Pitka zabava i teška pitanja
Predstava “Ja, tata!” vesela je pučka igra na temu roditeljstva, dok je “Pismo Heineru Mülleru” intelektualno angažirani projekt, vrijedan pokušaj drugačijeg teatra na tragu apsurda i osjećaja nemoći pred suvremenom civilizacijom
Dvije tzv. male predstave ovih dana žive u Zagrebu: prva, “Pismo Heineru Mülleru” u ZeKaeM-u, estetska je poslastica i intelektualno angažirani projekt, koji u komornoj atmosferi pomoćne kazališne scene prolazi bez velikih uzbuđenja, a druga, monodrama “Ja, tata!” u Teatru Exit, zbiva se uz salve smijeha prepunoga gledališta.
Predstava “Pismo Heineru Mülleru” nastala je prema tekstu Gorana Ferčeca i u režiji gosta iz Beograda Bojana Đorđeva. Nije zamišljena kao klasična priča o čovjeku izgubljenom na golemom berlinskom aerodromu Tegel, nego kao pomalo tegobna rekonstrukcija naših života, koji se odvijaju u strogo kontroliranim uvjetima. Jer, hotel, metro, ulica ili ured, osim što nude komfor i sigurnost, mjesta su moderne kontrole i straha.
Izgubljeni u civilizaciji
Kao Kafkin nesretni Josef K, junak ove predstave tumara od jedne do druge kontrolne točke današnje stvarnosti, izgubljen u hodnicima administrativnih zabrana i neprestano nadziran nevidljivim očima čuvara globalnoga sistema življenja. U zraku neprestano lebdi opasnost od terorističkog napada ili postavljanja bombe u takav savršeni sustav, ali i mogućnost da sustav odgovori još morbidnijom kontrolom.
Trojica glumaca – Goran Bogdan, Danijel Ljuboja i Frano Mašković – predstavljaju “modernog muškarca”, kultiviranog i pristojnog, koji je uronjen u bezlični svijet neograničenih tehnoloških mogućnosti i sve zamršenijih pravila. Nelagoda, strah i panika postaju osnovne odrednice psihološke atmosfere koja struji čitavom izvedbom. Autorski tandem Ferčec-Đorđev predstavu je koncipirao tako da neprestano iskače iz zgloba, ne puštajući publiku da mirno sjedi i gleda: scene se često ponavljaju i ne teku logičnim redom, glumci su u neprestanom dijalogu, čas govore sebi, čas nekome od gledatelja, tjerajući ih tako da se vide kao aktivni sudionici te civilizacijske izgubljenosti.
Scenografija čekaonice, u kojoj publika sjedi uz zidove dvorane kao da se tu slučajno zatekla, s golemom sivom kockom i koja kao kost u grlu stoji usred vizualnog doživljaja, daje predstavi ton dijabolične nesigurnosti u savršenom svijetu. Gerilsko rastavljanje radnje na sitne dijelove i nedopuštanje priči da se razvije, što ostavlja publiku u nelagodnom mučenju s tim krhotinama, osnovni je intelektualni moto i estetski naboj ove predstave.
“Pismo Heineru Mülleru” vrijedan je pokušaj drugačijeg teatra na tragu apsurda i osjećaja nemoći pred civilizacijom u kojoj živimo. Ova predstava nema puno obožavatelja, ona nije lako prohodna i jednostavna za razumijevanje, ali postavlja krucijalna pitanja o našoj egzistenciji, s kojima se još ne želimo do kraja suočiti.
Ni koraka dalje
Na drugom kraju grada, u Teatru Exit, predstava “Ja, tata!” prema tekstu islandskog pisca Bjarnija Haukura Thorssona i u režiji Borisa Kovačevića, zamišljena je kao vesela pučka igra na temu roditeljstva. Upravo kao kad bi naš najbolji prijatelj utrčao u kafić i s vrata uzviknuo da je upravo postao tata, Rakan Rushaidat sat i petnaest minuta razgovara s publikom o tome kako je jedna beba s neba pala u njegov život. Čitav razgovor teče u opuštenom tonu, na urbanom jeziku i zagrebačkom slengu, s tipičnim komičnim obratima – od prvih trudničkih fantazija, preko paničnih priprema za porođaj, do neprospavanih noći, nervoze i čarki među roditeljima u trenutku kad novo biće postane dijelom obitelji.
Rushaidat, obdaren komičarskim talentom, lako je izvlačio aplauz iz gledališta, predstavljajući se kao neproblematični dečko iz susjedstva koji se “sportski” nosi s brigama roditeljstva. To najjače oružje predstave, njezina pitkost, prepoznatljivost i duhovita jednostavnost, ujedno je i njezina najslabija strana. Redatelj Boris Kovačević nije se od komično-nespretnog razgovora pod egidom “postao sam tata” usudio otići ni korak dalje prema zahtjevnijem monologu, u kojem bi ozbiljna činjenica da je netko postao roditelj omogućila i humornu stranu iste priče. Tako smo dobili predstavu punu veselih gegova na temu važnog događaja, rođenja djeteta, ali ne i osjećaj o primarnoj ljudskoj prisutnosti u tom događaju, a Rakan Rushaidat ispao je tek kabaretski zabavljač na prepoznatljivu temu, ne i akter koji u vlastito ime s publikom dijeli iskustvo temeljnih egzistencijalnih pitanja.