Sonične kuće od pijeska
Real Estate: “Days” (Domino, 2011)
Real Estate je bend iz New Jerseyja, “Days” je njihov drugi album, a zvuče kao da su nastali na razvalinama glazbe koju se od vremena Grama Parsonsa naziva cosmic american music. Grupa je sastavljena od članova koji sviraju i u Titusu Andronicusu te Ducktailsu, no ovdje nema sindikalno-laburističke pržione Andronicusa niti distorzičnosti Ducktailsa, nego su pjesme rađene u sfumatu kakav je majstorski zvukovno od starih majstora hvatao Gene Clark. No Real Estate nisu Byrdsi na ekstaziju, prije su kao nekakav posve minijaturni sastav koji pjeva o posve sićušnim stvarima od kojih je najčešće skrpana svakodnevica nas patuljaka.
Lebdenje u leru
Sneni gitarski pasaži zvuče kao da se svirač netom probudio, pa istovremeno svira i pravi si prvu kavu, pazeći pritom da ne probudi ukućane, dok mu iz prstiju izlaze filigrani krhki kao kapi rose (ispričavam se na cesarićevštini!) koje se kotrljaju po laticama, posve nježno.
Album nastavlja od mjesta gdje se stalo na prvijencu, a što bi se moglo opisati jednom jedinom riječju – lijepo. Dok svijet tone u sve veću tamu u seriji nekontroliranih kriza, Martin Courtney i ekipica slave ono što na raspolaganju ima svaki pojedinac, ali to najčešće smetne s uma, a to je lijepa monotonija dana i noći androidne hobitske vrste okružene sve samim morlacima i orcima. Sada, u ovo vrijeme, dok se zima još zahuktava, pravi je pozitivni šok doživjeti pletenje zvukova iz zvučnika, zvukova koji zvuče kao da ih je spleo kakav zlatni pauk. Tradicijski, dakle, smješteni između Galaxie 500 i giganata poput Byrdsa ili, još bolje, nikad dovoljno ožaljenog Genea Clarka solo, s neobičnom, nepretencioznom snagom u pjesmama, uspjeli su napraviti odličan album koji je fusnota u odnosu na glavnu struju američke glazbe kojem pripadaju spomenuti uzori, ali takva jedna oštra i lucidna fusnota koja na trenutke zasjenjuje taj glavni američki glazbeni tijek.
Stvar je utoliko neočekivanija što su ona dva spomenuta sastava u kojima dečki sviraju kudikamo pretencioznija. Titus Andronicus su sedamnaesti korijen iz Clasha i zapravo povremeno zvuče kao da sviraju u Opatiji bajnoj na terasi kakva hotela, dok, premda u leru i kao bez zadnjih namjera, Real Estate najozbiljnije grade male sonične kuće od pijeska koje vas prenu iz sanjarenja svojom arhitektonskom ljepotom. Iako smo milijun puta čuli lebdeće gitare, ipak se ne možemo prestati čuditi kad zalebde, pogotovo kad ovako zalebde.
Kristalići radosti
Najljepša stvar kod današnje takozvane rock i pop glazbe skrivena je od top lista i nalazi se na opskurnim albumima apartnih autorica i autora. Nije da ne volim bunt i nečiji kapacitet za razbijanje prozora, nego mi se ono što čine Real Estate u današnjim okolnostima čini subverzivnijim od posuđena, iz tuđih nevolja izvedena gnjeva. Tu neku vrstu vrlo specifične zapanjenosti, začuđenosti, zaprepaštenosti da se planeta unatoč svemu okreće oko svoje osi i oko Sunca u savršenim putanjama, kao da je moguće povremeno osjetiti na albumu “Days”, na kojemu se sjeta ritmično izmjenjuje s kristalićima potpuno bezrazložne radosti.
Na albumu ima i instrumentala (“Kinder Blumen”), koji donekle podsjećaju na bendove tipa Explosions in the Sky ili Mojave 3, no izdaleka, kao da su rođaci u trećem koljenu. Kada bismo grupe dijelili na jutarnje i večernje, Real Estate bi pripadali onima s kojima je dobro započeti dan. Nekako bi tom danu porasle šanse da na nebu osvane s nasmiješenim suncem, punim razumijevanja za patuljastu vrstu u izumiranju, za idiote koji, kako to lijepo kaže Joyce, ne žele ni služiti ni gospodariti.