Dva ratna druga

Međunarodni komitet za ljudska prava našu je postrojbu ocijenio kao najbolju u postupanju prema zarobljenicima, odlikovani smo svim odličjima koja postoje u ovoj državi, a 12 naših suboraca optuženo je za ratne zločine. Kažu da je Lora bila mučilište, a od toga ništa. Vrijeme će pokazati da neke optužnice nisu onakve kakve bi trebale biti…

Ovo je u Splitu, na proslavi dvadesetogodišnjice 72. bojne Vojne policije, izjavio njen ratni zapovjednik Mihael Budimir. Riječ je o čovjeku koji bi se – da se Mladen Bajić usudio za zločine u Lori optužiti i one koji su zločincima zapovijedali i zločin prikrivali – našao na optuženičkoj klupi, skupa s Matom Laušićem, zapovjednikom Vojne policije HV-a.

Nadahnuti i skandalozni Budimirov govor pozorno je slušao Ante Kotromanović, budući ministar obrane u Milanovićevoj Vladi, koji u tim riječima nije vidio ništa neobično, kao ni u činjenici da se priredba odvijala ispod slika generala Markača i Gotovine, koji su i posebno pozdravljeni. Nije to ništa novo: Kotromanović godinama relativizira presude za ratni zločin, iako ističe da vjeruje u pravnu državu. Kad ga se, primjerice, direktno upita je li Mirko Norac ratni zločinac, Kotromanović daje neodređene odgovore.

U obrani Gotovine

Tvrdi da je revidirao radikalne stavove izrečene na Sinjskoj alci 4. kolovoza 2001, kad je napao državni vrh zbog “kriminalizacije Domovinskog rata”. Bilo je to vrijeme kad su mnogi iz vojnog vrha ispitivani od strane istražitelja Haškog suda; u organizaciji HDZ-a, generali su se okupili oko udruge “Viribus unitis” i aktivno, gotovo svim sredstvima, radili na smjeni vlasti. Posvuda su nicali razni stožeri za obranu digniteta Domovinskog rata, a Kotromanović je bio jedan od najradikalnijih protivnika trećesiječanjske vlasti. Govor na Alci bio je kulminacija njegovih aktivnosti, a u to je vrijeme pohodio i generala Rahima Ademija, kojem je prijetila haška optužnica: skupina časnika, među kojima je bio i Kotromanović, Ademiju je ponudila pola milijuna njemačkih maraka da je izbjegne. Ademi je, na sreću, ponudu odbio, prihvatio suradnju s Hagom i danas je na slobodi, za razliku od Gotovine.

Za Kotromanovića je Gotovina heroj i to je puno puta ponovio: “Kao vojni suradnik generala Gotovine i danas smatram da je operacija ‘Oluja’ bila prava vojna operacija,  ograničenoga karaktera i čista. (…) Zato sam uvjeren da general nije napravio ono za što ga haška optužnica tereti, jer sam bio dio operacije ‘Oluja’. (…) Moja je postrojba osam dana nakon ‘Oluje’ već bila u Bosni kod Grahova i tamo smo imali žestok protunapad snaga generala Mladića i tamo mi je izginulo sedamnaest ljudi, od čega je šest zarobljenih obješeno, što je pravi ratni zločin”, izjavio je 2006. za “Globus”.

Različiti smjerovi

Kotromanović je uz Gotovinu proveo dobar dio Domovinskog rata, kao i njegov ratni drug a današnji politički suparnik Damir Krstičević. Iako su u vrijeme vladavina Račana i Mesića pripadali skupini vojnih časnika koji su se svim sredstvima borili protiv “Ivice i Stipana”, dvojca koji su trebale pojesti crne vrane nakon što je Mesić odlukom o umirovljenju potpisnika skandaloznoga generalskog pisma osujetio pokušaj puča, karijere su im krenule različitim putovima.

Kotromanović je, zajedno s kasnije osuđenim ratnim zločincem Norcem i njegovim kumom Mirom Lacom, čovjekom s kojim je zajedno organizirao Norčev bijeg i predaju, krenuo prema SDP-u, a Krstičević je postao maneken današnjega informatičkog diva, tvrtke M-San. Čovjek koji s kompjuterima nije imao nikakve veze, odjednom je postao veliki igrač u tom poslu: istina je da je Krstičević bio samo paravan pravim vlasnicima tvrtke kako bi mogli dobiti unosne poslove na namještenim javnim natječajima, zahvaljujući čemu su zaradili milijune.

S druge strane, Kotromanovićeva se sinjska ekipa raspala zbog činjenice da su zločini Mirka Norca bili preveliki da bi ih se moglo gurnuti pod tepih. Norac je završio u zatvoru, a Kotromanović je zbog okretanje leđa nekadašnjem drugu kažnjen smjenom u Alkarskom društvu. Nakon toga, Kotromanović ulazi u Savjet za veterane SDP-a, ublažava retoriku, stavlja naočale, postaje novinar, a ulazak u Vladu trebao bi biti kruna njegova preobražaja.

Problem je jedino što kosturi nagurani u ormar vole katkada iz istoga ispasti. Tako Kotromanović, iako se voli predstavljati samo kao romantični domoljubni idealist, nema odgovor na pitanje zašto mu je Šuškova stambena komisija 1997. dodijelila osamdesetak stambenih kvadrata u elitnom dijelu Zagreba. Na dodjelu stana Kotromanović nije imao pravo, jer njegov tadašnji raspored nije imao nikakve veze sa Zagrebom: sve mu to nije zasmetalo da stan prvo otkupi za oko 16.000 tadašnjih njemačkih maraka, a onda ga proda po višestruko većoj cijeni.

Kosturi iz ormara

Iako su danas na potpuno različitim stranama, nekadašnji politički istomišljenici uskoro bi se ponovno mogli naći kao protagonisti iste priče. Naime, spekulirajući o tome zašto je Krstičević vratio osvojeni saborski mandat HDZ-u, mnogi tvrde da ionako nije namjeravao ući u politiku, ali je morao vratiti dio duga HDZ-ovoj vlasti za pomoć razvoju tvrtke kojoj je na čelu. S druge strane, tu su i oni koji razlog Krstičevićeva povlačenja vide u optužnici za ratni zločin 1995. u Mrkonjić Gradu, o čemu su “Novosti” više puta pisale.

Da podsjetimo, riječ je o dvjestotinjak vojnika i civila koji su nakon osvajanja Mrkonjić Grada od strane HV-a i HVO-a pobijeni i pokopani u masovnoj grobnici. Ubijeni su, navodno, u znak odmazde za smrt Andrije Matijaša Pauka, jednog od zapovjednika 4. brigade, u kojega je prilikom ulaska u Mrkonjić rafal greškom ispalio vojnik HV-a, čiji je identitet sudionicima akcije dobro poznat i koji i danas živi pored Sinja.

Kao sudionici akcije Južni potez, Krstičević i Kotromanović navodno bi se mogli naći među optuženicima za zločin u Mrkonjić Gradu. Optužnicu mjesecima priprema Tužilaštvo BIH-a, a taj je zločin godinama bio ignoriran vjerojatno ne samo zato što su žrtve Srbi, nego i stoga što bi optužnica dovela do pravosudno-političkog skandala neviđenih razmjera na relaciji Zagreb – Sarajevo.