Pokrajine

Poklon SNV-u: fototipsko izdanje najstarije knjige na ćirilici

Srbijagas darovao Miroslavljevo jevanđelje

Predajući poklon u ime Srbijagasa, pokazujemo nameru da se nađemo pri ruci našim sunarodnicima gde god da žive, rekao je Dragan Jokić, šef kabineta direktora Srbijagasa Dušana Bajatovića

Srpsko narodno vijeće, a time i srpska zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj dobili su vrijedan poklon – preštampano izdanje Miroslavljevog jevanđelja. Njega je 18. novembra u ime javnog preduzeća Srbijagas iz Novog Sada predsjedniku SNV-a Miloradu Pupovcu uručio Dragan Jokić, šef kabineta generalnog direktora Srbijagasa Dušana Bajatovića. Tom su činu prisustvovali čelni ljudi srpskih organizacija, manjinske samouprave, savjetnik predsjednika Ive Josipovića Dejan Jović, predstavnik SPC-a i ambasador Srbije u Hrvatskoj Stanimir Vukićević.

– Ovaj čin mnogo znači srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kako zbog same vrijednosti izdanja, tako i zbog mjesta koje u nacionalnoj kulturi, pismu i književnosti, ali i vjekovnoj tradiciji srpskog i drugih južnoslavenskih naroda ta knjiga zauzima – rekao je Pupovac. Naglasio je da će poklon biti doprinos jačanju srpskog identiteta i institucija u Hrvatskoj te jačanju međusobnih veza.

– Predajući poklon u ime Srbijagasa i direktora Bajatovića, pokazujemo nameru da se nađemo pri ruci našim sunarodnicima gde god da žive – rekao je Jokić, izrazivši uvjerenje da će poklon koristiti Srbima i zajednici u kojoj žive.

Pupovac je naglasio da je Miroslavljevo jevanđelje, osim što je najstarija knjiga na ćirilici, i jedan od najznačajnijih dokumenata na ćiriličnom pismu, a da u Hrvatskoj treba raditi na razvijanju tolerancije prema ćiriličnom pismu.

– To je pismo u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina na svojevrstan način stigmatizirano i tako udaljeno od Hrvatske i njene historijske tradicije, a preko ćiriličnog pisma su stigmatizirani i Srbi. Mi trebamo ćirilicu osloboditi te stigme i vratiti joj onu historijsku vrijednost koju ima u srpskom i hrvatskom narodu i tradiciji – rekao je Pupovac.

– Treba omogućiti da ćirilica bude vidljiva u imenima ulica, nazivima gradova i naselja, ali i da bude vidljiva u političkim kampanjama, ne samo u istočnoj Slavoniji, nego i u drugim dijelovima zemlje. To predstavlja naš zadatak, nakon koga će svima biti lakše da organiziraju nastavu za podučavanje ćirilice – dodao je Pupovac.

Po Jokićevim riječima, JP Srbijagas u svojoj društvenoj odgovornosti koristi resurse da bi srpskom narodu, gdje god on živi, pomogao da potvrdi nacionalni identitet.

– Smatramo da je naša dužnost da deo profita uputimo tamo gde je to najpotrebnije. U ovom momentu osećamo čvrstu vezu sa našim narodom u Hrvatskoj i našim narodom na Kosovu – rekao je Jokić i podsjetio na nedavnu donaciju obnovljenoj bogosloviji u Prizrenu.

– Pečat našeg identiteta ovog smo puta uputili na pravu adresu – ovo je poklon SNV-u, srpskom narodu, ali i gradu Zagrebu – zaključio je Jokić.

Prije uručenja poklona, Jokić je razgovarao s čelnim ljudima SNV-a, Josipovićevim savjetnikom Jovićem, predsjednicima “Prosvjete” i “Privrednika” Čedomirom Višnjićem i Nikolom Lunićem, članovima zagrebačkog VSNM-a, naučnim i kulturnim radnicima, predstavnikom SPC-a i ambasadorom Srbije Vukićevićem.

Nenad Jovanović

70-godišnjica akcije Vece Holjevca i kordunaških partizana

Ohrabrenje za okupiranu Evropu

Akciju u Karlovcu pripremila je 19-godišnja Nada Dimić, a izveo ju je Veco Holjevac. O tom hrabrom potezu izvijestili su Radio slobodna Jugoslavija, Radio Moskva i Radio London

U četvrtak, 17. novembra pod gustom maglom, na drvenom karlovačkom mostu na Korani tek nekoliko starijih ljudi, antifašista, položilo je vijence na spomenik skojevcu Ivici Gojaku, koji je 1941. godine smrtno ranjen prilikom povlačenja grupe od 25 kordunaških partizana. Oni su pod vodstvom Vece Holjevca sa Petrove gore, preobučeni u domobranske uniforme, ušli u okupirani Karlovac. Cilj im je bio iz ustaškog zatvora osloboditi teško ranjenog sekretara mjesnog komiteta KPH-a Marijana Čavića Grgu. Nisu uspjeli jer su ustaše Čavića iz bolnice premjestili u zatvor, gdje je nakon ispitivanja umro. Prilikom povlačenja, na Korani je stradao Gojak. To je bio dotad nezabilježen potez, o kojem su kasnije izvijestili Radio slobodna Jugoslavija, Radio Moskva i Radio London.

– Dvije osobe bile su ključne u toj akciji. Ona koja je pripremila cijelu akciju u Karlovcu, a to je bila 19-godišnja Nada Dimić i osoba koja je cijelu akciju izvela, a to je bio Veco Holjevac. Nada Dimić detaljno je Veci objasnila kojim putem ući u grad i kojim se putem i kako vratiti. Plan akcije napravljen je u Glavnom štabu NOV-a i PO-a Hrvatske, koji se tada nalazio u selu Vučkovići na Petrovoj gori. Sve je bilo u strogoj tajnosti, pa ni odabrani partizani nisu do zadnjeg časa znali kamo idu. Uoči samog ulaska u grad, nitko od njih nije odustao od akcije iako su bili svjesni kako sve može završiti – kazao je Martin Jendrašic, počasni predsjednik Udruženja antifašista Karlovačke županije. M. Cimeša

Novo ruho 150-godišnjeg hrama Svetog velikomučenika Georgija

Obnova crkve u Otočcu

Narod se skupi od liturgije do liturgije, ovisno o vremenu i zdravlju ljudi. Za hramovne slave, Božić i Uskrs okupi se nešto veći broj vjernika, priča o. Slađan Nikić

Temeljito uređenje pročelja i tornja, koji se opšiva bakrenim limom, trenutna je faza obnove pravoslavne crkve Svetog velikomučenika Georgija u centru Otočca. Obnova ovog zaštićenog spomenika kulture, pod nadzorom konzervatorskog odjela u Gospiću, u etapama traje od 2006. godine. Prema riječima paroha, o. Slađana Nikića, do sada je koštala 109.000 kuna, koje je uglavnom osiguralo Ministarstvo kulture.

Crkva Svetog Georgija, čija je izgradnja počela davne 1860. godine, a okončana je tri godine poslije, građena je za potrebe pravoslavnih vjernika koji su službovali u Austro-Ugarskoj. Od tog vremena, crkva nije mijenjala izgled. Čak je u prvobitnom obliku preživjela i tri rata. Podaci govore da ju je od uništenja u Drugom svjetskom ratu spasio kanonik Grigo Starčević, a za posljednjeg rata župnik Vlado Pezelj. Kao i većina drugih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj, i ova je bila meta povremenih vandalskih napada. “Nepoznati počinioci” nikada nisu sankcionirani od strane nadležnih organa.

Deceniju i po poslije “Oluje”, vjerski život na području parohije Srpske pravoslavne crkve u Otočcu i dalje je skroman.

– Od vjerskog života ne možemo očekivati previše s obzirom na to da u Otočcu žive samo 24 srpske pravoslavne porodice, kojima sam za vrijeme Bogojavljenja posvetio domaćinstvo. Nešto veći broj vjernika je u Vrhovinama. Narod, uglavnom staračko stanovništvo, skupi se od liturgije do liturgije, ovisno o vremenu i zdravlju ljudi. Za hramovne slave, Božić i Uskrs okupi se nešto veći broj vjernika – priča o. Slađan Nikić.

Na prostoru njegove parohije ni u jednoj osnovnoj školi nije organizirana nastava pravoslavnog vjeronauka. Ona se sada pokušava organizirati u Vrhovinama, gdje je prije nekoliko mjeseci otpočeo rad na organizaciji i provođenju nastave njegovanja srpskog jezika i kulture po C-modelu.

Paulina Arbutina

Nezadovoljstvo stručnjaka javnom televizijom

Kada TV emisije na jezicima manjina?

HRT mora konačno, u skladu sa međunarodno preuzetom obavezom, početi emitirati emisije na manjinskim jezicima, rečeno je na skupu održanom na Plitvicama

Centar za međunarodne i sigurnosne studije zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i Zaklada Fridrih Ebert iz Zagreba organizirali su na Plitvicama seminar pod naslovom “Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj na pragu ulaska u Evropsku uniju”.

Izraženo je nezadovoljstvo javnim medijima, posebno HRT-om, koji ni nakon desetak godina od pristupanja Hrvatske Povelji o zaštiti manjina nije pokrenuo emisije na jeziku sedam nacionalnih manjina. O manjinama se govori u “Prizmi” tjedno 45 minuta, toliko u radijskoj emisiji “Multikultura” i pedesetak minuta svaki drugi tjedan u emisiji “Agora”. I to je sve za 22 službeno priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Prije devedesetih stanje na zagrebačkoj televiziji bilo je puno bolje.

Manjine su i dalje u medijima zastupljene uglavnom u negativnom kontekstu: i dalje se loše govori o Romima, Srbima, ima tekstova antimuslimanskog i antisemitskog sadržaja. Prema službenim podacima HRT-a, o manjinama se lani govorilo sedam minuta dnevno (“Prizma”), jedna minuta dnevno (“Manjinski mozaik”) ili 13 sekundi u centralnom Dnevniku. Iako je manjina u ukupnom stanovništvu više od osam posto, u programu HRT-a manjine su bile zastupljene sa 0,8 posto.

Manjine se moraju afirmirati kroz kulturne aktivnosti, što je bolje nego da se prezentiraju kao politički subjekti, jer je sve ispolitizirano, a to dugoročno šteti manjinama. Nije lako biti pripadnik bilo koje manjine u Hrvatskoj, čulo se također, a o postkonfliktnim temama uglavnom pišu manjinski mediji. Potrebna je i daljnja edukacija novinara, posebno onih koji se bave manjinskom problematikom, a trebalo bi izraditi i strategiju manjinskog informiranja kao krovni dokument sa točno pobrojanim zadacima.

Uvodno izlaganje o zaštiti nacionalnih manjina u Hrvatskoj iznio je Siniša Tatalović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. O vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina i zastupljenosti manjina u lokalnim medijima govorio je Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine. Milena Klajner, članica savjetodavnog odbora za praćenje ostvarivanja Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, govorila je o aspektima primjene Okvirne konvencije, a Bahrija Sejfić, zamjenica predstojnika Ureda za nacionalne manjine, o ulozi Ureda u pristupu medijima. Docent na Fakultetu političkih znanosti Igor Kanižaj govorio je o slici manjina u hrvatskim dnevnim novinama, Antonija Petričušić sa Pravnog fakulteta o evropeizaciji manjinskih prava i ulozi medija u njihovom efikasnom promoviranju, a Martina Franković o medijskim aspektima problema integracije pripadnika srpske nacionalne manjine u hrvatskom društvu. M. C.

Izložba knjiga u Centralnoj biblioteci

Na izložbi održanoj od 17. do 19. novembra, Centralna biblioteka Srba u Hrvatskoj predstavila je knjige koje je nabavila na Sajmu knjiga u Beogradu i koje je u okviru suradnje dobila od Narodne biblioteke Srbije.

– Ove godine nabavili smo 165 naslova, uglavnom po jedan primjerak – rekao je voditelj Centralne biblioteke Velimir Sekulić, ističući da je za njih plaćeno 9.500 kuna. Među tim naslovima nalaze se brojna djela nagrađena na Sajmu.

Na izložbi su predstavljena i enciklopedijska izdanja koja je ustupila Narodna biblioteka Srbije, između ostalog i kapitalno djelo “Deset vekova srpske književnosti”. Prema Sekulićevim riječima, među nabavljenim knjigama ima djela srpske književnosti, prijevoda s drugih jezika i knjiga iz domene društvenih nauka. N. J.

Kazališta iz Virovitice, Užica i Tuzle zajedno uprizorila “Prokletu avliju”

Andrić nije naš, mi smo Andrićevi

Kazalište Virovitica, Narodno pozorište iz Užica i Teatar kabare Tuzla poslali su poruku da je književnik Ivo Andrić, usuprot svim nacionalnim svojatanjima, univerzalni umjetnik

U povodu 50. obljetnice dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću (10. prosinca 1961.) i 120. godišnjice njegova rođenja, u jeku ponovnih polemika kojoj kulturi pisac pripada, tri regionalna kazališta iz tri države koje ga svojataju zajedničkim su snagama uprizorila “Prokletu avliju”, snažno djelo o toleranciji i suživotu različitih nacija i vjeroispovijesti. Kazalište Virovitica, Narodno pozorište iz Užica i Teatar soli – Teatar kabare Tuzla željeli su preispitati umjetničko djelo jedinog književnog Nobelovca s područja bivše Jugoslavije i poslati poruku da Andrić nije bosanski, hrvatski ni srpski književnik, već svačiji – univerzalni umjetnik čije su knjige prevedene na gotovo sve europske i mnoge afričke i azijske jezike.

– Dugo vremena dogovarali smo s kolegama iz Tuzle neki zajednički projekt. Oni su predložili “Prokletu avliju”, pa smo odmah nazvali Nebojšu Bradića koji je dramatizirao roman i pitali ga bi li htio biti redatelj. Pristao je i predložio da se nam pridruži i kazalište iz Užica – objašnjava Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica i nositelj cijelog projekta.

Trostruke premijere

Predstava je premijerno izvedena u Virovitici 23. rujna, tri dana kasnije igrana je u Užicu, a 2. listopada u Tuzli. Onda je gostovala u Čakovcu, Beogradu, Kragujevcu, Brčkom i Lukavcu, a slijede gostovanja u Banja Luci i Zenici. Plan je gostovati u svim zemljama bivše države te u Berlinu, Gracu i Trstu, u mjestima koja imaju veze s Andrićem. U svih 16 izvedbi igrana je pred prepunim gledalištem, uvijek se tražila karta više, čak i za reprize, a u Lukavcu je u dvorani sa 500 sjedećih mjesta stotinu ljudi stajalo.

Prva je to međunarodna kazališna koprodukcija Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine u kojoj je sudjelovalo petero glumaca iz Hrvatske, četvero iz Bosne i Hercegovine i dvoje iz Srbije. Prve izvedbe doživjele su hvalospjeve kritike i publike i nitko se, ama baš nigdje, nije upuštao u polemiku kome pripada bogata Andrićeva ostavština, niti je to igdje spomenuto. Inače, polemike o tome kojoj kulturu pripada opus ovog književnog velikana traju već 36 godina. Andrić se na početku spisateljske karijere izjašnjavao kao Hrvat, a poslije kao Srbin. Sva djela, osim nekoliko novela iz rane mladosti, napisao je na ekavici, a u osobnoj prepisci koristio se ćirilicom. Vlado Kerošević, glumac, vlasnik Teatra kabare i dekan Glumačke akademije iz Tuzle, zaključuje: “Andić nije naš, mi smo Andrićevi.”

Dramaturg Kazališta Virovitica Jasen Boko smatra da ni jednom piscu, bez obzira na to koju mu nacionalnu odrednicu zakačimo, djelo zbog toga neće postati ni bolje ni lošije.

– Dobar pisac uvijek je samo svoj. “Prokletu avliju” ovom koprodukcijom istražujemo kao univerzalnu priču, koja to i jest. Tema ove novele i predstave nije nacija, nego čovjek, i to onaj sasvim običan, mali, jedan od onih koji nacijama obično služe kao topovsko meso – kaže Boko.

Roman kojim je Andrić promovirao toleranciju, napisan 1954. godine, govori o suživotu u najvećem carigradskom zatvoru zvanom Prokleta avlija. Spletom nesretnih okolnosti, tamo dospijeva nedužni bosanski franjevac fra Petar. Druži se s Turcima, Židovima i drugim narodima. U teškim životnim uvjetima u zatvoru se isprepleću sudbine ljudi koji se sukobljavaju, ali i pronalaze zajednički jezik. Pretpostavlja se da je Andrić djelo pisao na osnovu vlastitih iskustava iz zatvora u Splitu, Šibeniku i Mariboru u kojima je robijao 1914. i 1915. godine.

Povezali narode

– Kada su me pozvali da režiram ovu koprodukciju, setio sam se kratkog Andrićevog zapisa iz “Znakova pored puta”: “Između osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo, oni su neosetljivi i nedostupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikada više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini” – citira redatelj Nebojša Bradić, profesor glume na Akademiji dramske umjetnosti u Beogradu, bivši srpski ministar kulture.

Bradić je, tvrde kritičari, ponudio novo čitanje “Avlije”, metaforu našeg prostora i vremena. Ispričao je priču o sudbini devetero ljudi, o korupciji i primitivizmu zatvorskih čuvara, u čemu stradaju ljudi koji misle i tvrde da su nevini.

– Predstava je potvrda moguće saradnje triju država na kulturnom nasleđu koje je veliko i značajno. Pokazalo se da Ivo Andrić i njegova literatura na najbolji način povezuju narode i demantuju sve one koji bi hteli da na tom polju uspostave granice – izjavio je Bradić.

Prvi put “Avliju” je pokušao uprizoriti 1991. godine u Narodnom pozorištu u Tuzli, ali nije odmakao daleko zbog, sjeća se redatelj, “blizine ratnih doboša”. Potom je, 1995. godine, na Dramskom programu Radio Beograda režirao radio-adaptaciju “Proklete avlije”, da bi se početkom ljeta 1999. prihvatio posla u Kruševačkom pozorištu, gdje je režirao i dramatizirao predstavu koja je i danas na repertoaru.

Teatarski izazov

Do sada je imala približno 200 repriza, a gostovala je i u Hrvatskoj. Jedna je od najnagrađivanijih predstava Kruševačkog pozorišta, a na Sterijinom pozorju dobila je pet nagrada: za najbolju predstavu u cjelini, za režiju i dramatizaciju, nagradu kritike i za glumačka ostvarenja.

Tekst za programsku knjižicu nove predstave napisao je književnik Miljenko Jergović, zaključivši kako ima neke pravde u tome što su se glumci i ostali tvorci kazališne iluzije iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske našli u Virovitici da insceniraju “Prokletu avliju”.

“Ukraj svih metropola i nacionalnih središta, u jednoj lijepoj varoši, po mjeri Andrićevih bosanskih čaršija, u Virovitici, čije ime počinje istim slogom kao i ime njegova zavičajnog Višegrada, mjesto je na kojemu bi se mogla odigrati drama Andrićeva života i njegove ljudske intime. Golem je to teatarski izazov, kako na stvarnoj pozornici, tako i na unutarnjim pozornicama naših ljudskih duša i naših samoća”, piše Jergović.

Goran Gazdek

Književna večer posvećena Branku Miljkoviću

Veliki srpski pjesnik u Zagrebu

U dvorani Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” održana je književna večer posvećena poznatom pjesniku Branku Miljkoviću. Predavači su bili akademik Tonko Maroević i Mihajlo Pantić, profesor beogradskog Filološkog fakulteta.

Skup koji je održan kao spomen na 50 godina od Miljkovićeve smrti u Zagrebu, organizirala je Centralna biblioteka Srba u Hrvatskoj, čiji je voditelj Velimir Sekulić govorio o životu i djelu ovog velikog pjesnika.

– Umro je mlad, sa 27 godina, ali se za devet godina pisanja, od toga pet intenzivnog stvaralaštva, razvio u velikog pjesnika obimnog opusa, i značajnog prevodioca poezije – rekao je Sekulić. Podsjetio je da je Miljković autor brojnih stihova koji su ušli u sjećanje generacija, poput “Ubi me prejaka reč” ili “Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”.

– Miljković, koji je jedan od najboljih pjesnika prošlog vijeka, svakako bi se bar s deset pjesama kandidirao za zlatnu knjigu srpske poezije – rekao je Pantić i podsjetio na Miljkovićevu strast prema djelima starijih srpskih pjesnika, od Branka Radičevića nadalje.

– Svojim studentima, koji imaju po 23 godine, kažem, eto Miljković je u vašim godinama imao četiri knjige sabranih djela, a to nisu bile male sveščice – dodao je Pantić.

O uticaju Miljkovića na naredne generacije pjesnika govorio je Tonko Maroević, ističući da je u Zagrebu bio dobro primljen i da se družio s kolegama pjesnicima. I dan-danas postoji trag Miljkovićeve poezije iskazan na grafitima u centru Zagreba. N. J.

Građani Tenje bore se s osječkim vlastima

Neće sanaciju, već novu mrtvačnicu

Još 2007. godine trebala je početi izgradnja nove mrtvačnice na pravoslavnom groblju u Tenji, ali to se nije dogodilo do dana današnjeg

U Tenji već četiri godine čekaju izgradnju kapele na pravoslavnom groblju. Umesto izgradnje nove mrtvačnice, firma Ukop d.o.o. koja upravlja svim osječkim grobljima započela je sanaciju postojećeg objekta na groblju. Meštani Tenje izrazili su nezadovoljstvo jer se radi o neprimerenom objektu, odnosno ranijem spremištu.

Veće srpske nacionalne manjine Grada Osijeka zbog toga je pokrenulo peticiju za izgradnju nove kapele, koju je potpisalo 560 meštana. Prema rečima predsednice Veća Đurđice Đukelić, peticijom koju su dostavili direktoru Ukopa, gradonačelniku Osijeka i mesnom odboru u Tenji, žele da ukažu na neravnopravan položaj oko 2.000 meštana srpske nacionalnosti u Tenji, čak i u prilikama poslednjeg ispraćaja.

– Još 2007. godine trebala je početi izgradnja nove mrtvačnice na pravoslavnom groblju u Tenji, međutim to se nije dogodilo do dana današnjeg. Na groblju je postojao jedan objekat koji je namenjen za spremanje kolica i alata i koji je izgrađen pre 1990. godine. Takav jedan objekat, koji je ustvari bio nekakva šupa bez struje i vode, počeli su “renovirati”. Taj objekat, jednostavno, ni po položaju ni po veličini ne zadovoljava današnje osnovne standarde za poslednji ispraćaj čoveka – kaže Đurđica Đukelić, dodajući da odgovor na peticiju i zahteve još nisu dobili.

– Izgradnja nove mrtvačnice trenutno nije moguća zato što još nisu rešeni imovinsko-pravni odnosi što se tiče zemljišta na tom groblju, tako da smo pristupili nekim nužnim radovima oko obnove sada postojećeg objekta. Na tom objektu smo promenili krov koji je prokišnjavao, stavili smo novu stolariju i sada ćemo napraviti jedan “mokri čvor”. Na taj bismo način donekle osposobili i priveli svrsi postojeći objekat, a što se tiče zahteva za izgradnju nove mrtvačnice, on je upućen i gradu, pa će se videti da li će biti sredstava. Grad je taj koji planira investicije, mi u saradnji sa njim određujemo prioritete i predlažemo, a grad će odlučiti. Naglašavam da imovinsko-pravni odnosi nisu rešeni i to se prvo mora napraviti da bi se uopšte moglo pristupiti eventualnoj izgradnji nove mrtvačnice – kazao nam je direktor Ukopa d.o.o. Davor Lamza.

U Veću srpske nacionalne manjine Grada Osijeka tvrde da su sredstva namenjena za izgradnju mrtvačnice u iznosu oko 800.000 kuna potrošena i da se zbog toga krpari postojeći objekat. Poručuju da će insistirati na svojim zahtevima i da će se, ukoliko ova peticija ne urodi plodom, obratiti i drugim institucijama.

Dragana Bošnjak

• 
  

Stogodnjak (86)

25. 11. – 2. 12. 1911: “Službeni list” objavio je naredbu kraljevske hrvatsko-slavonsko dalmatinske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, broj 71.258 od 30. studenoga 1911. o raspisivanju izbora za zastupnike Sabora. Izbori će se održati 15, 16. i 18. prosinca 1911.

* Uprava Srpske samostalne stranke službeno je saopćila da je iz svojih redova izbacila petoricu svojih uglednih članova – liječnike iz Zemuna Petra Jelovca i Savu Nedeljkovića, zemunskog advokata Savu Stojkovića, trgovca Spasu Uzelca iz Plaškog i nadšumara Gedeona Ogrizovića iz Gline, zbog toga “što su iznevjerili načela stranke”. U saopćenju se još dodaje da su “dotični ponudili kandidaturu članovima vladine stranke, odnosno da rade za kandidate te stranke protiv kandidata Srpske samostalne stranke”.

* Zagrebačko Srpsko akademsko pjevačko-tamburaško društvo “Balkan” održalo je 11. glavnu redovnu skupštinu i izabralo novo vodstvo. Za predsjednika društva izabran je Branko Manojlović, za potpredsjednika Ljubomir Popović, a za tajnika Dušan Bajić. Vođa hora postao je Đorđe Miodragović, a novi odbornici Branko Bijelić, Svetozar Jagrović, Bogdan Krasojević i Bogoslav Bijelić.

* Na Udbini je umro Milivoj Grbić, jedan od najstarijih pravoslavnih svećenika na području Hrvatske. U trenutku smrti imao je 88 godina i bio već 20 godina u mirovini. Gotovo cijeli svećenički vijek proveo je kao paroh u Svračkovom Selu. Za njega je bila vezana i jedna zanimljivost: iako teško bolestan i u dubokoj starosti, Grbić je ipak godinu dana ranije smogao snage i izišao na glasanje na lokalnim izborima. Na glasačko mjesto dovezli su ga u – tačkama.

* Srpsko-pravoslavna općina u Rijeci raspisala je natječaj za – crkvenog pojca! “Ovo mjesto može dobiti samo đak, koji bi polazio kraljevsku višu gimnaziju na Sušaku. Svaki kompetent mora priložiti svojoj molbi posljednju školsku svjedodžbu, te svjedodžbu od učitelja pjevanja, katihete ili paroha, da je potpuno vješt pojanju i crkv. pravilu na večernji, jutrenji i liturgiji. Prvenstvo imaju oni koji su vješti notalnom pojanju… Plaća je 480 kruna godišnje, koju će izabrani primati iz crkveno-općinske blagajne u mjesečnim obrocima od 40 kruna…”, kaže se u natječaju.

Đorđe Ličina