Kastrirani “prosvjednik”

Dubravka Ugrešić nazvala je to “karaoke-kulturom”: nepreglednim poljem novih stvaralačkih praksi nebrojenih anonimaca i laika, konstituiranim zahvaljujući tehnološkoj demokratizaciji medijâ. Karaoke-kultura je blogerska književna kritika, eksplozija informacija na Wikipediji, kinematografija YouTubea – dojučerašnji recipijent tu postaje autor, dok autoriteti nepovratno nestaju. Ako bismo tražili prijelomnu točku njezina simboličkog pomazanja, završili bismo, vjerojatno, s pet godina starim brojem magazina “Time” u rukama. Uredništvo je, naime, 2006. u svome globalno razvikanom, tradicionalnom izboru za najznačajniju osobu godine, titulu dodijelilo “tebi”, ispisujući na naslovnici riječ “you” preko kompjuterskog ekrana i slaveći ekstatično eru nove, umrežene polifonije: “Da, ti! Ti kontroliraš informacijsko doba. Dobro došao u svoj svijet!”

Svi “bezlični” pobjednici

Ovogodišnje “Timeovo” proglašenje anonimnog “prosvjednika” najznačajnijom figurom 2011. počiva na identičnoj gesti depersonalizacije i utoliko jasnije ocrtava najnovije pomake paradigmi javnog djelovanja. Zaigrani je internetski korisnik, vidimo, evoluirao u ogorčenog političkog buntovnika, svjesnog da svijet u koji mu je nedavno poželjena dobrodošlica ipak nije njegov, da je slavljena demokratizacija kulturnog stvaranja bila tek maska demokratskog deficita političkog odlučivanja: metaforički karaoke-mikrofon zamijenjen je stoga improviziranim “ljudskim mikrofonom” koji solidarno širi riječi govornika od usta do usta njujorškim parkom Zuccotti, nakon što je gradonačelnik Giuliani zabranio prosvjednicima korištenje razglasa. I rijetko je kada “Timeov” odabir naišao na konsenzualnu medijsku potporu kao ove godine: gotovo da nema javnog komentara koji ne bi entuzijastično podržao odluku uredništva. A kao i uvijek kada medijski konsenzus glatko proizvodi dopadljivu samorazumljivost slike svijeta, minimum sumnjičavosti postaje preduvjetom elementarne mentalne higijene.

Nikada u osamdeset i pet godina postojanja, naime, “Timeovi” se selektori nisu naročito trudili čuvati ideološku nevinost svojih odluka. Daleko od toga da bi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća odražavali “stvarnu hijerarhiju važnosti i modernosti u suvremenom svijetu”, kao što je nedavno ustvrdio istaknuti domaći kolumnist pridružujući se papagajskim pohvalama ovogodišnjeg izbora; oni su disciplinirano pristajali na optiku zapadnjačke, američke, kapitalističke hegemonije. Nije pritom stvar samo u tome što je od Franklina Roosevelta naovamo baš svaki američki predsjednik – osim izrazito nepopularnog Geralda Forda – barem jednom proglašen “Timeovom” ličnošću godine; da bi se vidjelo do koje je mjere ovaj odabir oduvijek bio tek usputni ekskrement vladajuće ideologije, dovoljno je pobrojati sve one “bezlične” pobjednike koji su prethodili aktualnom “prosvjedniku”. Godine 1950, na početku Korejskoga rata, osobom godine postao je tako “američki vojnik”; šest godina kasnije, hrabri “mađarski ustanik”, borac protiv mrskog zajedničkog sovjetskog neprijatelja; već početkom idućega desetljeća, istim se hladnoratovskim okolnostima okoristio “američki znanstvenik”; a čak ni internacionalni pokret za ženska prava sedamdesetih nije bio dovoljno snažan da nagradu dobije, recimo, “feministica”, nego je ona simbolički uručena “američkoj ženi”… Vrhunac hipokrizije, ipak, bilo je baš ono proglašenje iz 2006: “Time” je prvo pokrenuo online-anketu među čitateljima, ali, nakon što su ovi neočekivano trećinu glasova dali Hugu Chávezu, a tek nešto manje Mahmudu Ahmadinedžadu, urednički je kolegij onemogućio pristup glasačkoj stranici, pa radije osobom godine proglasio apstraktnog karaoke-surfera nego da uvaži stavove stvarnih internetskih korisnika.

Stupidno obrazloženje

Pretpostaviti da je upravo ova godina donijela zaokret dezideologizacije – u kojem su titulu ravnopravno i mimo bilo kakvih političkih kriterija podijelili prodemokratski demonstranti Arapskog proljeća, grčki anarhisti i socijalisti, “okupatori” Wall Streeta, prošloljetni londonski “vandali”, španjolski indignadosi, ruski antiputinovci – bilo bi naivno. Jer, znatno više od izbora laureata, o kriterijima “Timeovog” uredništva govori lista finalista. Tamo su završili William McRaven, zapovjednik akcije smaknuća Osame bin Ladena; Paul Ryan, republikanski kongresnik čiji je prijedlog američkog budžeta otvoreni zagovor novih privilegija za najbogatije; Ai Weiwei, kineski umjetnik koji, zahvaljujući permanentnom sukobu s vlastima svoje države, u zapadnim medijima figurira prvenstveno kao prigodna maskota liberalne ideologije; i, konačno, Kate Middleton, novoustoličena vojvotkinja od Cambridgea. E sad: pobijediti u konkurenciji junakinja i junaka vlažnih militarističkih fantazija i šund-rubrika o kraljevskim dvorima djeluje ipak više kao sočna uvreda nego kao zasluženo priznanje. Utoliko, značajnija vijest od medijskog trijumfa “prosvjednika” bez lica bezličnost je njegove konkurencije, jer potvrđuje da u vremenu tehnokratske “playback-politike” postaje, evo, sve teže medijski konstruirati upečatljivu figuru društvenog autoriteta, onako kako je to još donedavno moglo uspjeti, recimo, marketinškom timu Baracka Obame.

Oduševljenje “Timeovim” izborom treba stoga prepustiti dežurnim medijskim naivcima. Njima neće zasmetati stupidna teza iz uredničkog obrazloženja, prema kojoj se velike demonstracije ionako odvijaju u pravilnim razmacima od po pedesetak godina, pa su ove današnje, u skladu s tim, samo izraz mutnih, nedefiniranih povijesnih zakonitosti. Oni će pristati na patroniziranje arapskih revolucija koje traje samo dok te revolucije ne dovedu do demokratske pobjede islamista nad Zapadu prihvatljivijim “građanskim snagama”. I neće primijetiti kako komentar ruskih prosvjeda ignorira najsnažniju tamošnju oporbenu stranku, jer se podrška Komunističkoj partiji baš i ne uklapa u “Timeovu” viziju demokratskog razvoja Istoka. Pa zato i neće uočiti kako se revolt mnoštva, sveden na format magazinske naslovnice, neizbježno pretvara u vlastitu karikaturu, dok nedovršeni, nepredvidljivi i neukrotivi politički procesi bivaju kastrirani kalendarskom logikom jednokratne senzacije. Jer mjesto nove, antiautoritarne politike ipak ne može biti naslovnica; njezin teren nužno ostaje ulica.