Slučaj pošte u Blinjskom Kutu

Očigledan primjer kako se pred našim očima gase sela sa nekada većinskim srpskim stanovništvom jeste Blinjski Kut, prigradsko naselje Siska. Prvo im je 1991. godine uzet mjesni odbor, zatim 1995. godine ugašena osnovna škola, a 2011. godine pokušavaju im oduzeti poštu – posljednji znak nekadašnjeg života ovog sela.

Poštanski ured Blinjski Kut, s dostavnim područjem za 24 sela uglavnom sa područja od posebne državne skrbi, počelo je s radom odmah poslije Oluje u skromno renoviranom dijelu devastirane zgrade u centru sela. Godinama neodržavan prostor u vlasništvu Grada Siska doveden je do ruševnog stanja, kako od krovišta koje je počelo prokišnjavati, tavana, tako i do same unutrašnjosti zgrade i njene stolarije. Zbog nepovoljnih uslova za rad, Pošta Sisak zatražila je premještaj poštanskog ureda u drugi adekvatniji prostor. Kao bezbolno rješenje za poštu i gradske vlasti ukazao se uređeni prostor u susjednom selu Komarevo.

Preteška investicija

I koliko se u godinama nakon Oluje nije ulagalo u Blinjski Kut, selo na liniji razdvajanja, toliko se ulagalo u Komarevo gdje je nakon rata kompletno obnovljen Dom kulture, sagrađena nova osnovna škola i Dom za tjelesno i mentalno oštećene osobe.

Mještani Blinjskog Kuta ne odustaju od borbe za opstanak pošte koja u njihovom selu ima tradiciju dužu od 100 i više godine.

–  Tražimo da grad Sisak kao vlasnik objekta nešto konkretno poduzme i uloži sredstva u sanaciju kako bi poštanski ured ostao u prostoru u kom obitava posljednjih 45 godina, ističe Dragica Krupljanin, predsjednica mjesnog odbora kojeg je prije rata činilo 390 mještana, a danas oko 220, s ravnomjernim udjelom srpskog i hrvatskog življa.

– Ako uzmu poštu, uzeli su nam sve. Njima je to samo jedna stavka na papiru, a nama ovdje život, znak da nismo mrtvi. Komarevo je dobilo sve, mi nismo dobili ništa. Nemamo više niti trgovine, pa dokle će nam oduzimati ono zašto smo generacijama gradili. Hrvatska pošta je još uvijek državno poduzeće i samim time trebali bi u svojoj poslovnoj politici imati i socijalnu osjetljivost za ruralna područja, a ne gledati samo svoju računicu. Također, i gradu Sisku bi trebao biti interes da zadrži poštu i ovo malo ljudi, tvrdi Dragica Krupljanin koja svakodnevno pokušava dopisima gradske vlasti da renoviraju zapušteni i oronuli prostor.

Pročelnik sisačkog Upravnog odijela za ruralni razvoj Anto Rajić tvrdi da se o tome problemu u više navrata razgovaralo, te da je terenskim očevidom utvrđeno da je navedeni objekt u lošem stanju i da sanacija iziskuje znatna financijska sredstva od oko 500. 000 kuna, a trenutno se za poštanski ured koristi manji dio objekta i ne vidi se opravdanje za tako veliku investiciju. Anto Rajić odluku je očigledno prepustio Hrvatskim poštama kojima je pak, najvažnije da tri poštara iz sadašnjeg ureda Blinjski Kut, poštu dostave do adresiranog primaoca bez obzira na njihovu polaznu točku.

Mještani Blinjskog Kuta borbu su vodili i za izgradnju vodovoda, koji je otvoren prije tri godine, ali nije završen. Prije ratnih zbivanja seoska domaćinstva su za vodovod uplaćivala po 1.000 njemačkih maraka, ali voda iz tada izgrađenih cijevi nikada nije potekla. Kroz postojeće prijeratne cijevi, vodu je 1997. godine dobio zaseok Pola dok je ostatak Blinjskog Kuta ostao uskraćen za tu blagodat. Teškom mukom novi vodovod je izgrađen 2008. godine, ali samo za domaćinstva koja se nalaze s lijeve strane ulice na kojoj je postavljen magistralni vod.

Preskupi vodovod

– Prevareni smo. Radovi na vodovodu iznenada su prestali i tako nezavršenog na brzinu ga je otvorio gradonačelnik Dinko Pinatrić. Mještani sa druge, desne strane ulice ostali su bez magistralnog vodovoda. Svi su obećavali da će se radovi nastaviti, ali na kraju mještani s desne strane moraju sami podnositi zahtjev za bušenje kanala ispod prometnice, moraju sve to sami plaćati, moraju sami kopati šahtove… a sve je to bilo obuhvaćeno projektnom dokumentacijom koja nije realizirana. Priključak za mještane sa desne strane dođe oko

10.000-11.000 kuna, skuplje za oko 2.000 kuna za one s lijeve strane ceste, priča Dragica Krupljanin i dodaje da je na kraju od ukupno 75 domaćinstava vodu uvelo samo njih 15. Previsoke cijene posebno su udarile povratničko stanovništvo, jer branitelji i korisnici socijalne pomoći imaju određene olakšice prilikom plaćanja priključka.

– Tko od našeg življa tu toliku cijenu može platiti? Tražili smo od grada subvenciju od 30 posto po domaćinstvu, ali nam nije odobrena, ističe Dragica Krupljanin.

Željeli su mještani Blinjskog Kuta da se prostor nekadašnje osnovne škole u vlasništvu Grada preuredi u starački dom jer su čuli da se nova tri grade u Sisku.

– Uglavnom se opravdavaju da smo selo sa staračkim domaćinstvima. Ali to nije opravdanje već posljedica stanja u koje su nas vlasti dovele. Šta su te vlasti poduzele da do ovoga ne dođe? Zar se može očekivati da će mladi ljudi doći živjeti u mjesta gdje se ne ulaže i gdje nema normalnih uslova za život. Sami smo sa svojim problemima i uskoro možemo očekivati da će i starija populacija tražiti bolje mjesto za svoju starost, poručuje Dragica Krupljanin.

I kako sve polako nestaje, mještanima Blinjskog Kuta do daljnjeg ostaje jedino derutna i pusta željeznička stanica kraj koje nekoliko puta dnevno stane vlak, ali bez putnika.

Problem i sa autobusnim stanicama

Tražili su mještani Blinjskog Kuta i treću autobusnu stanicu, iliti postaju koja im je iz nepoznatog razloga ukinuta nakon 1995. godine, i nisu je dobili.

–  Odgovarali su nam da ne možemo dobiti autobusno stajalište jer bi po Zakonu o sigurnosti prometa na takvome mjestu trebalo biti ugibalište, kojeg doduše nema niti jedno stajalište od Siska pa do Sunje. Onda smo preinačili molbu i tražili da nam na rub asfalta zabodu oznaku kako bi autobus stati. Snimili su teren, naveli primjere gdje sve slična stajališta egzistiraju i dobili konačno odobrenje koje je trebala potvrditi policija, ali ona je rekla da ne može. Inače, na tom mjestu ne postoji niti krivina, niti puna crta. Neposredno kraj tog mjesta danas se okreću autobusi, ali se ne mogu ukrcati niti iskrcati putnici. Udaljenost između te i prethodne stanice je 1.600 metara, a po pravilu one se postavljaju na svakih 800 metara, objašnjava Dragica Krupljanin još jedno iskustvo sa sisačkom birokracijom.