Uvoz fanatika stigao na naplatu

Mevlid Jašarević, rođen 1988. godine u Novom Pazaru, u Srbiji, četrdeset minuta je držao Sarajevo u blokadi, a Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država pod rafalnom paljbom, ispalivši 105 metaka. Dvije ručne bombe koje su nađene nakon što ga je policijski snajperist onesposobio pogotkom u nogu, nije upotrijebio.

Nema, sudeći prema dosadašnjim nalazima, ali i začuđujuće glasnim i brzim oglašavanjima iz vehabijske zajednice u Bosni i Hercegovini, iza Jašarevićevog sumanutog čina nikakve ozbiljne zavjere. Uslovno govoreći, naravno. Taj je dvadesetčetvorogodišnjak, prema tvrdnjama njegovog advokata, imao namjeru – poginuti i, kako vjeruje, na taj način postati šehid, odnosno i u krajnje slobodnom i nedovoljno preciznom prijevodu: heroj poginuo u ime vjere. Završio je, međutim, ranjen u nogu i to, pored ostaloga zato što se sumnjalo kako ispod mantila ima eksplozivnu napravu koja bi mogla biti aktivirana od udara metka. Zato, naime, na njegove pucnje osiguranje Ambasade nije odgovorilo, iako je imalo čime.

Zanemariva šteta

Šteta pričinjena na Ambasadi je, u svemu tome, zanemariva: blindiranoj zgradi izgrađenoj tamo gdje je nekada bila Kasarna Maršal Tito, puščana zrna ni sa manje udaljenosti od one sa koje je Jašarević pucao, ne mogu ništa. Bilans posljednjeg terorističkog čina u Sarajevu je tako: jedan ranjeni policajac, ranjeni napadač, ogrebani beton i, što ne mora biti loše ako se uopće desi, moguće propitivanje stvarne opasnosti od islamskih militanata u Bosni, te korijena problema čija eskalacija nije bila ove godine u prijestolnici, već prošle u Bugojnu, kada je Haris Čaušević Oks aktivirao automobil bombu kod policijske stanice.

Ako je suditi na osnovu iskustva, ali i jeftinih medijskih pokušaja da se Jašarevića poveže sa srpskim tajnim službama zbog toga jer je u Srbiji rođen, te tako skrene fokus sa činjenica, opet će, kao i do sada, izostati iole ozbiljniji pokušaj traženja rješenja za problem islamskih militanata od kojih svaki može u jednom trenutku postati novi Mevlid Jašarević.

“Nije svaki vehabija terorist, ali je zato svaki terorist vehabija, naravno kada govorimo o onome što svijet danas zove muslimanskim terorizmom!”, kazao je u jednom intervjuu Jasmin Meradan, nekadašnji pripadnik bosanske vehabijske zajednice i koautor knjige Vehabizam/Selefizam, dodavši ono što će Jašarević dijelom potvrditi: da u BiH ima na desetine mladića spremnih da se raznesu pred veleposlanstvom neke od zapadnih zemalja.

Mevlid Jašarević je, osim što je vjerovatno psihički labilan, personifikacija procesa započetih među dijelom bosanskih muslimana sa početkom devete decenije prošlog stoljeća, u doba kada je on, kao i najagresivniji militanti u zemlji posljednjih stvari, bio između pelena i prvih slova. Sa agresijom na nekada centralnu jugoslavensku republiku, u BiH se pojavljuju prvi takozvani islamski dobrovoljci. Iako ih se pokušavalo predstaviti kao nekakvu vrstu “španskih boraca” za naše mahale, radilo se prvenstveno o religijskim fanaticima od kojih su mnogi u zemljama podrijetla već sumnjičeni za terorizam ili rušenja ustavnih poredaka.

Podrška Amerike

Dok se institucionalno ignorirala činjenica da su zapovjednici odreda poput El Mudžahida prihvatili učešće u ratu tek kada su, kako je rekao jedan od njih, bili sigurni da bosanske muslimane ne ubijaju zbog Bosne, već zbog toga što su muslimani, nuspojava dolaska vojnika bio je i uvoz vehabističke, retrogradne, isključive ideologije. Proces obilato financiran od određenih islamskih zemalja i preko navodnih humanitarnih organizacija, poput TWRA, imao je – pored one bošnjačkog političkog vođstva, te tihe saglasnosti Islamske zajednice –  svojevrsnu podršku upravo Sjedinjenih Država.

Diplomate iz sarajevskog dijela Amerike ovlaš su prelazile preko upozorenja o mogućim, krajnje negativnim posljedicama uticaja Saudijske Arabije na BiH i muslimansku zajednicu u njoj. “Amerika i Saudijska Arabija su prijateljske zemlje i mi vjerujemo kako će vaša Vlada naći optimalno rješenje”, izjavio je jedan visokopozicionirani diplomat u neformalnom razgovoru vođenom s kraja bosanskog rata.

Godine nakon Daytona bile su vrijeme odlaska dijela stranih dobrovoljaca, koje sve više nasljeđuju bosanske vehabije sa vojničkom prošlošću. Tako, recimo, zajednicu selefija, kako se zvanično nazivaju oni što za sebe tvrde da prakticiraju izvorni islam, u okolini Konjica vodi nekadašnji pripadnik, pored ostalih formacija, i Četvrte splitske gardijske brigade u koju je došao iz JNA, a iz nje otišao sa bošnjačko-hrvatskim sukobom.

Odlazeći u dobrovoljnu izolaciju, najčešće u napuštena srpska sela poput Bočinje u Srednjoj Bosni, pripadnici te, nazovimo je, druge generacije vehabija, rijetko su javno djelovali, rijetko pokazujući prisustvo i stavove.

Prihvatanje mudžahedina

Jašarević, međutim, pripada tek trećoj generaciji vehabija, onoj čije je duhovno ishodište u Beču, gdje korisnik socijalne pomoći i niskokvalifikovani islamski misionar Nedžad Balkan regrutira buduće stanovnike ili barem česte posjetitelje sela Gorna Maoča na sjeveru Bosne. U toj, potpuno izoliranoj komuni koju vodi Nusret Imamović nema struje niti televizije, živi se mimo zakona BiH i sluša vođu koji je svojedobno izjavio kako samoubilački napadi nisu zabranjeni, ali ih ne treba često koristiti kao sredstvo borbe. U Maoči je boravio i Jašarević, tamo mu je nakon što je napao Ambasadu SAD pronađena supruga i od tamo je nestao Imamović, oglasivši se u međuvremenu i kazavši kako osuđuje Jašarevićev čin.

Iako je, dakle, napad na američko veleposlanstvo potez budale kojoj je dojadilo da čeka džihad i kvalifikacije za status šehida, napad na bivšu kasarnu JNA je reaktuelizirao problem začet sa najvećom Izetbegovićevom greškom, prihvatanjem mudžahedina u borbi koja je, barem deklarativno, za cilj imala cjelovitu, multietničku BiH; produbljen prvo ignorantskim, zatim i pokroviteljskim odnosom Islamske zajednice spram onih koje je njen poglavar Mustafa Cerić definirao kao nove muslimane kojima se nikada ne bi desio genocid; te dodatno zakompliciran ukupnim unutarbosanskim odnosima i sveopćom društvenom propašću, u čijim ruševinama fanatici poput Imamovića pronalaze besperspektivne i za lobotomiju spremne buduće hodajuće tempirane bombe, na čijem pritvaranju se staje, umjesto da se tek počne.

Jer, kako je rekao Jasmin Merdan, nekadašnji vehabijski insider: “Terorizam je zapravo samo rep na tijelu vehabizma, i to jedan od repova, i manje-više svi oni koji se dižu protiv terorizma danas zapravo barataju repom dok glava slobodno i neometano biva zanemarena”.