Ja nemam razloga da šutim

Elma je bila već dovoljno velika da ne spava sa roditeljima, ali je prva ratna sarajevska zima ledila krv: temperature kakve mogu biti krajem godine, snijeg, led i cijeli, uoči rata polumilijunski grad bez grijanja i čitavog prozora. Elma i njeni, odjeveni kao da će na Bjelašnicu, lijegali bi u bračni krevet, pokrivajući se svime što su imali. Nove 1993., njenog prvog dana, Elma je ranjena metkom u glavu. Preživjela je jer je protuavionsko zrno izgubilo na snazi probijajući vrata i ormar.

Nekoliko godina kasnije, srela je mladića, Srbina, koji joj je pričao o drugoj strani nišana: Novu 1993. dočekao je kao vojnik na položajima oko opkoljenog Sarajeva. Opisivao je mjesto na kojem je bio, zgrade koje je gađao i na neka Elmina pitanja odgovarao pozitivno. Ni njoj ni njemu nije trebalo dugo da shvate. Žrtva i krivac, dijete i vojnik, žena i muškarac, gledali su jedno u drugo bez riječi. On koji je pucao da ubije i ona koju nije ubio, zahvaljujući slučaju.

Sarajevo danas

Elma Tataragić danas je selektorica uglednog Sarajevo film festivala, a priču o onome što je pucao dok je ona spavala donedavno su znali samo najbliži. Napisala ju je za web-stranicu Radio Sarajeva, ogorčena odlukom Skupštine Kantona Sarajevo, nekoliko sarajevskih općina i gradske uprave da financijski pomognu obranu bivših pripadnika Armije BiH, čuvara u logoru Silos u Tarčinu, osumnjičenih za ratni zločin nad srpskim i hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, donesenom nakon što je potpredsjednik Federacije Svetozar Pudarić predložio da se na Trebeviću, na Kazanima, postavi spomen-ploča za ubijene srpske civile.

“Ja sam imala privilegiju da preživim i imam stalne glavobolje koje me podsjećaju na to koliko sam sretna što sam živa. Mnogi nisu imali tu sreću ili nesreću da prežive. Ja, tako živa, imala sam pravo da oprostim ili da ne oprostim momku koji je po svim prilikama te noći pucao na moj stan s prve linije na Dobrinji. Oni koji su stradali nemaju taj izbor. Kao preživjeloj građanki ove države muka mi je od kolektivne šutnje. Šutnja ne pomaže našoj budućnosti, već sve nas kolektivno čini još bespomoćnijim nego što jesmo. Ja nemam razloga da šutim o istini. I ne želim biti dio sistema koji radi na zataškavanju i na manipulaciji žrtava. Ja nemam razloga da se ne suočim sa činjenicom da su i u Sarajevu počinjeni zločini, u tom Sarajevu koje je ‘uvijek bilo otvoreno za sve i gdje svi imamo ista prava’. Ja to Sarajevo ne poznajem. Ja poznajem Sarajevo danas, Sarajevo koje prihvata odluku Vlade Kantona Sarajevo kojom se daje puna podrška Ministarstvu za boračka pitanja KS-a da pruži sve vrste pomoći osmorici uhapšenih osumnjičenih za zločine nad srpskim i hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u logoru Silos i drugim mjestima”, napisala je, uz ostalo, Elma.

“Heroj i zločinac”

U godini koju je Elma preživjela pukim slučajem, u Sarajevu je pri pokušaju bijega metkom u potiljak ubijen nekadašnji bas gitarist Mušan Topalović Caco, do jeseni komandant Desete brdske brigade Armije BiH. Mjesecima prije, Caco i njegovi vojnici terorizirali su opkoljeno i izmučeno Sarajevo. Civile su odvodili na kopanje i popravak rovova ili na Kazane, prirodnu jamu na obroncima Trebevića. Te što nisu dobivali lopate, mahom sarajevske Srbe, starce i starice, stizala je smrt: nekad nožem, nekad metkom. Po Cacu je poslan vod Vojne policije u jesen 1993. Sve i jednog policajca je ubio; mrtvom sinu bivšeg ministra unutarnjih poslova Avde Hebiba nožem je izvadio oči. Caco nije živ dočekao naredno jutro. Zvanično je saopćeno da je ubijen pri pokušaju bijega. Sahranjen je na nepoznatoj lokaciji.

Rasprodaja etičnosti Armije počela je kada su topovi ušutjeli. U bosanskom ratu jedino ta vojska nije provodila zločine sistematski, niti su progoni i masovna silovanja bili dijelom strategije “čišćenja terena”. Alija Izetbegović mogao je, da je htio, narediti bilo šta, od miniranja crkava do kolektivnog izgona nebošnjaka i naredba bi bila provedena odmah. Ali nije. Kao što nikada nije dovoljno glasno osuđivao zločine poput onih u Silosu.

U prvim mirnodopskim godinama, Sarajevo se ipak prvo u Bosni, s ogromnim moralnim kapitalom žrtve, suočilo s naličjem svoje borbe. Nezavisni magazin “Dani” objavio je sve detalje o Cacinim zločincima i imena zločinaca, ali do katarze nije došlo. Njemu, Mušanu Topaloviću, priređen je veliki sprovod, a tijelo je s nepoznate lokacije preneseno na groblje na kojem će poslije biti sahranjen i Izetbegović! Prvi predsjednik Predsjedništva BiH koji je, govoreći o Topaloviću, izgovorio prokleto relativizirajuću rečenicu, jednu od onih što se u trenu počnu smatrati i opravdanjem za tuđu smrt: nazvao ga je i herojem i zločincem.

Svašta je moguće

Odluka sarajevskih vlasti da financijski pomognu obranu osumnjičenih za ratne zločine, praćena verbalnom, patriotskom pirotehnikom i patetikom “o progonu naših junaka, dok njihove ubice slobodno šeću”, loša je kopija već viđenih ispada domoljubne ofanzive na pravo i pravdu, ali i dokaz transformacije međusobnih unutarbosanskih odnosa iz narcizma malih razlika u nacizam velikih sličnosti, u kojem nema prostora za moralni kapital, jer on prvi strada kada se institucionalizira shvatanje da postoje naši zločinci koji su od drugih bolji – samo zato što su naši.

U bosanskoj shizofreniji svašta je moguće: da SDP-ov potpredsjednik Federacije, i sam žrtva četničke opsade, Svetozar Pudarić, s pravom i zakašnjenjem traži obilježavanje mjesta stradanja srpskih civila, dok njegovi stranački kolege po sarajevskim vijećima i skupštinama podržavaju prijedlog koalicijskih partnera iz SDA, da se odbrana osumnjičenih batinaša financira novcem poreznih obveznika. Bilo bi to i podnošljivo, da prvo nije incident, a drugo pravilo prepisano odonud gdje se “našim momcima” smiju podizati spomenici, ali se protiv njih ne smiju podizati optužnice, ma koliko da je istina, a istina je, da su, pored ostaloga, zarobljenog Srbina svakoga dana tjerali da iz punog trka skoči na konja nacrtanog na zidu.

Prijestolnica BiH je davno, možda baš onoga dana kada je zločinac drugi put sahranjen, sada kao heroj, odlučila da se, kada drugi nisu uspjeli, sama uništi. Pudarićev prijedlog bi zbog toga mogao biti tek kulisa za izlizanu predstavu o, kako je pisala Elma Tataragić, “Sarajevu koje je ‘uvijek bilo otvoreno za sve i gdje svi imamo ista prava'”. Ako smo, naravno, “naši” i nismo zločinci.

A ako smo oboje, e tada su i prava malo veća.