Guranje samoubojice s litice

Našoj vlasti će odsada biti lakše provoditi reforme, jer će moći reći građanima da tako rade i u EU – najnovija je izjava direktorice zagrebačkog Ekonomskog instituta Sandre Švaljek, koja precizno opisuje efekt ulaska Hrvatske u taj kontinentalni savez. Iliti, što bi rekao narod: vidjela žaba da konja kuju… No, uz puki dojam o autoritativnoj i autoritarnoj Europi, kako izgleda konkretni sadržaj tzv. reformi i koji su mehanizmi pokrenuti za njihovu realizaciju? I kakva je u tome uloga kreditnog rejtinga, financijaškog instrumenta koji se posljednjih tjedana osobito žustro spominje?

Odmah treba reći da se ne radi isključivo o Europskoj uniji, bez obzira što nam – s obzirom na dinamiku ulaska u njezino članstvo – ona trenutno privlači najviše pažnje. Riječ je, međutim, o imploziji globalnog kapitalizma s EU-om kao jednim od najvećih žarišta toga kriznog procesa, najčešće zvanog recesija. Hrvatska je zahvaćena svim ključnim frekvencijama njezina zračenja i značenja, dok se Unija po svom karakteru nadaje puno manje kao alibi iz ekspertne priče za laku noć hrvatskim građanima, više kao uzročnik patnje uslijed teških i, kažu, nužnih zahvata koji nam predstoje.

UN i rezanje prava

Blistav pokazatelj svesvjetske orkestriranosti pritiska na najšire i najizrabljivanije slojeve dali su nam prošlog tjedna u Jutarnjem listu koautori jednog članka, ustvari svojevrsnoga ekonomsko-političkog pamfleta na račun kompletnoga nam rastrošnog društva, voditelj hrvatskog Ureda Svjetske banke Hongjoo Hahm i predstavnica ovdašnjeg Programa Ujedinjenih naroda Luisa Vinton. Svjetska banka notorni je zastupnik interesa najkrupnijeg kapitala, kao što je poznato, a ni onaj privatizirani cirkus od UN-a već odavno nitko ne doživljava u svjetlu njezine Povelje iz 1945. godine…

Njih dvoje, dakle, imali su nam za poručiti kako u Hrvatskoj socijalne olakšice uživaju prečesto sasvim imućni pojedinci, kako previše subvencioniramo nekonkurentne djelatnosti i javne sustave poput željeznica, brodogradnje ili poljoprivrede, kako radnici u Hrvatskoj uživaju enormnu zaštitu koja odbija strane ulagače i onemogućuje prosperitet itd. Jasno, iako se npr. teza o zloupotrebi socijalnih povlastica stalno ponavlja, nikad – pa ni sad – nismo vidjeli rezultate nekog istraživanja kojim bi se ona statistički potkrijepila.

Nekoliko dana kasnije, u istim novinama oglasila se i viša ekonomistica iz rečenog ureda Svjetske banke, Sanja Madžarević-Šujster, s idejom da nova hrvatska vlast mora preduhitriti opetovane preporuke i revizije Europske komisije, te hrabro prionuti na provedbu neophodnih mjera. Ona je ponovila gore istaknutu teoriju o rasipanju socijalne pomoći među parazitima, podsjetila nas na čitav niz skarednih radničkih prava – recimo, kolektivne ugovore – i ukazala na dodatni prostor privatne komercijalizacije mirovinskog sustava.

Neki od aspekata tzv. reformi, kao što se dade uočiti, spadaju u stari set mjera kojima napose EU zavrće ruku Hrvatskoj; priča o subvencijama za pojedine strateške djelatnosti, odzvanja u javnom prostoru već godinama… Brodogradilišta se, prema bezumno jeftino sklopljenom sporazumu s EU-om, moraju do ulaska Hrvatske u članstvo iduće godine, privatizirati ili likvidirati. U protivnom, ucijenjena su nemogućom obavezom povrata svih državnih potpora od 2006. godine.

Interes jačega

Kontrolori ujedinjenog tržišta koje Hrvatskoj i drugim slabijim državama nameće deregulaciju, tj. slabljenje državnog utjecaja, pak, nalažu ovdašnjoj brodogradnji da se u svakom slučaju ograniči na uskogrudno zacrtane razine proizvodnje te ih nipošto ne prekoračuje. Slična redukcija nameće se i poljoprivredi, bez obzira na subvencije, pa se u tom smislu često navodi kako se po ulasku u EU neće moći povećavati nasadi najvažnijih tradicionalnih kultura poput masline i loze. Bez ikakve sumnje, posrijedi je standardni neoliberalni raskorak između izrazite političke deregulacije u jednom smjeru, i regulacije u drugom, a prema interesu jačega.

A čitavo vrijeme, nad glavom nam vitla prijetnja smanjenja kreditnog rejtinga iz investicijskog u špekulativni razred, tzv. džank – smeće… To bi značilo da će nas budući krediti koje u ovoj privrednoj kondiciji nikako ne možemo izbjeći, koštati puno više, te da ćemo otklizati prema posve izvjesnom bankrotu države. Tri agencije koje po svijetu određuju taj rejting, pritom ne iskazuju ni minimum formalne obzirnosti, kao npr. povjerenik EU-a za proširenje Štefan File. One svojim pečatom udaraju bez suvišne priče, na tržištu krojeći prilike u interesu svojih vlasnika, najbogatijih svjetskih kapitalista poput glasovitog Vorena Bafeta.

Na mucavi diskurs famoznog ekonomskog stratega SDP-a Branka Grčića, koji najave budžetskih rezova i dalje zamotava u višekratno gužvani celofan, zamjenik guvernera HNB-a Boris Vujčić pokazao je prije nekoliko dana u emisiji “Otvoreno” HTV-a kako te agencije umiju kudikamo jednostavnije sročiti svoje zahtjeve uoči skorog izricanja kreditno-rejtinške presude Hrvatskoj. On je netom razgovarao s njima, i zna o čemu govori: agencije prvenstveno traže liberalniju regulaciju tržišta rada, zatim širu poreznu bazu i manje opterećenje plaća, te efikasniju provedbu strukturnih promjena.

Drugim riječima, kad se želi nadoknaditi toliki deficit, nema im druge negoli uzeti još više onima kojima se ionako uzima… Ova država dogodine mora otplatiti oko osam milijardi eura dospjelih obaveza na vanjski dug, nahraniti kreditorsku neman čiji apetit s kamatama eksponencijalno raste, i zato se pred hrvatsku političku elitu stavlja novi fiskalni eurodiktat, kao i radno-zakonodavni imperativ. A ona je već dokazala svoju neupitnu poslušnost, pa ne treba sumnjati da će isto nastojati i ovaj put. I, dobro, recimo da nema izbora – a ima – te recimo da zbilja mora tako postupiti.

Štednja i potrošnja

Hrvatska s tom istom Europom, ali i globaliziranim svjetskim poretkom, svejedno srlja dalje u isti uzročno-posljedični krug što je i doveo do aktualne krize. Kapitalizmu je zadana potrošnja, pa ga štednja ubija – to već neko vrijeme ponavljaju i ugledni bivši redovnici liberalne ekonomije. On će stoga nastaviti s traženjem mjesta slabijeg otpora za namicanje profita po svijetu, no Hrvatska ni u najluđim projekcijama nije po tim mjerilima dovoljno konkurentna u dugoročnoj usporedbi sa zemljama pogaženog Trećeg svijeta.

Neumoljiv primjer za to je nedavno naprasno povlačenje američkog vlasnika sisačke željezare, tek pošto je uložio respektabilnu količinu milijuna u razvoj proizvodnje. Investitori se ubrzano povlače iz Europe, nije više nikakva tajna, a i razne banke – austrijske, primjerice – već otvoreno najavljuju mogućnost odlaska iz više ne tako izdašne Hrvatske: sektor kućanstava, prenosi nam Vujčić, pokazuje negativnu stopu rasta kredita, što znači da ljudi ovdje sve manje podižu kredit, u odnosu na količinu novca koja se vraća.

U iščekivanju kreditnog rejtinga i ekonomsko-političkih koraka za koje nam domaće vlasti još uvijek ne smiju priznati da ih smjeraju poduzeti, međutim, znamo li kakva nas Europska unija čeka, i što je tamo novoga? Znamo, jer s obzirom na razmjere krize više nije moguće tu zajednicu onako efikasno šminkati kao dosad… Ukratko, ona se baš proteklih dana bila prinuđena i službeno podijeliti na skupove prvog i drugog reda, uz drčnu Veliku Britaniju mimo sviju ostalih.

Hrvatska će upasti u donji razred, naravno, među one koji gube fiskalni suverenitet i dobivaju nadzor s obavezom faktički preuzetom iz Pakta o rastu i stabilnosti. Nema više nikakvih uvjetnih konstrukcija i uvijenih formulacija, nego velikima naočigled predstavljamo isključivo tržište. Koje će vrlo vjerojatno propasti zajedno s njima, u smjernoj odanosti, ne saznavši nikad je li mogla bolje i pametnije. A ukoliko nam je to zvučno dekadentno društvo neka utjeha, sva je prilika da i nećemo tako dugo čekati na konačni ishod.