Wall Street se kladi na naše živote

Pravim imenom Adnan Hamidović, javnosti poznatiji pod umjetničkim imenom Frenkie, ovaj Tuzlak posljednjim se albumom “Protuotrov” prometnuo u jedno od najvećih imena regionalne hip-hop scene. Od onih je malobrojnih repera što se zbog iznimno oštrih tekstova bitno razlikuju od plejade izvođača ovoga zvuka koji, posvećujući se temama miljama udaljenim od društvene realnosti, kao da su promašili vrijeme i mjesto.

Uvijek buntovnički raspoložen, u razgovoru za “Novosti” objasnit će zašto svojski podupire pokret Occupy, koji se podudara s njegovim novim singlom kao pisanim upravo zbog akcija tog pokreta te, kao član žirija regionalnog muzičkog natjecanja, odgovoriti na pitanje ima li u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini novih hip-hop nada. Otkrit će i zašto toliko kritizira islamskog poglavara u BiH-u, reisu-l-ulemu Mustafu Cerića, zbog čega mu se bilo neugodno voziti u avionu pokraj dvojice plavokosih Norvežana te zašto smatra da su bosanskohercegovački umirovljenici hrabriji od studenata.

Uskoro planirate objaviti novi materijal. Što vaša publika može očekivati? Jeste li i dalje socijalno angažirani?

– Uskoro izbacujem novi singl, za koji radim i spot. Pjesma se zove “Gori”. Produkciju potpisuje najbolji balkanski producent Koolade, dok spot radi ekipa iz Tuzle koja se zove Novagenus. Ne mogu reći da je pjesma neki moj standardni stil, jer je u reggae fazonu. I dalje sam socijalno angažiran, ali na nekom globalnom nivou. Zanimljivo je da sam tekst napisao prije nego što su počeli protesti na Wall Streetu, a pošto sam dobio i priliku da snimim spot, odlučio sam da požurim i izbacim ga prije albuma, jer ovo je pravi trenutak. Kad podvučemo crtu, tekst jeste stari Frenkie, ali zvuk je nešto sasvim novo. Inače, intenzivno radim na albumu, koji je planiran za sljedeću godinu.

Cerićeve greške

S obzirom na to da već godinama surađujete s Edom Maajkom, koji se na vašem prošlom albumu pojavio i kao producent, sudjeluje li on i u ovom projektu?

– Sigurno će biti jedan od gostiju, ali ne vjerujem da će biti u ulozi producenta. I on također radi na svom novom albumu i producentski je posao trenutno malo stavio na stranu.

A ima li sevdaha? Ima li Damira Imamovića? Suradnja na prošlom albumu, u vidu pjesme “Tebi”, bila je vrlo zapažena i njome ste sigurno proširili krug publike.

– To sa Damirom je bilo i prošlo, nećemo se ponavljati. Jako sam zadovoljan tom pjesmom i za Damirovu muziku imam samo riječi hvale, ali čini mi se da bi bilo glupo ponavljati tu kombinaciju. Ali ako me pitate da li će biti opet nekog eksperimentiranja, onda sigurno mogu reći da hoće. To će se jasno čuti već na prvom singlu.

Tvrdite da vam je za ljubavnu pjesmu s Imamovićem trebalo više muda nego za “Hajmo ih rušit” i “Ej hodžu” zajedno?

– Da, iz ugla jednog “žestokog” repera koji pljuje po vladi i kolegama, od kojeg se očekuje da uvijek zvuči “opasno”, za jednu ljubavnu pjesmu treba više hrabrosti. Znaš kako je kod nas, kad te strpaju u jednu ladicu i udare neki pečat, ti tu moraš ostati. Čim dođeš s nečim novim, samo ih zbunjuješ.

Zbog pjesme “Ej hodža” i nekih drugih tekstova u dijelu javnosti prozvani ste islamofobom. Često kritizirate ekstremni islamizam, pojavu koja se pretvara u jedan od gorućih problema u BiH-u. Kako se nosite s tim osudama i kako vidite nedavni događaj u Sarajevu kad je usred bijela dana zapucano po američkom veleposlanstvu?

– Sjećam se kad sam radio jedan veliki intervju za “Dane” i pričao o istoj temi, pa je u sljedećem broju izašla reakcija nekog iz Islamske zajednice. Bio sam iznenađen koliko je ta reakcija bila na mjestu. Za njih nije bilo sporno šta sam rekao o reisu Mustafi Ceriću, jer je dozvoljeno kritikovati čovjeka koji obnaša javnu funkciju. Problem za njih nastaje kad neko napada islam. Iz toga se izrodila skoro pa konstruktivna debata. Poznato je svima da i u Islamskoj zajednici postoje podjele i da dosta ljudi unutar nje misli slično meni. Reis je jednostavno učinio previše grešaka. Od petljanja u politiku preko zauzimanja strane nekih političkih stranaka do zapaljivih izjava tipa “nek’ se oni malo nama prilagođavaju”. Međutim, nikad, pa čak ni nakon napada na policijsku stanicu u Bugojnu, nije se distancirao od radikala i osudio njihovo ponašanje. Ovaj zadnji događaj je veliki udar na svakog Bosanca i Hercegovca. Iako čovjek nije iz BiH-a, to se desilo u našem glavnom gradu. Država nema više šta čekati, s ovim problemom se mora ozbiljnije pozabaviti.

Bezvizni režim i McDonald’s

Nekoliko dana nakon srpanjskog masakra u Norveškoj, iznijeli ste zanimljivu opasku: “Jučer kraj mene u avionu sjede plavokosi Norvežani! Nije mi bilo svejedno…”

– Kroz šalu sam kritikovao te evropske predrasude prema osobama tamnijeg izgleda kao što sam, recimo, ja. Ne mogu reći da se pale sirene kad moj kolega Emir i ja ulazimo u avion, ali zabrinute poglede ponekad primijetiš. Tako sam malo okrenuo pilu naopako da upozorim na besmislenost takvih predrasuda.

Svojevremeno ste naljutili Dinu Merlina, nazvavši ga bošnjačkim Thompsonom. Mislite li još uvijek tako?

– Šta se reklo, reklo se. Nema undo. Ovo je “vrijeme eksponencijalnog prezasićenja”.

Kako ste doživjeli uvođenje bezviznog režima za građane BiH, budući da ste prije morali sate i sate provoditi po stranim veleposlanstvima?

– Nekoliko puta sam se našalio i rekao da su se desile dvije stvari koje nisam mislio da ću doživjeti dok sam mlad. To su bezvizni režim i McDonald’s u BiH-u. Prvi put kad sam krenuo na put nakon što su nam ukinuli vize, stvarno sam osjetio veliko olakšanje. Sletio sam u Pariz i došao na pasošku kontrolu. Očekivao sam da će policajac reći nešto tipa: “Gdje si ti krenuo?” Mislio sam da će nešto izmisliti samo da me vrati. Kont’o sam, ovom su zaboravili reći da su za Bosance ukinute vize. Nešto se moralo desiti. Ali nije. Kad sam prošao kontrolu, rekao sam sebi: “Vidi, ovo fakat radi!”

U posljednje vrijeme žestoko podupirete globalni pokret Occupy. Zašto ga treba podržati?

– Činjenica je da se svjetska ekonomija temelji na jednoj velikoj kockarnici koja se zove Wall Street. Samo što se tamo ne klade na Messija i Ronalda, nego na naše živote. Wall Street i banke su glavni krivci za recesiju koja nam se desila. Nisam diplomirani ekonomista i nisam do kraja shvatio kako tamo stvari funkcioniraju, ali ne moram biti ekspert da bih zaključio da se, recimo, konobarici ne može dati kredit da kupi kuću. To se u Americi upravo dešavalo. Wall Street radi bez ikakve kontrole, on donosi pravila i on ih mijenja. On se može kladiti na to da li će moj sljedeći album uspjeti i biti prodat u toliko i toliko kopija. I što je najvažnije, on uvijek dobiva, bez obzira na to da li neka firma na kraju profitira ili bankrotira. Veliki mediji pokušavaju da diskreditiraju ekipu Occupyja na razne načine. Govore da su narkomani, besposličari, komunisti, neznalice, da su protiv Amerike i slobodnog tržišta. U startu su ih totalno ignorisali, sad ih ismijavaju, uskoro će se boriti protiv njih i na kraju će izgubiti. Kad u Americi završiš fakultet, napuštaš ga s diplomom i ogromnim dugom u banci, jer si morao da digneš kredit kako bi studirao. Ti si, znači, bez ijednog dana radnog staža, a već si zadužen. Završavaš faks kao rob. Kod nas se to polako uvodi. Ukida se besplatno školstvo i za nekoliko godina moći će studirati samo djeca bogatih. A ti bogati rade na Wall Streetu. Ekipa Occupyja precizno je locirala krivca. Mi u BiH-u imamo milion drugih razloga da izađemo na ulicu, ali to se ne dešava. Ljudi govore, pusti Ameriku, ovo je Bosna. Zašto ja zbog domaćih problema ne bih podržao dobru ideju koja se rađa u drugom dijelu svijeta? Na kraju krajeva, vidjeli smo kako se recesija odrazila na nas, isto tako će se odraziti i neka promjena ukoliko se oni izbore za nju!

Talenata ima

Kad ste prije dvije godine aktivno sudjelovali u pokretu Dosta, razočarali ste se u bosanskohercegovačku mladež, čak ste rekli da su studenti pičke. Jesu li buntovništvo i želja za promjenom među njima od tada narasli?

– Nisu narasli. Naprotiv, studenti su još veće pičke. To se moglo vidjeti nedavno, kad je lokalna ekipa pokušala da napravi Occupy Sarajevo. Dok je u Zagrebu bilo na hiljade ljudi, u Sarajevu ih je bilo pedesetak. Ostali su sjedili u baštama, ispijali svoju kaficu i trošili onih deset maraka što im je mama dala. Stavimo na stranu proteste i pogledajmo šta se dešava na fakultetima. Pušenje za ocjenu, cjenik ispita samo što ne visi u hodniku fakulteta, a budući intelektualci šute. Penzioneri su hrabriji od studenata.

Dugo ste pisali kolumne za sarajevski tjednik “Dani”, a taj je angažman propao nakon promjene vlasničke strukture. Nedostaje li vam pisanje?

– Nedostaje. Kad je “Dane” kupilo “Oslobođenje” sarajevskog tajkuna Muje Selimovića, stvarno mi je bilo žao. Prvo, zato što sam bio vjerni čitalac i drugo, zato što su “Dani” uz “Slobodnu Bosnu” bile jedine nezavisne novine u BiH-u. Pisanje kolumni sam stvarno zavolio i taman kad sam se potpuno pronašao, to je stalo. Danas tu i tamo nešto napišem za E-novine, ali to nije redovno.

Pratili ste Red Bull MC Battle koji je nedavno održan u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu. Kakvi su dojmovi?

– Ove godine sam bio u žiriju za BiH i za samo finale održano u Sarajevu. I moram reći da je taj event za samo dvije godine izrastao u najvažniji događaj za našu hip-hop scenu. Odlična prilika gdje se mladi talenti mogu dokazati, gdje mi i mediji možemo čuti nekog novog i na kraju najbitnije, to je događaj koji spaja tri scene, mlade ljude iz tri države, koje su još uvijek međusobno zavađene, skoro pa neprijateljske.

Nekada ste i sami sudjelovali u battleovima. U čemu je tajna dobrog battleovanja?

– Mi smo se više bavili freestyleom. Ovakvih evenata tada nije bilo. Dobar MC, kad battlea, mora osramotiti protivnika, a zabaviti i, po mogućnosti, nasmijati publiku. Na to sam kao član žirija najviše obraćao pažnju.

Iz ovoga što ste čuli, usudite li se zaključiti da nam slijedi pojava nekih novih klinaca?

– Talenata ima. Na njima je sada šta će napraviti od toga.

Nismo mi kamenje

Možemo li od novih generacija očekivati neko buntovništvo, kritičke stavove prema društvenim anomalijama, kakvi postoje u vašim tekstovima i onima Ede i Marchela?

– Nadam se. Uvijek ovi stariji utiču na mlađe. Po klincima u Tuzli vidim da oni idu otprilike našim stopama. To mi je drago. Svako od njih ima svoju “Hajmo ih rušit” i svoju “Mr. Policeman”. Jako je bitno da taj dio zadržimo u hip-hopu. Kritika je najbitnija!

Mogu li poruke iz vaših tekstova imati nekog efekta?

– Milion puta su me to pitali i ja sam uvijek odgovarao da mogu. Svjestan sam da moje pjesme nemaju ogromnu moć i da same po sebi ne mogu napraviti neko čudo, ali barem mogu malo osvijestiti omladinu, natjerati ih da promisle. Ubijeđen sam da muzika može mijenjati i učiti ljude, ali oni moraju pristati na to. Mene je muzika naučila puno. Na čovjeka jako utiču i muzika, i film, i knjiga, i pozorište. Nismo mi kamenje, pa da se to od nas odbija.

Diskografska godina je pri kraju, što ste zanimljivo primijetili na regionalnoj sceni?

– Kandžiju i TBF.

Već ste neko vrijeme vlasnik skate-shopa u Tuzli. Je li to znak da se od hip-hopa na ovim prostorima ne može pristojno živjeti?

– Moglo je možda nekad, a onda su oni na Wall Streetu zajebali stvar. Danas smo moja radnja i ja u recesiji. Mislim da u BiH-u opstaju samo kladionice i apoteke. Moja radnja i ja nećemo dobiti bailout!