Tmurno nebo nad Labinštinom

Na ulazu u labinsko kino stoji obavijest “Danas nema kino predstave”. To i nije prevelika šteta, jer, ako je suditi prema plakatu na obližnjem panou, u ponudi je bila neka roba široke potrošnje s naslovom “Green Lantern”. Kino je sirotinjsko, sa starim rasparenim sjedalima i jeftinom oplatom od plastike koja bi valjda trebala oponašati drvo. Na javnu raspravu o novoj termoelektrani došlo je oko sto pedeset ljudi. Umirovljeni rudari, liječnici, studenti, aktivisti.

Kino predstava, mnogo bolja od one koju je obećavao plakat, ubrzo počinje. Pred publikom sjedi Vladimir Jelavić iz tvrtke “Ekonerg”, koji je prije šest godina ovim ljudima izlagao studiju utjecaja na okoliš za tvrtku “Rockwool”. Pokazala se katastrofalnom, u nekim dijelovima do te mjere da je i sama tvornica priznala da je za pogon odabrala pogrešnu lokaciju. Stanovnici u okolici tvornice pate od raznih zdravstvenih smetnji: krvarenje iz nosa, teškoće s disanjem, konjunktivitis. Sada isti čovjek istoj publici nerazumljivom prezentacijom objašnjava svoju novu studiju, ovaj put za termoelektranu, i iznova im jamči kako im neće nauditi.

Parodija u kinu

Ljudi su odjeveni “za grad”; čak i oni koji inače nemaju tu naviku, obukli su sakoe. Prema županijskom prostornom planu, Plomin 3 trebao je biti izgrađen na plin. Država (HEP), kako bi izigrala javnost, elektranu je nazvala Plomin C, i objavila da ne gradi novu tvornicu, nego izvodi rekonstrukciju postojećeg Plomina 1. Nerazumljivi grafikoni, koje na filmskom platnu projicira Jelavić, parodija su javne rasprave. Kad liječnik Lucijan Mohorović želi prikazati nekoliko vlastitih grafikona, to mu se ne dopušta.

Želio je prezentirati podatke vezane za studiju koja trideset godina prati učestalost raka dišnih puteva i smrtnosti od karcinom na labinskom području, te učestalost pojave Hodgkinovog sindroma kod djece. Ali, izlaže se studija utjecaja na okoliš, a ne studija utjecaja na zdravlje! Zdravlje se investitora ne tiče, jer zakonski nije obavezan o njemu voditi brigu. Studija od 1400 stranica građanima je za čitanje dostupna u gradskoj upravi u Labinu i zgradi županije u Puli, gdje je ogroman dokument za stol pričvršćen konopcem.

– Trebamo dakle ovdje davati nekakve beznačajne primjedbe, da vam pomognemo da nam uvalite blokić od petsto megavata, s gorčinom zaključuje netko od građana. Jelavić objašnjava kako je riječ o programu koji se temelji na državnoj energetskoj strategiji.

– A stratezi svi u Remetincu, mrmlja blijedi mladić u posljednjem redu.

Stariji gospodin pita kako je moguće da se izgradnja nove, četiri puta jače elektrane s brojnim dodatnim objektima na mjestu postojeće zove rekonstrukcija, kad je on morao zatražiti građevnu dozvolu kako bi dva metra proširio garažu, i nije je dobio.

– Istra ima višak električne energije. Nama dakle nudite višak zagađenja, kako bi HEP i njemački RWE imali više robe na tržištu, sumira ekološka aktivistica Matilda Ilić.

Lokalnoj zajednici se uistinu ne nudi bogzna što. U jednu od ključnih koristi, u studiji je duhovito uračunata ugostiteljska zarada od hrane i prenoćišta za radnike koji će graditi termoelektranu. Sudeći po tome kako izgleda kino, od TE Plomina, cementare Holcim, tvornice vapna Raša i tvornice kamene vune Rockwool živi se jednako loše kao što se i diše.

Radioaktivna šljaka

Labinština je najsiromašniji dio Istre. Na poluotoku koji se ove godine može pohvaliti s 20 milijuna turističkih noćenja, u Labinu je događaj desetljeća sanacija, navodno uspješna, jezivog nusprodukta stare termoelektrane – milijun tona radioaktivne šljake.

Grad s najprogresivnijom umjetničkom pojavom u Istri, “Labin Art Expressom”, i najintrigantnijim kulturnim projektom: rekonstrukcijom bivših rudnika u podzemni muzejsko-ugostiteljski kompleks, nije dobio ni priključak na “ipsilon”, niti će dobiti plin, koji se trenutačno uvodi u gradove na zapadnoj obali Istre.

Broj radnih mjesta koja građanima osigurava prljava industrija nije posebno spektakularan, a Plomin, tobožnji “C” niti ne nudi nove poslove, nego samo zadržavanje postojećih četrdesetak radnih mjesta. Ipak, ovi pristojni građani sjede u otužnom kinu i sudjeluju u besmislenoj proceduri. Kada im se dogodio Rockwool, rečeno im je da su za to sami krivi, jer nisu dovoljno participirali u javnoj raspravi. U međuvremenu su lokalni automehaničari, pomorci i ugostiteljski radnici osnovali nekoliko ekoloških stranaka. S interneta su učili o kemiji, a pravnim zavrzlamama su ih najbolje podučile državne i lokalne institucije, kojima su uputili bezbrojne dopise, molbe, upite, prijedloge i tužbe. U proteklih su nekoliko godina bili izloženi pritiscima korporacija do te mjere da neki od njih taje gdje rade, kako im poslodavci, podčinjeni zagađivačima, ne bi prijetili otkazom.

Burleska se nastavlja. Jedan od sudionika rasprave pita što je sa utjecajem mreže za distribuciju električne energije na okoliš, jer će, kako kaže “iznad Labina biti toliko žica da kroz njih neće moći propasti padobranac”.

Prevlast laži

Predstavnik Ekonerga, satima zagledan u stol, umjesto u ljude koji govore, konstatira kako studija ne uključuje distributivnu mrežu, već samo elektranu. Jednako tako ne uključuje kumulativni učinak svih zagađivača na lokaciju, dok studiju plaća samo jedna firma, zašto bi brinula tuđu brigu. Mladi kemičar s instituta Ruđer Bošković stigao iz Zagreba, iz publike pita zašto se ne mjeri emisija određenih kancerogenih čestica, i dobija odgovor da tih čestica još nema u hrvatskim propisima.

Nakon četiri i pol sata, rasprava je završena. Građani traže referendum, premda im je jasno da ga neće dobiti.

Plominština je mala škola demokracije na hrvatski način, a pravila su nemilosrdna: Država silom provodi nešto što građani ne žele. Ministarstvu zaštite okoliša je u najmanju ruku svejedno. Lokalni i županijski čelnici javno se drže kao da su na strani stanovništva, a unutar četiri zida sklapaju poslove na štetu zajednice. Europska Unija, pritisnuta strogim zakonima i konvencijama, sretna je što postoje “sive zone” u koje se još može utrpati pokoji dimnjak više.

Ovamo se dolazi kao u Afriku, bez osobne i moralne odgovornosti; podrazumijeva se da se do jučer lagalo, i da se lagati može uvijek iznova. U Hrvatskoj prevladavaju laži u kojima nestaje novac, na labinštini od laži strada zdravlje.