Umrežavamo i znanstvenike s instituta sa sveučilišnim radnicima te sve njih sa studentima. Kroz svoje djelovanje promoviramo ideju direktne demokracije i radimo na povezivanju s drugim organizacijama koje smatramo srodnima po tome što su posvećene obrani javnog dobra. Što se tiče budućnosti, nakon rata s MZOS-om nastupilo je svojevrsno zatišje, koje shvaćamo kao primirje. Jer, kako sada stvari stoje, i od buduće je vlasti teško očekivati značajniji zaokret u politici znanosti i visokog obrazovanja. I dalje nema vizije, analize stanja i strategije, a “bolonja” i sprega znanosti i obrazovanja s tržištem još se smatraju dogmom umjesto malignim trendom.