Veliki rat za još veće prešućivanje

Godišnjica izbijanja Prvog svjetskog rata, 28. jula, kada je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, kao i godišnjica njegova završetka, 11. novembra, u Hrvatskoj obično prolaze tiho i bez medijske pažnje; ne oglašavaju se čak ni znanstveni krugovi. S obzirom na sve što se događalo, postavlja se pitanje zašto, pogotovo ako se imaju na umu veliki gubici među stanovništvom, ne samo u Hrvatskoj nego i u okolnim zemljama.

– Prvi svjetski rat u nekim je elementima Hrvatsku pogodio više nego Drugi svjetski rat – kaže profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Ivo Goldštajn – unatoč tome što su ratne operacije jedva dotakle tlo Hrvatske. Taj je rat bio velika katastrofa za Europu, s tim se većina europskih država i društava jednostavno nije mogla nositi. Civili su umirali od iscrpljenosti i gladi, potkraj rata i od španjolske gripe. Na kraju rata, u “zelenom kadru” bilo je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji najmanje 45.000 ljudi.

250.000 mrtvih

– Od 1914. do 1918. stradalo je oko 137.000 vojnika iz Hrvatske, a još oko 109.000 stanovnika, uglavnom civila, umrlo je od raznih epidemija i gladi. Za usporedbu, u Drugome je svjetskom ratu stradalo ukupno oko 299.000 hrvatskih građana – ističe Goldštajn.

Tu dolazimo do bitnog pitanja: ako su već pale tolike žrtve i ako je sve rezultiralo dalekosežnim posljedicama – ujedinjenjem većine Južnih Slavena – zašto šutnja? Zato što je Hrvatska u tom ratu bila na strani poraženih?

– Hrvatske u vrijeme Prvoga svjetskog rata nije bilo, a to što su se Hrvati, Slovenci, Srbi i drugi Južni Slaveni borili na strani Austro-Ugarske, gubitničke strane, nije razlog šutnje o Prvom svjetskom ratu – kaže profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina.

– Zar se o ustašama ne govori kao da su pobijedili, a Mađari, koji su izgubili oba rata, o velikim ratovima često govore? Talijani su u ratu ginuli, pobijedili, ali bez posebnih vojnih postignuća, pa su opet vrlo glasni. Pogledate li Britance, svi su, na svim TV-programima, početkom studenoga, kada je rat završen, bili okićeni crvenim cvijetom iz flandrijskih polja, simbolom katastrofe u Prvom svjetskom ratu. Za Hrvate i građane Hrvatske to je jedna od najuzbudljivijih priča. Borili su se na srpskom, galicijskom, talijanskom bojištu, u mornarici na Jadranu, kao dobrovoljci kod Soluna, tu je i sudbina “zelenog kadra”, raspada jedne države i nastanka druge… sve je to više od filmske priče – naglašava Jakovina.

Što se šutnje tiče, Goldštajn za nju vidi nekoliko razloga.

– U međuratnom društvu nije postojala osjetljivost da se komemoriraju žrtve, malo ljudi se profesionalno bavilo prošlošću, ljudi su smatrali da treba ići naprijed. A onda je tragedija Drugoga potisnula tragediju Prvoga svjetskog rata. Naposljetku, Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu bila na poraženoj strani, pa nije bilo baš oportuno razglabati o tome što su radili austrougarski vojnici iz Hrvatske, Hrvati i Srbi, kada su 1914. prodrli u Srbiju – kaže Goldštajn.

Okupacija Srbije

Koordinator Inicijative mladih za ljudska prava Mario Mažić smatra da je Prvi svjetski rat izvan fokusa javnosti zato što se ljudi danas teško mogu s tim događajima općenito tim vremenom poistovjetiti.

– Mnogo nam je bliži Drugi svjetski rat, vremenski i politički – tada aktualni ideološki sukobi još su jako prisutni u javnosti. Drugi razlog je što su neki hrvatski intelektualci i političari u periodu Prvog svjetskog rata postavili temelje ideje ujedinjenja Južnih Slavena. Ovo je važno, jer je od osamostaljenja Hrvatske cijela povijest tumačena tako da se hrvatski narod prikaže kao vjekovni borac za samostalnost – kaže Mažić.

Jedno od pitanja koje se postavlja vezano uz taj sukob jest i to je li on, s obzirom na agresiju Austro-Ugarske i Hrvatske kao njene pokrajine, bio sukob Hrvatske i Srbije, odnosno Hrvata i Srba.

– Naravno, upravo kao što je Prvi svjetski rat bio i rat Bugara protiv Srba ili Talijana protiv Slovenaca, postavite li tako stvari – kaže Jakovina. – Međutim, po istom su modelu Srbi napadali Hrvate s Osmanlijama tijekom više stoljeća, dok je Srbija bila dio jednog, a Hrvatska drugog carstva. Zanimljivo je kako se dugo, sve do danas zapravo, šutjelo o tijeku okupacije Srbije nakon 1915.

Ivo Goldštajn ističe da je “usporedba nečega što je tada bio osjećaj nacionalne pripadnosti s današnjim vrijednosnim sustavima zapravo teško ostvariva”.

– Što se tiče ocjene da je riječ o prvom hrvatsko-srpskom sukobu u povijesti, to ne stoji: Miroslav Krleža u mnogim je djelima opisao sve teškoće što ih je Hrvatska imala unutar Austro-Ugarske i svu besmislenost ratovanja Hrvata za interese koji su im bili posve strani – podsjeća Goldštajn.

Nastanak Jugoslavije

Brojni su Hrvati blagonaklono gledali na srpske snage, a mnogi su im se i pridružili. Tako je jedino i mogla nastati Kraljevina SHS. Neosporno je ipak da je Srbija bila napadnuta, a njezini građani izloženi zločinima i teroru. Goldštajn upozorava i na ulogu Srba iz Hrvatske.

– U svojim memoarima Gojko Nikoliš opisuje hvalisanje svojih srpskih suseljana iz Sjeničaka na Kordunu kako su 1914. pošli u rat protiv Srbije s povicima “Dolje kralj opančar” i “Dolje Srbija”. U stroju 53. vražje pukovnije navodno su i pjevali “Kolji, pali Pedesetitreća” te su se kasnije, nakon povratka kući, hvalili zločinima koje su počinili u Srbiji nad civilima, uključujući djecu – kaže Goldštajn.

Jesu li rasplet Prvog svjetskog rata i njegove posljedice imali značajnu ulogu i u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske i bivše Jugoslavije?

– Manje no što bi se moglo pretpostaviti. Prvi svjetski rat je važan, a to je i jednim dijelom razlog zašto se o njemu tako malo govorilo, napose posljednjih godina, zato što je završio nastankom Jugoslavije, Kraljevstva, pa Kraljevine SHS. To je prava, velika posljedica rata. Sam rat bio je u smislu kasnijih sukoba manje važan – zaključuje Jakovina.

U Srbiji 1,2 milijuna žrtava

Nepostojanje opsežnijeg proučavanja Prvoga svjetskog rata u historiografskim se krugovima objašnjava malim brojem istraživača tog razdoblja, ali i odsustvom građe. Ili, kako je jednom prilikom za “Večernji list” rekla povjesničarka Violeta Herman-Kaurić, u Hrvatskom državnom arhivu postoji manje od deset arhivskih kutija građe iz Prvoga svjetskoga rata, a trebalo bi ih biti na tisuće, jer je Zagreb bio vojni zapovjedni centar. Gdje je građa, ne zna se.

Jedan od razloga ignoriranja Velikog rata leži u činjenici da su u njemu pripadnici svih naroda i narodnosti Austro-Ugarske od 1914. izvršili agresiju kojoj su se priključile i druge članice Centralnih sila, pri čemu su nad stanovnicima Srbije počinjena nečuvena zvjerstva. Ukupni gubici Srbije, koja je 1914. obuhvaćala Makedoniju i Kosovo (Metohija je bila dio tadašnje Crne Gore) procjenjuju se na 1.978.148, od čega je bilo 1.250.000 mrtvih, a 728.148 ranjenih. U odnosu na broj stanovnika, upravo je Srbija imala najveće žrtve, a stvar je još strašnija ako se zna da su dvije trećine poginulih, umrlih ili pobijenih bili civili.

Prema podacima iz 1921, a koje koristi historiograf Vasa Kazimirović, od 852.000 vojnika na ratištima je poginulo ili umrlo od rana i epidemija 402.435, što je gotovo polovica mobiliziranih. Kada je riječ o civilnom stanovništvu, gubici su iznosili 845.000, uključujući žene, djecu i starije osobe. Samo je epidemija tifusa 1914/15. odnijela oko 360.000 života. Velik broj života odnijeli su i pokolji poput onog u Mačvi i drugim okupiranim dijelovima Srbije 1914, a onda i 1915. godine, koje su počinili austrougarski vojnici. “U Topličkom kraju, u proleće 1917. godine, pobijeno je u svemu oko dvadeset hiljada Srba svih uzrasta i oba pola. Najveći deo pobili su Bugari, koristeći vrlo često samo hladno oružje – bajonete manji, ali ne mali deo jedinice austrougarske vojske i žandarmerije”, piše Kazimirović.