Pokrajine

Bošnjaci/Muslimani na Kordunu dijele težak život sa svojim susjedima

Podijeljeni i nezaposleni

U državnim institucijama ne radi niti jedan Bošnjak. Kažu, nema adekvatnih ljudi. Zar za šumu treba fakultet, pa i ja znam cijepati drva! Dolaze nam političari samo pred izbore, lažu, pričaju o boljem životu, a nama svaki dan gore, priča Ramo Murić

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka u kordunaška sela uz samu granicu sa BiH-om dolazili su živjeti Bošnjaci iz obližnje Cazinske krajine. Organizirani u dva džemata, Maljevac i Bogovolja, oni u tim selima danas čine većinu. U skorijoj budućnosti planiraju gradnju džamije, a sadašnji im se vjerski život odvija u mesdžidima, odnosno džamijama bez minareta.

Dugi niz godina bošnjačku zajednicu potresale su duboke unutarnje podjele. Početkom devedesetih, kordunaški Bošnjaci našli su se na različitim stranama. Većina njih zajedno je sa Hrvatima otišla u unutrašnjost Hrvatske, dio u Cazinsku krajinu gdje su se priključili Petom korpusu, neki su krenuli i put Zapada, dok je manji dio ostao sa srpskim stanovništvom i sa njim izbjegao u “Oluji” 1995.

Babini i Tuđmanovi

Imam Azim Durmić u Hrvatsku je stigao 1998. godine i, kako sam priznaje, zatekao tešku situaciju u svojoj vjerskoj zajednici.

– Dijelili smo se na Babine (Fikret Abdić, op.a.), Tuđmanove i Miloševićeve. Ljudi su međusobno bili posvađani i neorganizirani. S vremenom su se te podjele izgubile – kaže imam Durmić, koji je preko svoje vjerske zajednice pokrenuo projekt pomoći u kući u kome okuplja 225 korisnika starije dobi svih nacionalnosti iz sela općina Vojnić i Cetingrad. Koliki je točan broj Bošnjaka na tom području, još je uvijek zagonetka.

– Autonomaši se uglavnom još uvijek izjašnjavaju kao Muslimani. Smatraju da je ime Bošnjak nametnuto, vezuju ga uz Aliju Izetbegovića. Pitaju se zašto smo preko noći postali Bošnjaci kada smo generacijama bili priznati kao Muslimani. Brojni naši vjernici ne bi imali ništa protiv da u Hrvatskoj budemo Hrvati muslimanske vjere – objašnjava Durmić.

– Naši se roditelji izjašnjavaju kao Bošnjaci, ali mi smo rođeni u Hrvatskoj, nemamo bosansko državljanstvo. Po nacionalnosti i vjeroispovijesti do sada smo bili Muslimani. Smatramo da u Hrvatskoj ne možeš biti Bošnjak, ali sada je takvo vrijeme došlo da se može biti sve. Svejedno je, možemo biti i Jevreji, mi znamo šta nosimo u srcu i duši i toga se pridržavamo – kažu dvadesetogodišnjaci Senad Beganović i Mujo Kudić.

Iako su u ratu devedesetih mnogi Bošnjaci sa Korduna dijelili sudbinu sa Hrvatima, to nije bio slučaj kada su se u svoje domove vraćali u godinama poslije “Oluje”.

– Ostao je ukus razočarenja kod Bošnjaka koji su bili šikanirani na svakom koraku. Bilo je normalno da ti službenik u policiji kaže: “Turčine, izađi van, nećeš ovdje širiti islam.” Srećom, to je vrijeme iza nas i nerado ga se sjećamo, ali ožiljci su ostali. Mnogi pripadnici naše zajednice nisu imali pravo na obnovu srušenih kuća jer godinama nisu mogli dobiti hrvatsko državljanstvo – objašnjava Durmić.

Danas bošnjačka zajednica gleda kako preživjeti bez vode, putova, zaposlenja…

Teško se živi

– Teško se ovdje živi. Imamo najgore putove, koji nisu popravljani još od vremena Marije Terezije. Nemamo vode, ljeti sa kantama moramo ići do vode i po dva kilometra – priča Ramo Murić, u čijoj deseteročlanoj obitelji nitko ne radi.

– I moju djecu treba nahraniti. U državnim institucijama ne radi niti jedan Bošnjak. Kažu, nema adekvatnih ljudi. Zar za šumu treba fakultet, pa i ja znam cijepati drva! Dolaze nam političari samo pred izbore, obećavaju, lažu, pričaju o boljem životu, a nama svaki dan gore – ističe Murić.

Jedinu utjehu bošnjačka zajednica na Kordunu nalazi u čestim odlascima u Cazinsku krajinu. Državnu granicu, koja je prekinula mnoge njihove familijarne odnose, prelaze i po nekoliko puta dnevno.

– Nekada i nesvjesno pređemo državnu granicu jer ne znamo točno gdje je. Jednom nogom smo u Hrvatskoj, drugoj u Bosni. Nama su to sve naše njive. U početku je policija to kažnjavala jer bismo ugrožavali granično područje. Mi granice nismo ni krojili, niti pomjerali, ali nismo zaslužili da budemo kućni pritvorenici jer ovdje živimo, a tamo nam je, u Cazinskoj krajini, sve, sav društveni život – kaže Ramo Murić.

Nostalgiju za nekadašnjim vremenima osjeća jedan od starijih Bošnjaka i istaknuti član zajednice, hadžija Hašim Hašo Šakinović iz Široke Rijeke. Priča kako je danas jedan od rijetkih muslimana na Kordunu koji živi u skladu sa svojom vjerom: čak je dva puta odlazio na hadž.

– Danas muslimana ima samo na papiru. Evropeizacija i modernizacija su učinile svoje. Mladi su po vjeri postali praktikanti jer ih život tako tjera – kaže Hašo Šakinović.

Paulina Arbutina

Dan Grada Belog Manastira u dvojakoj atmosferi

Malo slavili, malo Šeksa napadali

Pušteni su u rad novi, solarni sustav grijanja u vrtiću “Cvrčak” i javna rasvjeta u Ulici Julija Benešića, dok se bivši potpredsjednik Sabora na svečanoj sjednici neslavno proveo

Ovogodišnji Dan Grada Belog Manastira, koji je vezan uz katolički blagdan Svetog Martina, imao je šest jedinica u svom datumu: 11. 11. 2011. Obilježen je nešto skromnije nego prethodnih godina, što je u skladu s tanjim gradskim proračunom.

U sklopu obilježavanja Dana grada svečano je pušten u rad novi, solarni sustav grijanja i ventilacije u belomanastirskom Dječjem vrtiću “Cvrčak” (2.580.000 kuna), otvoren spoj Ulice hrvatskih branitelja s Ulicom kralja Petra Svačića, poznatijom kao Betonska (980.000 kn) te novi sustav javne rasvjete u Ulici Julija Benešića (160.000 kn).

Proslava je počela polaganjem vijenaca, a nastavljena je misom u župnoj crkvi i krštenjem mladog vina u crkvenom dvorištu. Za građane je na Trgu slobode organiziran Sajam “Eno-gastro-etno”, na kome su se predstavile lokalne udruge i obiteljska poljoprivredna gospodarstva ponudom svojih proizvoda. Savez mađarskih udruga organizirao je kuhanje graha u 400-litarskom kotlu, a bilo je i besplatnih kobasica i kuhanog vina.

Nakon svečane sjednice Gradskog vijeća, proslava je završena uprizorenjem legende o svetom Martinu u organizaciji Demokratske zajednice Mađara Hrvatske i koncertom polaznika belomanastirske Osnovne glazbene škole. Od srpskih organizacija u proslavu Dana grada uključilo se Kolo srpskih sestara “Sv. Jelena Dečanska”, postavivši svoj štand na Sajmu “Eno-gastro-etno”.

Kao što je već objavljeno u medijima, građanin Marin Pehar okomio se na bivšeg potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa, a uvredama je počastio i HDZ i predsjednika GO HDZ-a Josipa Kompanovića, prozivajući ih da snose najveću odgovornost za stanje u Škrobari. No, mukama počasnog građanina Belog Manastira tu nije bio kraj. Neposredno nakon što je završio svoj govor, Šeks je doživio još jedno poniženje, za što se pobrinuo Damir Mikić: on je demonstrativno ustao i skinuo svjetloplavu predizbornu jaknu s logom HDZ-a, dobacujući kako istu zajedno s članskom iskaznicom te stranke vraća u crne fondove iz kojih je nabavljena.

Marin Pehar naglašava da nikoga nije vrijeđao, već da je samo iznio saznanja o tome da je Šeks navodno otvorio lažni pogon u Škrobari, dodavši da netko mora snositi odgovornost za dug od 114 miliona kuna. Pehar poručuje da nije ničiji pijun, pogotovo ne HDSSB-a. Ističe kako je do sada podnio više prijava za organizovani kriminal i korupciju u Belom Manastiru te da ima materijalne dokaze o financiranju belomanastirskog HDZ-a od strane Baranjskog vodovoda. J. Nedić, Z. Popović

Počast žrtvama Prvog svjetskog rata

Povodom 11. novembra, Dana primirja u Prvom svjetskom ratu, delegacija ambasade Srbije u Zagrebu u kojoj su bili ambasador Stanimir Vukićević i vojni ataše Zoran Bogdanović položila je vijenac na krst kod pravoslavne kapele Sv. Petra i Pavla na groblju Mirogoj u Zagrebu. Za pokoj duša srpskih boraca i civila iz Prvog svjetskog rata parastos je kod krsta služio paroh križevački i vojakovački jerej Đorđe Filipović, uz sasluženje đakona Branimira Jokića.

Tog dana na Mirogoju počast svojim sunarodnjacima odali su još neki predstavnici diplomatskog kora zemalja koje su učestvovale u Prvom svjetskom ratu. N. J.

Susret dva nogometna kluba podno Petrove gore

Prvi lokalni derbi Vojniću 95

Prvi službeni prvenstveni lokalni derbi Druge nogometne lige Karlovačke županije između ekipa Petrove gore i Vojnića 95 završio je zasluženom pobjedom igrača Vojnića 95 od 2:0.

Ekipu Petrove gore čine uglavnom igrači povratnici, a ekipu Vojnića 95 igrači doseljeni iz BiH. Pobjednička ekipa do sada je bila član Prve županijske lige, ali je kao zadnja u prošloj takmičarskoj sezoni prešla u Drugu ligu, gdje se već nekoliko godina takmiče i igrači Petrove gore. Osim prijateljskih utakmica, ekipe su se ljetos sastale i u utakmici za Kup Hrvatskog nogometnog saveza. Tada su sa 2:1 bili bolji igrači Petrove gore.

Utakmica je odigrana po lijepom, hladnom i sunčanom vremenu, pred više od 200 gledalaca i uz “pristojno” policijsko osiguranje, a protekla je bez ikakvih problema, gotovo prijateljski. Iz svake ekipe isključen je po jedan igrač (zbog drugog žutog kartona), ali ne zbog nekih velikih prekršaja.

– Čestitam igračima Vojnića 95 na zasluženoj pobjedi. Ovog su puta bili bolji od nas. U 12 dosadašnjih kola oni su prikazali najbolju igru u svakom smislu i uvjeren sam da će se iduće godine vratiti u Prvu županijsku ligu, jer su to zaslužili – kazao je nakon utakmice Miloš Eremić, predsjednik Petrove gore.

Vojnić 95 vodi na tablici sa 29, dok je Petrova gora sedma sa 16 bodova. M. C.

Mediteranski sport u Belom Manastiru

Turnir u boćanju na Langovoj bari

U Belom Manastiru postoji Boćarski klub “Vid”, što ne bismo očekivali jer je boćanje mediteranski sport. Klub je 2004. godine osnovao Bariša Boras i nazvao ga prema imenu naselja Vid kod Metkovića u dolini Neretve, odakle se 80-ih godina 20. stoljeća preselio u Beli Manastir. Zahvaljujući njemu, Belomanastirci se sada mogu baviti boćanjem. Ranije su s tim sportom imali kontakt samo preko televizije, kad su u nekad popularnoj TV-seriji “Naše malo misto” gledali kako “dotur Luiđi” igra na balote.

Dok u Belom Manastiru nije bilo boćarskog terena, BK “Vid” je svoje suparnike ugošćavao na boćarskom igralištu u Čemincu, a kasnije su – zalaganjem Bariše Borasa – na parkiralištu “Langova bara” u belomanastirskoj Betonskoj ulici izgrađene četiri staze za boćanje. U povodu Dana Grada Belog Manastira, održan je prošle subote turnir u boćanju drvenim boćama, na kome je nastupilo devet ekipa. Na koncu je poredak bio sljedeći: “Čepin”, “Baranjske lege”, “Konopaš”, “Tihaljina”. J. Nedić

Krajišnica Ljubica Lončar (107) najstarija je stanovnica Hrvatske

Tito najbolji, a ni Franjo Josip nije bio loš

Za vrijeme cara Franje Josipa bilo je najviše reda. Za kraljeva Petra i Aleksandra nije bilo tako dobro, jer su posvuda bili žandari. Najbolje se živjelo pod Titom. Svima je bilo dobro i nije bilo straha, sjeća se svih politika baka Ljubica

U 107. godini života, Ljubica Lončar sigurno je najstarija stanovnica Hrvatske. Duboku starost provodi u šibenskoj ulici Put gimnazije, gdje o njoj brine šezdesetogodišnji unuk Milorad Lončar Mića, koji rado ističe da je on “jedini djed koji ima živu baku”. Pored Miće, zbraja baka Ljubica svoje potomstvo kao životno blago: još šestero unučadi, desetero praunčadi i jedna čukununučica.

Preživjela je baka Ljubica u svom vijeku i ono što je najteže svakoj majci, smrt dvije kćeri i jednog sina, a jedna kći još joj je živa. Brojna porodica, kroz minulo stoljeće i burne događaje, rasula se svuda po svijetu. U kontaktu je jedino sa devet godina mlađom sestrom Milenom koja živi u Bačkoj.

Udovica sa 36 godina

U crnoj odjeći karakterističnoj za krajiške starice i sa crnom maramom na glavi, baka Ljubica sjedi u svojoj fotelji i napreskokce priča o životu kroz dva vijeka i tri rata. Pamćenje je jako dobro služi i sjeća se svakog pojedinog detalja iz svog dugog života. Jer od njezina rođenja 7. marta 1905. godine u selu Miočiću kraj Drniša dogodilo se uistinu mnogo toga.

Ljubičin otac imao je trgovinu u Siveriću i bio jedini pismeni čovjek u selu, pa je pisao oporuke mještanima koji su odlazili u Prvi svjetski rat. I Ljubičina majka bila je iz utjecajne porodice Cvjetića, čiji je otac bio svećenik u Sarajevu odakle se doselio u Tepljuh. Kako potiče iz popovske kuće, baka Ljubica iskrena je vjernica, održava i poštuje krsnu slavu Svetog Jovana.

– Živjeli smo lijepo, gradski. Djed je imao knjiga, znao je liječiti bolesti i rane, pa su kod njega dolazili čak iz Skradina – sjeća se djetinjstva baka Ljubica.

– U ono vrijeme ženska djeca nisu mogla ići u školu, samo muška. Smatralo se da žena mora biti kod kuće i da ne treba ništa raditi. Tako sam ja ostala bez škole, ali zato je moj brat išao i završio za bogoslovnog profesora. Kada bi on došao iz škole, pričao bi mi šta je učio, pa sam nekako naučila čitati i pisati – priča Ljubica, koja je nadživjela sva carstva, kraljevstva, režime, sile, okupacije i države.

Kao bogata djevojka udala za mladića koji je poticao iz siromašnije porodice, ali materijalne razlike nisu bile prepreka za ljubav i brak. No, već početkom 1941. godine ostala je bez supruga, kojeg su ubili ustaše. Iako je sa 36 godina ostala udovica, više se nije udavala. Posvećena odgoju djece, ova se Krajišnica sama muški borila sa svim problemima koje su donijeli život i rat.

– Preživjela sam žalosno. Najgore je bilo kada su mi muža odveli, a ja ostala sama sa četvero male djece. Tada je bilo sramota da se udovica uda za drugog muškarca – kaže.

Plela je, šila, radila u polju i još mnogo toga u ta teška vremena.

– Išla sam raditi i u rudnik, prenositi daske i grede. Trgovala sam solju u Bosni da bih dobila malo hrane za djecu. Tada je sol bila vrijedna – opisuje starica nekadašnji način života.

– Za vrijeme cara Franje Josipa bilo je najviše reda. Franjo je bio strog i u svemu je vladao red. Nitko nije znao ni čitati ni pisati, ali svi su poštivali vlast i ponašali se kako treba. Što je kome trebalo, to je dobio. Za kraljeva Petra i Aleksandra nije bilo tako dobro, jer su posvuda bili žandari. Bilo je bolje pod okupacijom Italije 1918. godine. Došla ta talijanska vojska, bili su to fini ljudi. Pomagali su nam oko kuće, orali su, kopali vinograd i čuvali nam blago. Isto su takvi bili kada su nas okupirali opet 1941. Najbolje se živjelo pod Titom. Svima je bilo dobro i nije bilo straha – nabraja baka Ljubica sve preživljene politike.

Jednom kod doktora

Pošto joj je zbog blizine otkopa mrkog ugljena kuća počela tonuti, tadašnja vlast ju je isplatila i ona je za taj novac kupila kuću u Kninu, gdje je dočekala devedesete.

– A onda je došao Mile Martić, pa su nam rekli da sada živimo u Krajini. Nije bilo loše. Bilo je mesa. U susjednoj kući bio je stacioniran UNPROFOR koji me svaki dan obilazio. U “Oluji” su me pokupili i poslali u Srbiju – priča Ljubica, koju je iz Bajine Bašte u Šibenik doveo unuk Mića, gdje zajedno žive već 18 godina.

Poslije “Oluje”, kuća Ljubice Lončar u Kninu bila je devastirana. Nestale su tako brojne porodične uspomene, fotografije, knjige, orden njenog oca koji je dobio od Franje Josipa u Tirolu… Unuk Mića često baki Ljubici ispuni želju i odveze je u rodni Miočić, gdje obiđe grobove i zapali svijeće.

Starica, kojoj bi malo tko dao tolike godine, nikada u životu nije bila bolesna. Pokretna je, sama namješta krevet, sama održava higijenu i oblači se, tek ponekad za šetnju između spavaće i dnevne sobe upotrijebi kuhinjski stolac. Njezin zdravstveni karton potpuno je prazan: kod liječnika je bila samo kada joj je u rudniku pala daska na glavu i jednom ju je mučila žuč, ali tada je – pobjegla iz bolnice.

Malo jede, malo pije, svakog dana plete

Recepta za dugovječnost, kaže baka Ljubica, nema. Unuk Mića otkriva da je tajna njene vitalnosti u skromnim obrocima:

– Uvijek je vrlo malo jela, ali jede uglavnom sve, pa i masno, i ništa je ne boli. Ne voli slatko. Ne popije ni čašu vode na dan. Ujutro popije tursku kavu, a onda doručkuje nešto keksa i mlijeka. Prije je pila rakiju, ali je u posljednje vrijeme neće. Ručak joj se najčešće sastoji od blitve i kakve juhe, a večera od komada kruha s maslinovim uljem i čašom vina.

Baka Ljubice slabije čuje, ali zato joj je vid toliko dobar da svaki dan plete i bez problema provlači konac kroz iglenu ušicu. Kraj sebe uvijek ima konac i iglu broj šest. Na pitanje dokle će živjeti, odgovara: “Dokle Bog kaže.”

Paulina Arbutina

Rekapitulacija projekata realizovanih u Opštini Erdut

Zajednički interes – prvi zadatak

Predsednik Opštinskog veća Jovo Vuković ističe da 95 odsto većnika razmišlja jednako i u skladu sa potrebama građana, bez obzira na stranačku, nacionalnu, versku ili drugu pripadnost

Povelju lokalne samouprave za poticanje i promovisanje lokalne zajednice kao temelja razvojnog delovanja i napretka koju je primila od Osječke-baranjske županije u aprilu ove godine, Opština Erdut već je opravdala nizom novih projekata u oblasti privrede, infrastrukture, kulture i zaštite okoliša. Neke od najznačajnih uspeha naveo je u svom izveštaju o radu načelnik Jugoslav Vesić na svečanoj sednici povodom Dana opštine.

– Veoma sam ponosan na sve zaposlenike opštinske uprave, na Preduzetničko-razvojni centar (PORC) koji je napisao brojne projekte i Komunalno preduzeće Čvorkovac koje je sve to odradilo na terenu – kaže načelnik.

Jedan od najznačajnijih projekata je Poslovna zona u Bijelom Brdu čija će izgradnja infrastrukture na proleće ući u treću fazu zahvaljujući sredstvima EU iz programa IPA 3C u iznosu od 600.000 evra. Oko dva miliona kuna uloženo je dosad u izradu projektne dokumentacije za kanalizaciju, a isto toliko u izgradnju dečjeg vrtića u Dalju koji je povodom Dana opštine svečano i otvoren.

Uređenje vrtića

Obnovu rodne kuće narodnog heroja NOB-a Božidara Maslarića i dogradnju za potrebe vrtića finansirali su u jednakim omerima Ministarstvo regionalnog razvoja i sama Opština. Ovu predškolsku ustanovu pohađa četrdesetoro dece, dok još stotinjak mališana svakodnevno boravi u vrtićima u Bijelom Brdu i Erdutu.

Vesić izdvaja i stotinjak hiljada evra vredan projekat finansiran novcem Svetske banke koji ima za cilj da se zaštiti srednjovekovna baština Erduta te projekat izgradnje vinskog muzeja i tri kilometra pristupnih cesta do vinograda “težak” oko 150.000 evra, što će doprineti boljoj turističkoj ponudi tog kraja.

Većinu projekata provodi opštinsko komunalno preduzeće. Osim vodosnabdevanja kao svoje glavne delatnosti, dimnjačarske službe i održavanja zelenih površina i grobalja, Čvorkovac obavlja i brojne građevinske i druge poslove. Prema rečima direktorice Anđelke Tomašević, posebno su ponosni na svojevrsne “zelene dobrodošlice” izgrađene kao zanimljivo građevinsko-hortikulturno rešenje, na arheološki park u Dalju i unutrašnje uređenje dečjeg vrtića u Dalju.

Budući da su na području erdutske opštine zaštita i uređenje okoliša od izuzetne važnosti, Čvorkovac je angažovan i na postavljanju kontejner-parkova te uređenju parkovnih i cvetnih površina na kojima je posađeno i po nekoliko hiljada sadnica. Opštini je iz Fonda za zaštitu okoliša odobreno 520.000 kuna za nabavku kamiona za odvoz otpada, pa će i taj posao obavljati komunalna firma.

Rezultatima u proteklom periodu zadovoljan je i predsednik Opštinskog veća Jovo Vuković koji je posebno ponosan na rad tog predstavničkog tela u kome, kako ističe, 95 odsto većnika razmišlja jednako i u skladu sa potrebama građana, bez obzira na stranačku, nacionalnu, versku ili neku drugu pripadnost.

Servis građana

– To se postiže dobrom pripremom sednica veća i transparentnošću. U ovoj opštini ne postoji bukvalno ništa što nije dostupno bilo kom većniku. Kod nas je praksa da se sedam dana pre sednice nađemo, sednemo, prokomentarišemo devni red i vidimo šta ćemo raditi, šta imamo, a šta nemamo, ako imamo neki problem rešavamo ga na tom predsastanku. Načelnik i njegovi zamenici u opštini su svaki drug dan zajedno, ja sam kao predsednik veća najmanje dva puta nedeljno s njima i ako imamo neki tekući problem, između sednica, koje nisu baš tako česte jer ih održavamo svaka dva do tri meseca, sve ih rešavamo promptno, jer smatram da je opština servis građan – kaže Vuković.

Svečanoj sednici povodom Dana opštine Erdut, koji se svake godine obeležava 12. novembra, na dan potpisivanja Erdutskog sporazuma i uspostavljanja mira na istoku Hrvatske, prisustvovao je i Ivica Vrkić, predstojnik Vladinog ureda iz vremena mirne reintegracije istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Kao izaslanik osječko-baranjskog župana prigodnim rečima se obratio Zlatko Maksimović, predsednik županijske skupštine, a čestitke su za govornicom uputili i saborski zastupnik Mile Horvat i sekretarka Zajedničkog veća opština Dragana Jeckov. Svečanosti su prisustvovali i predstavnici prijateljskih gradova Beočina, Vrbasa i Odžaka iz susedne Srbije s kojima Opština Erdut planira uspostaviti intenzivniju prekograničnu saradnju.

Dragana Bošnjak

Stogodnjak (85)

18. 11. – 25. 11. 1911: kako se plijene nepoćudne novine? Na to pitanje, na vlastitom primjeru, odgovara list “Srbobran”: “Policijski detektiv nam je došao uvečer u 6 sati i pokazao odredbu broj 30.964. U njoj je pisalo: ‘Kraljevsko državno odvjetništvo u Zagrebu, temeljem paragrafa 6, točke 2. zakona od 14 svibnja 1907. zaustavilo je povremeni tiskopis ‘Srbobran’ broj 237, što izlazi u Zagrebu. Pozivljem vas da u cijelom području grada Zagreba provedete zaustavu tog tiskopisa, gdjegod se taj tiskopis javno na prodaju ili porabu nuđa, nadalje u štampariji, gdje se taj tiskopis štampa, te u uredništvu ili odpravništvu istog tiskopisa, gdje se za opremu priređuje. Prema okolnostima, na koje u potrazi za ovim tiskopisom naiđete, imadete poduzeti i pretragu radi pronalaska dobrovoljno neprodanih primjeraka zaustavljenog tiskopisa…'” Na sve to uredništvo zaplijenjenog lista uzvraća jednom činjenicom: “Policijski detektiv zaustavio je naš list sinoć u 6 sati, a mi smo odluku o zaplijenjenim stavovima primili jutros poslije osam sati… Je li to sukladno zakonu, pitamo se mi?”

* Uoči najavljenih, ali još neraspisanih izbora za Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, počeli su prvi progoni nepoćudnih, a to su prije svega učitelji. Preko noći se, izvanrednim dekretima, premještaju s lošeg na gore mjesto. Spominju se i primjeri: M. Dejanović je iz Krnjaka morao preseliti u Srpsku Kapelu, iz Dobrosela u Krš, seoce-pustinju kod Kosinja u Lici, premješten je učitelj D. Uzelac, i to samo tri tjedna nakon što mu je žena rodila, a M. Ostojić, koja je izabrana za učiteljicu u Dvoru, bačena je u Ostrožin, na jednorazrednu školu, gdje ne može dobiti ni stan ni koštu, jer u Ostrožinu nema drugog stanovništva osim ratara. Zašto baš M. Ostojić? Zato što je na njezino mjesto bacila oko kćerka paroha Mile Grubora, koji je pak javno obećao da će poduprijeti mađaronski tabor. Već poslovični “državni neprijatelj” Tanasije Oblaković, učitelj u Strmenu, premješten je u nižu pučku školu u Osredcima. U odluci o njegovu premještaju ima i jedna zanimljivost: županija je Oblakovića protjerala zbog ćirilice i “kazne radi” i to nije krila, a Vlada je svoj dekret ublažila kvalifikacijom – “iz službenih razloga”.

Đorđe Ličina