Jedan život i hiljadu i jedna smrt

I na ovu se, okruglu godišnjicu smrti o Miroslavu Krleži govori kao i inače, bez promjene. Javili su se isti koji se i inače javljaju, s isto tako očekivanim kulturno-umjetničkim programom – panel-diskusijama, seminarima i kongresima, gdje se, kao i svake godine, pleše oko standardnog, demagoški postavljenog pitanja “Što je Krleža danas?” i tako dalje. To da se iz godine u godinu govori i piše na isti način, čak i za one koji ne znaju kako se stvari sistemski rade kod nas, govori da tu nekoga plana, tendencije, namjere ili metode, kako hoćemo, mora biti.

Svatko tko je čitao, dobro čitao, najvećega pisca kojega smo ikada imali i, bez sumnje, kojega ćemo imati, kao i svatko tko je još u stanju intelektualno pošteno gledati i čuti naše tipične kulturno-ideološke dinamike, mogao je detektirati isti narativ u medijima i institucijama – naročito onima koji u opisu imaju zadatak da se bave djelom Staroga. Tu se već gotovo dvadeset godina vidi gotovo ista stvar, znakovita i iritirajuća, i uvijek s minimalnim razlikama s obzirom na takozvani trenutak u kojem je ovo teško, konfuzno i nesretno društvo. Krleža je ustoličen kao vrijednost – doduše, nekako s nelagodom! – ali ispod toga institucionalnog nivoa teče duboka i mutna voda stvarnoga odnosa prema njemu, konflikti, neizrečeno, sve anksioznosti koje nacionalna kultura ima spram pisca koji je bio kulturni pokret u jednoj osobi, jedna prirodna sila koja se i danas, trideset godina nakon smrti, može podignuti poput silnog vjetra, pa je treba držati pod kontrolom.

Pozicija napuhanih žaba

Kako onda teku te stvari, manje vidljive? Ono što je dobrome i otvorenom oku najvidljivije jest pad i dekadencija po gotovo svim pitanjima od većine koja se nad Krležom prononsirala danas. Tu je već i na banalno-dnevnom nivou ona vrsta hipokrizije koja se čuva u ovim krajevima za politiku i moćnike: u javnosti se nikada ne bi tako odredili – jer bi napravili budale od sebe, dakako! – ali bezbroj ih je među piscima i kulturnjacima koji još po kavanama, u privatnim razgovorima, i dalje hoće da objede Staroga, da ga zaprljaju, uvijek ili nervozno, s nekim višim gađenjem ili s arogantnom sigurnošću, onako kako svi blesani i kompleksaši govore od postanka svijeta. Taj hibris, ta pozicija napuhanih žaba, sasvim je u pravilima discipline i žanra mjerenja repa mrtvome lavu, našem autentičnom patentu. Samo to već govori kolika je njegova sjen i sjena i danas. Nađu se dva hegelijanca, pa se sporazumiju, nađu se mnogi marksisti na istoj liniji tumačenja Marxa. Izgleda da samo kod Krleže postoji toliko struja osporavanja, njega a i međusobnoga. U dnu leži duboka frustracija, kako Krležom tako i samima sobom, nedoraslima a ambicioznima.

Institucionalizirano pak, na ovo o Krležinoj relevantnosti danas – postavljaju pitanje, a mole Boga da ne dobiju odgovor na njega. Današnji, u sistem uglavljeni zaštitnici koji institucionalno operiraju s imenom i djelom i intelektualnim nasljedstvom – a stvar bistra i onome koji, poput nižepotpisanoga, zbog vlastitoga konteksta, nema pojma o tome tko tu točno koga, kako stvari stoje iza raznih paravana te tko se nadmeće i nadgornjava. Već to, takva netransparentnost i muljanje, stoje nasuprot svemu za što je Krleža stajao.

Pored toga, ono najvažnije: Krležom se danas uglavnom bave dvije instance – akademija i, periodično, dio medija, kroz naročiti “tip” publicista. I jedni i drugi pali su spram njega u dvije glavne stvari.

Treba pogledati kako se piše, pa su stvari jasnije odmah. Osim nekoliko časnih izuzetaka, poput profesora Krunoslava Pranjića i Branka Vuletića, tih “Lennona i McCartneyja naše stilistike”, i njihovih ingenioznih stilskih analiza kao živih doprinosa krležologiji proteklih godina, najveći dio piše kao da Krležu nikada nisu čitali, kao da ih njegova rečenica nikada nije dodirnula, ni stilom ni moralom. Prvo i najbitnije: nemaju uha za jedinstvenu glazbu, za tu muziku jezika koja je, njeno otkriće, za neke od nas bila vlastiti put u Damask, baš onako kako Stari piše o vlastitom otkriću Nietzschea: “(…) (koga sam veoma skromno smatrao svojim genijalnim učiteljem i kome sam vjerovao sve, upravo sve, doslovno a prima vista, sto posto sve [iako] nijesam mogao da razumijem ‘Sve’ u nijansama, čitajući te poetske tekstove kao kroz koprenu.”

“Uvod” u Franju Tuđmana

To je najčešće sve suho, beživotno piskaranje u sigurnom kutu i sitno ideološko spletkarenje gdje se pokušava demontirati uvijek isto i “je li Krleža baš toliko bio socijalist, Jugoslaven i antiklerikalac?” Oni, da ne povjeruješ, bave se Krležom! Ide li to sve zajedno uz, kao u citatu gore, onakve orkane, unutarnje, uza ogromne i herojske sukobe idejne, estetske i etičke, kojima nas je naučio? Naspram toga gluhi, mrtvi tekstovi; tko ne vjeruje nek’ pogleda kako se piše, kojim stilom, u izdanjima radova naše humanistike. Egzemplarno je tu glasilo Matice hrvatske: način na koji se tamo piše o Krleži zapanjujući bi bio čak i za strahobalne devedesete. Kad se to čita, mozak staje i pred stilom i insinuacijama. A uz njih djelatna, aktivna ideologija, krvavo nacionalistička i šovenska, provinicijalizam, namrgođenost, beshumornost, cinizam, kukavičluk, malograđanstvo, primitivizam. Čemu služe onda te i takve institucije? Ničemu. Uz to, u falangi loših naprijed idu i lešinarski mediji, nacionalni tjednici s gutter-publicistima, koji Krležu razvlače svako toliko – to je ona neumrla vrsta sredinaša i kukavica koju je sam zvao feuilletonistima, sprdajući se s površnošću naše inteligencije.

I jedni i drugi i treći rade jedno – kad ne blate, rade, a tu su razni kongresi i okrugli stolovi prvi krivci, onda pacificiraju, pasiviziraju riječ koja se nije dala ukrotiti i od malo većih igrača, i jačih i pokvarenijih nego što su ovi danas.

Jasno je tko je tu prvi i najveći uzročnik: progovorivši, svojim kompleksima i arogancijom motiviran, prvi signal ispalio je, naravno, onaj koji je napravio čitav ovaj kompleks – neumrli Prvi Predsjednik i vrhunski majstor prljanja i bacanja u blato, koji bi periodično govorio o Krleži ustanovivši ono što bi se danas moderno nazvalo “pomak paradigme”. Taj okret (preko glave), zamjenu vrijednosti i tumačenje, preuzela je u dahu većina, svjesno ili nesvjesno, šireći ih u hipu s Krleže na sve društveno-historijske i kulturne stvari. To je onaj podli i djelatni princip, dijalektika zapanjujuća u svojoj fantastičnoj i fantastskoj pokvarenosti: Krleža je naime samo “uvod” u Franju Tuđmana, isto kao što je i Jugoslavija samo povijesna sekunda na putu dovršenja procesa stvaranja nacionalne države; biva, i prvo i drugo su kao fusnote posljednjima.

Ima li, nakon ovakvog sistematskog i sistemskog umorstva, još čega, je li ostalo pored ovakvih još išta? I gdje je Krleža danas, dakle? Odnosno, gdje su, u daljnjoj distinkciji, njegove ideje i, najvažnije, gdje je još njegova riječ? Ta riječ, jedna, jedina, drugačija od svake druge, koja se, na stranu idejni aspekt na trenutak, stilematično i prozodijom, pročitana, poznaje iz prvoga reda. Gdje živi, ako živi? Drugačije nego bi se dopalo kultur-institucionalnim oportunistima: njegove riječi, i duha, ima, o itekako ih ima (ograničavamo se ovdje na Hrvatsku, nota bene – ona druga kultura i druge kulture spojene sudbinski na našu, a u kompleksu Krleže, poseban su problem).

Veza jezika i ideologije

Ne dati se uvući u sadašnje lažno balansiranje vrijednosti, a što je još prvi i najteže ostvariv uvjet: sve što je sredinaško, što je, opet, sasvim ničeanski, slabo – tu, kontra toga, nastupa njegova moćna riječ i ono što je ostavio na raspolaganje najboljima. Krleže ima svagdje i kod svakoga tko piše kritično i autonomno, s autonomne pozicije – što je samo na prvi pogled općost, jer takvih je uvijek najmanje. U istom dahu, neodvojivo, a mnogo kompliciranije i tragično malo primijećeno dosad: ima ga kod svakoga tko diše jezik široko i otvoreno, ne samocenzurira se u lingvi i stilu, tko god se ne boji svjesnog mijenjanja i miješanja registara u strahobalno unificiranoj varijanti hrvatskoga danas.

Svakome kome je jaka riječ, kritička riječ, prva unutarnja reakcija, tko, dakle, nema straha od konfrontacije sa sistemom i parasistemom, a da do svega ne stoji nitko osim vlastitih uvjerenja i humanističkog i jezičkog patrimonija, znanja i (rušenja) zakona – tu je Krleža. U tom smislu, na razini jezičnoj – jer tu se, i na najdubljem, upravo psihoanalitičkom nivou, nadimaju naše unutarnje društvene i historijske neuralgije – dade se iščitati Krležina germinacija. O represiji nad jezikom trubi se u nas po fakultetima i neformalno, ali u jezičnoj praksi čak i takozvani mladi, razni “anarhisti” i “ljevičari” (i to je sistem uvalio, ovaj konformizam, nitko više da kaže riječ socijalist) – ovi progresivni, bez da trepnu, provode bezrječno, šaptom, prešutni konsenzus o pravilima, to će reći suženost, ubijanje sintakse i rječnika, davljenje sinonima (kojih, ionako, zapravo nema), i ne pada im na pamet da sumnjaju i mijenjaju išta od toga.

Da je veza između jezika i ideologije na korak samo, u tome je Krleža još od sukoba na ljevici (za)uvijek ogledalo. Namjerno reducirano, kako to izgleda – pričati o svijetu bez granica, o globalnom kapitalu i Internacionali, ali pisati istim stilom kao i akademija, babićevski i nacionaltjednički. Šire, iz jezičkog u ideološko: govoriti onda o internacionalnom radničkom solidaritetu, a opkoračiti južnoslavenski kompleks, kao da je odavno stavljen ad acta – kakva hipokrizija! Narodski rečeno: džabe vam anarhizam! To je opća stvar.

Čitajmo ga, pošteno

A individualno, poimence: što je i gdje je nasljedstvo Krležino danas? Osim uobičajenih imena – Igora Mandića, Rade Šerbedžije, Predraga Matvejevića – iako bi tu također trebalo izvršiti kritiku, ima Krležinih ideja i stila na mnogim stranama ove nesretne kulture, manje ili više vidljivo, u čitavoj jednoj estetičkoj i etičkoj tajnoj mapi, sa svojim skrivenim a djelujućim toposima. Samozadovoljstvo i sreća, Schadenfreude konformističke, nacionalističke akademije, kad kaže da Krleže “nema”, dodirljivi su upravo. Ne zna, ne primjećuje ona u svojoj tupoj destruktivnoj mržnji da se šire i dodiruju razne vanakademske i vaninstitucionalne pojave, koje sa svojih udaljenih svjetionika ipak pale lampe i ne daju da sve potone u mraku. U radu nekolicine intelektualaca i publicista Krležina riječ plemenito je prisutna, sasvim prononsirano ili pak diskretnije, ali koja zato dublje kopa: u krajnoj samoći i apsolutnom neustrašivom ikonoklazmu Viktora Ivančića, gdje napisana riječ kao da košta dan života i zdravlja; u mimetici Šnajderovoj, koji je usvojio čak i sintaksu na mikrostilističkom nivou (“Filip stigao je…”); u emigraciji, pisanju i djelovanju Borisa Budena – uostalom s najdirektnijom referencom u njegovom “Kaptolskom kolodvoru”, programatski postavljenoj knjizi spram autonomije hrvatskog intelektualca danas; u Radakovićevoj ponesenoj poetskoj posveti; u beskompromisnoj lingvistici Snježane Kordić.

Od Hegedušića znao je Krleža da “narodno”, primitivno, popularno, kad se umije, donosi visoke, najviše ideje. Džoni Štulić sa svojim prijevodima – i, svakako, iz pozicije emigranta – Rundek i Sacher i njihovo Međimurje, osjećaj i zvuk katastrofičnog i teatralnog u naročitom sjevernohrvatskom tonu, a kao refleksi i odjeci vječnoga Petrice, sasvim vitalni i žilavi.

Malo se čini? Nakon potopa onolikog i uz sistemsko djelovanje kultursnajperista, počelo se mnogo puta i s manje. Zato, sasvim na tragu najvećega, koji je bez obzira na habitus i stil kulturpesimista zapravo bio apsolutni idealist (pesimisti ne stvaraju temeljnih institucija!), čitajmo ga, pošteno, a pročitano će dalje raditi svoje.

Kako bi jedan od njegovih najboljih učenika, Danilo Kiš, završio jedan od ključnih tekstova, citirajući duhovnog oca obojice (a s dahom Marxove parafraze, naravno): “Vien dietro a me, e lascia dir le genti.”