Intrigator

Katran & perje

EPH na državnoj potpori

Tržišna bajka

Neka vidi jalno medijsko podzemlje kako se to radi: Europapress holding dobio je kredit HBOR-a s povlaštenom kamatom od 2,8 posto.

Nadaleko poznat po izjavi “nikad nismo radili s državom”, Ninoslav “laissez faire” Pavić i njegovi kolumnisti svjetionici su slobode medija i preziru: a) lijene državne službenike, b) subvencionirana brodogradilišta, c) radnička odmarališta, d) besplatno školstvo, e) usamljene bakice koje okupiraju štakornjake veličine 130 metara četvornih, f) radničke parazite koji od države traže plaće. Na taj su način još jednom dokazali duboku odanost postulatima nesputanog slobodnog tržišta.

Potpora državne banke je beznačajna i iznosi tek 40 posto od 29 milijuna ukupne kreditne mase, pa će privatna Raiffeisen banka osigurati ostalih 60 posto. To je, naravno, posve u skladu s proklamiranim stavovima Pavićevih izdanja od kojih su neka, poput “Globusa”, “Slobodne Dalmacije” i “Glorije”, dokazala ne samo libertarijanska načela, već i lojalnost. Naime, ista su se u kreditnom aranžmanu žrtvovala na oltaru sudužništva.

Koliko jučer, pripadnici novinarskog podzemlja tražili su procesuiranje navodnih Pavićevih, Kutlinih i Todorićevih malverzacija, povezanih s propašću Kamenskog, beznačajne tvrtke koja je proizvodila konfekciju razmjerno dosadnog socijalističkog dizajna. No sada vlast i EPH zajedničkim snagama gromoglasno odgovaraju ovakvim diletantskim lažovima.

Hrvatska država, pak, dokazuje nepokolebljiv europski put i posvećenost medijima koji prije svega cijene istinu, finu papicu, mast hev lajfstajl i štuju kult Stevea Jobsa.

Posljednjih dana, sasvim slučajno je u izdanjima EPH-a primijećeno nekoliko zalutalih panegirika novoj vlasti i premijeru, kažu neki zlobni analitičari.

Petar Glodić

Zašto je gradonačelnik Siska uputio apel Zoranu Milanoviću?

Pintarićeva drama s odgodom

Sisački gradonačelnik nije slao dramatične apele svojoj stranačkoj šefici Jadranki Kosor jer je u predizbornoj kampanji o problemima trebalo šutjeti, a sada odgovornost za njih valja prebaciti na novu vladu

Unatoč prethodnim visokim ulaganjima, američka tvrtka CMC objavila je početkom listopada, dva mjeseca prije parlamentarnih izbora, da je zbog nerentabilnosti proizvodnje odlučila napustiti Željezaru Sisak i da će, ne pronađe li za nju kupca, ugasiti proizvodnju i otpustiti radnike.

Donedavni ministar gospodarstva Đuro Popijač u ime bivše HDZ-ove vlade uvjeravao je javnost kako će učiniti sve da se pronađe novi kvalitetni ulagač, pa je čak optimistično izjavio kako vjeruje da će biti mogućnosti da se zaposli svih 1.200 radnika, a možda i više.

Dok je trajala predizborna kampanja, sisačka gradska uprava na čelu s HDZ-ovim gradonačelnikom Dinkom Pintarićem o svemu je tome mudro šutjela, da bi se Pintarić, nakon što su izbori prošli, a nikakvi ulagači nisu došli, novom premijeru Zoranu Milanoviću obratio dramatičnim javnim pismom u kojem ga poziva da Sisak spasi od propasti.

Ne može nitko reći, a posebno ne gradske vlasti, da se nije znalo što će biti sa Željezarom, a i Herbosom, u čijem će stečaju posao izgubiti još 200 ljudi. Zašto sisački gradonačelnik nije prije mjesec-dva slao dramatične apele svojoj stranačkoj šefici Jadranki Kosor, koja je tada još bila premijerka, i zašto tada nije glumio da mu je stalo do spašavanja svoga grada? Pa zato što je trajala predizborna kampanja u kojoj je o problemima trebalo šutjeti i javnosti optimistično lagati da Hrvatska uspješno izlazi iz krize.

Tek sada Pintarić u pismu Milanoviću opisuje razmjere katastrofe s domino-efektom, navodeći da će i Grad Sisak zbog gašenja Željezare ostati bez 11 milijuna kuna godišnjeg prihoda, da će zbog odlaska CMC-a doći do paralize života u gradskom naselju Caprag u kojem živi oko 6.000 stanovnika i većina radnika vezana uz CMC, da bivši radnici Željezare, ukoliko im se ne osigura posao i plaća, neće moći plaćati račune za komunalije, zbog čega će u problemima biti i poslovanje gradskih tvrtki.

Sada Pintariću padaju na pamet inovativna rješenja problema, poput onog da država direktno preuzme nastavak proizvodnje i isplatu plaća radnicima Željezare, do pronalaženja novog kupca. Milanovića moli da se hitno i osobno uključi u rješavanje problema, a sebe i svoje gradske službe nudi na raspolaganje za sve potrebne akcije.

Nije sporno da bi vlada, bila stara ili nova, trebala najozbiljnije shvatiti sisački problem. No Pintarić nigdje u svojem apelu nije napisao da se sada obraća Milanoviću zato što je Jadranka Kosor bila nesposobna da im pomogne. Štos je u tome da HDZ na samom početku želi novoj vlasti objesiti što više kamenja oko vrata ne bi li je što prije utopio i ne bi li na nju prebacio odgovornost za probleme koje je sam ignorirao.

Milan Cimeša

Smijenjen direktor zagrebačke škole koji je postavio plakat s osuđenim generalima

Od demagogije do pedagogije

Iako direktor škole Krešimir Mihajlović tvrdi da ga je smijenila Kukuriku koalicija, stav Zorana Milanovića, čija djeca pohađaju tu školu i koji je u njoj glasao, poklapa se s onim što o Gotovini i Markaču piše na spornom školskom plakatu

Direktor zagrebačke Osnovne škole Petra Zrinskog Krešimir Mihajlović, koji je javnosti postao poznat kada je na školski zid objesio plakat s likovima generala Ante Gotovine i Mladena Markača, pa je roditeljima koji su se bunili zbog zloupotrebe škole u političke svrhe odgovarao u stilu “kome smeta neka se seli u Srbiju”, više nije na toj dužnosti.

Iako se u brojnim patetičnim i polupismenim SMS-porukama i e-mailovima upućenim kolegama direktorima, ali i svima koji su mu bili u imeniku, požalio da je smijenjen u “čistki Kukuriku koalicije” i da ga smjenjuju “Jude našeg doba koje su izdale generale uz koje je danas cijeli hrvatski narod”, njega je s te funkcije uklonio sedmeročlani školski odbor, čiji mu članovi nisu dali ni jedan glas. Uostalom, direktore škola po zakonu postavljaju lokalni školski odbori, a ne ministar obrazovanja, pa tako ni SDP-ov Željko Jovanović, koji je tek prije koji dan stupio na tu funkciju i koji bi, kao i zagrebački Gradski ured za prosvjetu, teško što znao o tome da nije bilo medija.

Ono što priči oko plakata s nepravomoćno osuđenim generalima daje poseban šmek, osim samog Mihajlovićevog osebujnog stručnog i političkog ultradesnog životopisa, jest činjenica da rečenu školu pohađaju djeca aktualnog premijera Zorana Milanovića, a i on lično je u toj školi glasao na nedavnim parlamentarnim izborima. Za pretpostaviti je da su Milanović i supruga mu, za koje znamo da su u toj školi pristupili glasanju, kao roditelji bar koji put tijekom ove godine imali prilike ući u nju, pa su i prije izbora mogli vidjeti sporni plakat o kojem se pisalo u medijima. No, Milanović na to nije javno reagirao. Možda je iz nekih razloga smatrao da bi njegova reakcija na neprimjereni plakat također bila neprimjerena, a možda je u pitanju i nešto drugo. Ostaje činjenica da je i Milanović, iako u manjoj mjeri nego neki drugi političari, nekoliko puta ove godine davao podršku Gotovini i Markaču.

Nekoliko dana prije izricanja nepravomoćne haške presude u aprilu, izjavio je da mu je optužnica protiv Gotovine potpuno neprihvatljiva i da je riječ o političkoj inkriminaciji koja, kako je rekao, “ne postoji u statutu Haškog suda, pa tako Gotovina ne može za to biti kriv”. Tada je istaknuo i da se protiv takve političke optužnice treba boriti pravnim i političkim sredstvima, što je činio i njegov prethodnik Ivica Račan koji je, kako je naglasio, kao šef SDP-a, premijer i jedini od hrvatskih političara pisao glavnoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte. “Zločinački pothvat ne priznajemo i nikada ga nećemo priznati”, govorio je još Milanović, kod kojeg je “zatvorska kazna za Gotovinu i Markača izazvala gorak osjećaj”.

Milanović ipak ne dvoji da su tijekom operacije “Oluja” počinjeni zločini, pa je naglasio da su “generali prvostupanjskom presudom dobili ovakvu kaznu zato što Hrvatska nakon ‘Oluje’ nije funkcionirala kao pravna država”. Kome bi onda trebalo suditi, nije otkrio, već je samo istu misao izrazio u novoj varijanti: “U tom razdoblju nisu kažnjavani zločini koji su se događali. Generali su platili tuđi dug, koji ne bi morali plaćati da je Hrvatska tada funkcionirala kao država.”

Stoga se Milanovićev stav o generalima poklapa s porukom spornog školskog plakata, na kojem naprosto piše: “Hrvatski mučenici – od pobjede preko istine do pravde”. Uostalom, direktor škole je smijenjen, no nitko još nije javio da je plakat uklonjen.

Nenad Jovanović

Potrošačke udruge tuže devet banaka

Franak zaprijetio bankama

Nakon što je Trgovački sud u Zagrebu odbacio rujansku tužbu Udruge Franak protiv sedam banaka, jer Udruga nije imala zakonsko pravo podnijeti kolektivnu tužbu, sada je istom sudu podnesena nova tužba preko Udruge Potrošač koja to pravo ima, a proširena je na devet vodećih banaka.

Kako je “Novostima” kazao Goran Aleksić iz Franka, banke imaju dva tjedna da pristanu na mirenje. One su se na prvu tužbu, za koju Franak nije imao ovlaštenje za podizanje, oglušile, no sada je prijetnja puno ozbiljnija. Ako bi Franak dobio spor, Aleksić kaže da bi se od pravomoćnosti presude za sve kredite fizičkih osoba s klauzulom u švicarskim francima počeo primjenjivati tečaj franka koji je vrijedio na dan isplate kredita, te bi se na sve kredite s bilo kojom valutnom klauzulom primjenjivala kamatna stopa važeća na dan isplate.

Zbog promjene tečaja franka, glavnice kredita danas su u kunama čak i do 40 posto veće u odnosnu na vrijeme isplate, pa Franak osnovu za tužbu nalazi u Zakonu o zaštiti potrošača, po kojem dužnik banci treba vratiti onoliko novca koliko je dobio plus kamate. Kako su svi krediti s valutnom klauzulom isplaćeni u kunama, Franak smatra da bi osnova za obračun duga trebale biti glavnice u kunama, a ne u francima.

Udruga smatra da su odredbe Zakona o obveznim odnosima, na temelju kojih su banke ugrađivale valutnu klauzulu, u suprotnosti s navedenom odredbom Zakona o zaštiti potrošača, pa se u tužbi poziva na načelo da u takvom slučaju sud mora ići u korist potrošača.

D. Grozdanić

Kratko & jasno

Ljubo Jurčić, ekonomist

Nije koncesija za svakoga

Kako gledate na sve češće iskazivane nakane nove vlasti za privatizaciju ili koncesioniranje hidroelektrana, autocesta, teretnog prijevoza Hrvatskih željeznica itd.?

– To svakako treba promatrati odvojeno. Kad su posrijedi hidroelektrane, jasno je da nije isplativo dati u koncesiju one stare, već izgrađene. Novac je odavno uložen, cijena energije je poznata. Ako bi još i koncesionar trebao zaraditi, povrat državi bio bi manji negoli se isplati. No, kako država nema dovoljno novca za gradnju novih elektrana, moglo bi se izdati koncesiju privatnicima koji su za to zainteresirani. A kad sagrade novu hidroelektranu, mogu se osloniti na ugovor s državom koja bi otkupljivala energiju.

Što je s HŽ Cargom, najunosnijim dijelom željeznice?

– Firmu s tom djelatnošću ionako smije osnovati bilo tko. U slučaju prodaje postojećeg HŽ Carga, međutim, postavlja se pitanje ekonomskog i socijalnog učinka – kako riješiti problem viška radnika, primjerice. Ali, ono što je tu načelno bitno jest činjenica da je cargo po svom karakteru čista tržišna djelatnost.

Po vama, kad općenito ima smisla izdavati koncesiju, a što biste pak dopustili da se privatizira?

– Privatizirati se, makar dijelom, može ono što ima prostor za tržišnu konkurenciju. Hidroelektrane predstavljaju prirodni monopol koji se ne smije privatizirati. A tu je cargo dobar protuprimjer, jer i vi i ja možemo paralelno iznajmiti iste tračnice i nadmetati se uslugom. Dok dvije autoceste na istoj trasi, jednu do druge, nema smisla graditi, a nije isplativo dati koncesiju ni na već sagrađenu autocestu. Moguće je izdati koncesiju onome tko će sagraditi autocestu na potrebnoj ruti, mada smatram da je državi isplativije podići kredit pa samostalno graditi. Od isplate za koncesiju ne bi bilo puno dugoročne koristi. To bi bilo iznad svega priznavanje nesposobnosti organizacije države.

Igor Lasić