Policija i fikcija

Da se Davor Butković umije kontrolirati i svoje komentare sastavljati tako da sroči naslov, a od ostatka rukopisa odustane, bio bi to možda solidan novinski autor. Ima takvih novinara koji uspijevaju biti sve bolji ukoliko pišu što manje, a ako uopće ne pišu postaju tako dobri da bi ih svaka redakcija poželjela.

Prošloga ponedjeljka dežurni opinion maker “Jutarnjeg lista” svojski je opaučio po Hrvatskoj televiziji, i nakon što sam pročitao naslov u formi kraće novele – “Nacionalna tv kuća spala na najniže grane: HTV sve više podsjeća na televiziju iz zadnjih dana Franje Tuđmana” – pomislih da bih se u nečemu s Butkovićem napokon mogao složiti.

Za nevolju, postojao je i tekst. A ta nakupina slova, poslije tegobne konzumacije, učinila je da obećavajući naslov poprimi sasvim drugi smisao i izvrne se, takoreći, u vlastitu suprotnost: autora, naime, HTV podsjeća na “televiziju iz zadnjih dana Franje Tuđmana” ne zbog toga što bi ova prakticirala cenzuru, nego zato jer je ne prakticira. On principijelno smatra da se javna televizija legitimirala kao tuđmanovska tamnica duha jer nije prešutjela informaciju u kojoj se u negativnom kontekstu spominje njegov gazda.

Butković je uz to zabrinut i “krajnje neobičnim odabirom hijerarhije vijesti”: dok su svi relevantni mediji – a to će reći oni iz vlasničke orbite Europapress holdinga – udarni prostor posvetili drugome danu suđenja zlotvoru Ivi Sanaderu, prva vijest u HTV-ovu večernjem dnevniku bavila se “zasad fiktivnom policijskom istragom o Kamenskom”, a da bi stvar bila gora, u toj vijesti nije sakriven podatak da je “zasad fiktivnom” istragom obuhvaćen i “hrvatski vlasnik EPH”, kako Butković od milja naziva Ninoslava Pavića.

Navedeni slučaj pokazuje, veli komentator, da se HTV bavi “najtoksičnijim manipulacijama”, da je ta medijska kuća postala “strahovito neprofesionalna televizija”, da “zaostaje u temeljnim zadacima skupljanja, emitiranja i kontekstualiziranja informacija”, da njome “vladaju interesne skupine”, te da se – slijedi zaključna misao – “Informativni program Hrvatske televizije sve češće svodi na potpuno iskrivljavanje stvarnosti o ovoj zemlji”.

Priznajem da me “iskrivljavanje stvarnosti”, osobito ako je “potpuno”, privlači kao uzbudljiv fenomen, pa sam u Butkovićevu članku, koliko god on bio otužan, uočio inspirativnu inovaciju. Što je to ustvari “zasad fiktivna policijska istraga o Kamenskom”?

Ako je, naime, policijska istraga “fiktivna”, znači da je izmišljena, a ako je izmišljena, zbog čega je “zasad” izmišljena? Kako to izmišljotina može biti privremena – “zasad fiktivna” – e da bi se valjda kasnije, s istim sadržajem, pokazala istinitom (ili “odsad realnom”)?

Zdrav razum sugerira da između zbiljskoga i “zasad fiktivnog” nema razlike, samo što je “zasad fiktivno” oznaka za stvarnost koja može biti tek naknadno usvojena. Ako je pak stvarnost predstavljena “zasad fiktivnom”, nije li onda ona “potpuno iskrivljena”, k tome još na krajnje glup način?

U konkretnome slučaju policija je i službenim saopćenjem potvrdila da vodi istragu o Kemenskome. Istraga dakle pouzdano nije fiktivna, nego stvarna, pa je Butković, logično, naziva “zasad fiktivnom”, jer on o stvarnosti vodi računa samo kroz aspekt njene prezentacije. “Zasad fiktivno” je kodni termin za onu vrstu istina čiji medijski plasman treba po svaku cijenu osujetiti. “Zasad fiktivne” su nedopuštene informacije koje smiju biti žurnalistički obrađene isključivo kroz postupak cenzure. Policijska istraga o Kamenskom je “zasad fiktivna” zato jer je o njoj zabranjeno izvještavati.

Čitatelji “Jutarnjeg lista” tako nisu mogli ništa pročitati o istrazi koja je pokazala da je Kamensko praktički zaduženo novcem Europapress holdinga, da je Ninoslav Pavić kupio bezvrijednu tvrtku Dalta za više od 30 milijuna kuna i na taj način Miroslavu Kutli isplatio dugove iz devedesetih godina, kada su vodili zajedničke mutne poslove (zbog tih je dugova, podsjetimo, svojedobno automobil “hrvatskog vlasnika EPH” letio u zrak), te da su novcem što ga je Pavić uplatio “kupujući” bezvrijednu firmu Kutlini povjerenici potom zadužili tvrtku Kamensko i stavili zabilježbe na njenu imovinu…

Nije takvo štivo bogzna kakva novinska atrakcija. Čitatelji “Jutarnjeg”, kad smo kod toga, ne znaju ništa ni o nezakonitostima vezanim uz privatizaciju “Slobodne Dalmacije”, pošto je policijska istraga o rečenoj prljavštini, koja traje već više mjeseci, također “zasad fiktivna”. A to su tek mikroskopske čestice goleme – “zasad fiktivne” – životne građe koja ne nalazi mjesta na stranicama renomiranih tiskovina, niti se na nju osvrću istaknuti kolumnisti.

Sve ono što se po sudu kolektivnog uređivačkog mozga Europapress holdinga ne uklapa u poželjni koncept stvarnosti ima biti tretirano kao “zasad fiktivno”. Svaki prikaz današnjice koji nije u dosluhu s vizijama EPH-ovih stručnjaka za medijske simulacije smatrat će se “potpunim iskrivljavanjem stvarnosti”. Kako god okreneš, na odabiru i utaji “zasad fiktivnih” informacija temelji se pretežni dio uređivačke filozofije najveće hrvatske novinske kompanije.

“Zasad fiktivna”, recimo, bila je informacija da je Miroslav Kutle, prema svjedočenju njegove bivše blagajnice, u prvoj polovici devedesetih na Sanaderov inozemni račun uplatio proviziju od tadašnjih 800.000 maraka, što je “Feral Tribune” otkrio i objavio još 2003., a “Jutarnji list” godinama prešućivao, pošto su Pavić i Sanader bili u čvrstom poslovnom i političkom savezu, da bi onda istu tu vijest obznanio kao “ekskluzivno otkriće” kada je Sanader napustio vlast, bio podvrgnut kaznenome progonu i od strane novih političkih naručitelja obilježen kao divljač za odstrel. “Zasad fiktivan” ostao je tek detalj da je Kutle u istoj turi položio skoro milijun maraka na račun Ninoslava Pavića.

“Zasad fiktivno” bilo je, primjerice, i otkriće “Ferala” iz veljače 2003. da je Ante Gotovina u Francuskoj osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog krađe dijamanata, jer je “Jutarnji list” – skupa s ostatkom medijske scene – tu informaciju pedantno ignorirao, da bi pune dvije godine kasnije, kada je po političkome nalogu protiv Gotovine trebalo povesti specijalni propagandni rat i pripremiti klimu za njegovo hapšenje, EPH-ov dnevnik pompozno plasirao “dosad nepoznate presude” koje u “frapantnom” i “razočaravajućem” svjetlu prikazuju “Razbojnika a ne Heroja”. Za prepariranje javnog mnijenja bio je zadužen upravo Davor Butković, jer se znao prilagoditi duhu vremena i isporučiti naslov s odgovarajućim dramskim nabojem: “Čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovo nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto je kriminalac!”

Jedino što je nedostajao neki Butković Davor koji bi Davoru Butkoviću prijekim tonom očitao lekciju o “najtoksičnijim manipulacijama”, “strahovitoj neprofesionalnosti” ili “zaostajanju u temeljnim zadacima skupljanja, emitiranja i kontekstualiziranja informacija”.

Manir s kojim su informacije od “zasad fiktivnih” pretvarane u “odsad realne” ostao je uvijek isti: udara se one koji su već na podu, strijelja se polumrtve, a podupire garnitura trenutačnih moćnika.

Otkad je Ivo Sanader uhapšen, EPH-ova izdanja preoblikovala su se u kataloge tajnih iskaza dobivenih od državnog tužilaštva – pokazujući vlastitim primjerom kako između informativnih glasila i organa represije ne mora postojati razlika – ali je to učinjeno istom odlučnošću s kojom su nepovoljne vijesti o Sanaderu proglašavane “zasad fiktivnim” dok god je ovaj bio u snazi i funkcionirao kao politički tutor, poslovni partner i dragi prijatelj.

Koncept stvarnosti mijenja se ovisno o potrebama repozicioniranja – pa dojučerašnji bogovi preko noći postaju zlikovci, dok bivše ništarije poprimaju svojstva heroja – a žustrina s kojom se slika novoga poželjnog realiteta dočarava samo je agresivni oblik kontinuirane težnje ka podložništvu. Geslo bi moglo glasiti: režim kao bijesni pas, jer režim opslužujem.

Riješenost Davora Butkovića da Hrvatskoj televiziji udijeli batine zbog “strahovite neprofesionalnosti” – da obrani časno hrvatsko novinarsko polje od štetočina, “najtoksičnijih manipulacija” i “potpunog iskrivljavanja stvarnosti” – još je i veća, pošto je u pitanju koža njegova poslodavca, a u njoj se opinion maker osjeća ugodno, kao svoj u svome. Moglo bi se reći da je krvav ispod vlasnika, no to je zasad fikcija.