Veseli potrošači tuđeg novca
Nama je zvučala doslovno nevjerojatno sljedeća tvrdnja slovenskog premijera na odlasku, Boruta Pahora: “U svom mandatu nisam potrošio ni centa na reprezentaciju. Sve sam plaćao iz vlastitog džepa, od kava do ručkova, što me koštalo oko 20 tisuća eura. Nekome to možda nije mnogo, ali za mene jeste!” On je to rekao na samom kraju predizbornog sučeljavanja i to tek na insistiranje voditelja na temi odgovornosti za trošenje proračunskog novca. “Nisam htio o tome govoriti…”, dodao je Pahor, iznenadivši još jednom hrvatskog gledatelja. Trošio je privatni novac za službene potrebe (umjesto da radi obratno), a onda se time ne želi hvaliti. U studiju Televizije Slovenija nitko, međutim, nije bio iznenađen. Ne samo ostali stranački lideri, već ni radikalno kritični voditelj.
Od Zagreba do Ljubljane nema više od 130 kilometara, a slovenska je granica već u predgrađu Zagreba. Pa ipak, to je zvučalo kao informacija s neke druge planete. Ili je, možda, obratno? Možda je Hrvatska druga i drukčija planeta od ostatka Europe? Planeta veselih potrošača tuđeg novca.
Islandski primjer
U Sloveniji će se izbori održati istog dana kad i u Hrvatskoj, a i buduću slovensku vladu čeka isti posao kao i hrvatsku. Ekonomske nevolje nisu zaobišle ni sunčanu stranu Alpa. Pritom Slovenci imaju jednu veliku prednost pred Hrvatima, ali i jednu veliku manu. Prednost je odgovoran odnos političke klase prema javnoj potrošnji, a mana im je novac. Točnije, to što su prvi od novih članica Europske unije prihvatili euro, pa sad nemaj ni svoj novac, ni vlastitu monetarnu politiku.
Riječ je o dvije poluge ekonomske politike bez čije upotrebe ni jedna zemlja nije uspjela prevladati krizu. One se moraju koristiti istovremeno, jer jedna bez druge ne daje željene rezultate. Monetarna politika, drugim riječima emitiranje više novca namijenjenog proizvodnji i slabljenje vlastite valute, potaknut će izvoz, proizvodnju i investicije, ali samo pod uvjetom da se javna potrošnja smanji i strogo kontrolira. U suprotnom, sve bi to otišlo u vjetar, a zemlja bi umjesto rasta dobila inflaciju. Ne bi bilo bolje ni kad bi se djelovalo samo na drugu stranu vage, dakle ako bi se štedjelo bez poticanja proizvodnje monetarnom politikom. Umjesto inflacije, rezultat bi bio deflacija. Cijene bi bile stabilne, ali bi propadala proizvodnja, a rasla nezaposlenost. Socijalni potresi od Grčke i Italije do Španjolske i Portugala posljedica su takve politike. Kao članice eurozone, sve te zemlje nemaju vlastitu monetarnu politiku, što im, kao i Sloveniji, veže ruke. Zanimljivo je da se u tom kontekstu ne spominje Island. Nakon teškog mamurluka izazvanog euforijom bankarskog kapitalizma, ta je mala otočna zemlja uspješno povukla obje poluge. Uz kontrolu javne potrošnje provedena je i devalvacija, što je oživilo izvoz i povećalo prihode zemlje.
Ali, što je izvozio Island prije nego što je otkrio čari bankarskih profita? Na to pitanje svatko će odgovoriti – pa, valjda, ribu. Bakalar, što drugo. Island je, međutim, veliki izvoznik energije. Na otoku nema nafte ni drugih ugljikohidrata, ali ima dovoljno gejzira koji izbacuju kipuću vodu. Zahvaljujući tome, proizvodi se jeftina struja. Ona se, doduše, ne može nakrcati na brod, ali mogu boksit i aluminij. A kao što je dobro poznato, struja je glavni trošak u proizvodnji aluminija. Ali za tu, kao i svaku drugu proizvodnju, bitno je da se prejakim novcem ne uništava njena računica rentabiliteta. Zato i Grci sanjaju o povratku na vlastitu drahmu, dok je maslinovo ulje njihov jedini preostali izvozni proizvod koji se može naći u europskim, pa i našim super i hipermarketima. I to nerijetko u bocama na kojima krupnim slovima piše “Hrvatski proizvod”, a onim najsitnijim “Zemlja porijekla Grčka”. Istovremeno, trgovine su pune turske robe.
Obrnuti vodotok
Sudionici predizbornog sučeljavanja na Televiziji Slovenija, među njima i glavni kandidati za budućeg premijera Janez Janša, Gregor Virant i Zoran Janković, razmatrali su i posebno važnu temu, o kojoj se u Hrvatskoj nitko ne usuđuje ni zucnuti. Oni su se pitali koliko na slovensku ekonomsku politiku utiče vlada, a koliko pojedini lobiji. Kod nas, međutim, kao da spora nema, pa analitičari banaka složno s političarima, na primjer, mažu narodu oči stalnim najavama kako je oporavak pred vratima. Evo, sad će krenuti nabolje, već kreće, ako ne sljedeće godine, onda sigurno 2013. (Banke, doduše, i sad ostvaruju zavidne profite, iako je proizvodno gospodarstvo u kolapsu.) Nitko ne objašnjava na čemu temelji taj optimizam. Hrvatska ima svoj novac, ali kao da nema monetarnu politiku. Nismo u eurozoni, ali smo “visoko eurizirani”. Zaključak je da se ništa ne može mijenjati.
Istovremeno, nitko se ne usuđuje dirnuti ni u javnu potrošnju, jer se na nju oslanja svaka vlast. Budući izborni pobjednici najavljuju smanjenje proračunskog deficita za 20 posto, iako bi za najmanje toliko trebalo srezati čitav proračun. Kako? Na jedan od puteva ukazuje ponašanje Boruta Pahora. Kod nas se, međutim, tako nešto odmah naziva demagogijom. Navodno je riječ o sitnim troškovima, koji ne znače ništa u usporedbi s pravim, velikim proračunskim davanjima. Ali čak i da je tako, više pravde u jednom teško osiromašenom društvu, u najmanju ruku, popravlja atmosferu i vraća povjerenje. Zašto da oni koji nemaju ni za osnovne životne potrebe daju i jednu jedinu kunu za nečiju “reprezentaciju”?
Najveći luksuz i rasipanje ipak je način na koji je organizirana hrvatska država. Stvorene su goleme parazitske strukture, koje trebaju samo same sebi. Vlast se, međutim, dobrim dijelom oslanja upravo na njih, a njihovu odanost osigurava financiranjem po principu obrnutog vodotoka. Novac se centralizira na vrhu, a onda teče prema dole, veće se rijeke račvaju u manje, a one u potoke… Nešto dotiče i na samo dno, gdje natapa nečiju potrošnju. Biti izabran u vijeće mjesne zajednice također donosi neku “naknadu”. Svi, međutim, znaju da je izvor samo jedan, znaju o kome ovise i da se ne grize ruka koja otvara ili zatvara ventil. Klijentelizam je postao način na koji država funkcionira. Istovremeno, politički se poeni kupuju dijeljenjem proračunskog novca, bez ikakvih kriterija. Legendarni potrošač, Milan Bandić, iz zagrebačkog budžeta financira i organizacije u drugoj državi.
Downing Street 10
Može li se to promijeniti? Može li se hrvatski premijer ponašati kao Borut Pahor, a hrvatska politika ukinuti rasipničku organizaciju države? Zasad, odgovor nije optimističan. Umjesto smanjivanja broja općina i županija, osnivaju se komisije i stručne grupe koje tek trebaju izraditi elaborate… Nikome ne pada na pamet da obnovi organizaciju koja je postojala do uspostavljanja Tuđmanovog kraljevstva, iako se i bez elaborata zna da je ona funkcionirala i da bi umjesto sadašnjih 530 ostalo samo stotinjak općina, dok bi županije otišle u povijest.
Od dvije ekonomske poluge za prevladavanje krize, Hrvatska ne koristi ni jednu. Ni monetarnu politiku, niti ozbiljno smanjenje neracionalne potrošnje. Kao da status quo može trajati vječno. Kao da nismo naučili ništa ni iz vlastitog, niti iz tuđeg iskustva.
Nedavno je jedan televizijski izvještaj iz Londona ilustriran scenom u kojoj britanski ministar financija izlazi iz premijerove rezidencije u Downing Streetu 10, a vozač mu otvara vrata službenog automobila. Od sličnih scena s našeg Markovog trga to se razlikovalo samo po jednom detalju – po tom automobilu. Bio je to, naime, “Ford Mondeo”, kakav se kod nas trenutačno nudi (doduše na akciji) za manje od 140 tisuća kuna. Zahvaljujući takvom ponašanju, Britanci su mogli sačuvati svoju proizvodnju devalvirajući funtu bez straha od inflacije.