Kolektivna raspaljotka

Da su nezaposleni hrvatski radnici i radnice sramotno inertna društvena skupina, razmaženi i izbirljivi ljenjivci koji će radije primati financijsku pomoć na burzi nego prihvatiti posao, lekcija je odavno apsolvirana u ovdašnjim vodećim medijima. Kako inače objasniti da se na javni natječaj Zagrebačkoga holdinga za trodnevni honorarni nastup na velikom i uglednom sajmu nije javio baš nitko, pa je zaposlenice trebalo dovesti čak iz Slovačke? A posao i nije bio osobito zahtjevan: od radnica se tek tražilo da se svuku u bikinije i nekoliko minuta provaljaju u blatu pred zainteresiranim posjetiteljima. Pritom, iako se ovakav oblik radnog odnosa formalno definira kao hrvanje u blatu, čak ni nepoznavanje finesa hrvačke vještine ne bi značilo nepremostivu prepreku: kao što su organizatori lijepo objasnili na službenoj web-stranici, tu je zapravo bila riječ o “puno maženja i diranja i tek nešto malo hrvanja”.

Neslavna propast inicijative “Hrvatice u blatu” – osim što je iznova ukazala na indolenciju ovdašnje radničke klase – dala je zgodan šlagvort sasvim smislenom pitanju: a zašto Zagrebački holding uopće cifrom od 155.000 kuna sufinancira manifestaciju Eros4U, visokokomercijalnu reviju striptiza, lap-dancinga i filmskih porno-hitova? Gdje se krije javni interes ako je – potegnimo, evo, samo najbenignije argumente – ulaz na sajam erotike zakonski zabranjen otprilike četvrtini gradskog stanovništva, a visokim cijenama ulaznica onemogućen većem dijelu ostalih?

“Edukacijska” dimenzija

Pitanje je u javnom priopćenju najglasnije postavila koordinacija ženskih udruga, podsjetivši da je pornografski posao globalno treća najjača industrija, pa mu novac zagrebačkih građana stoga baš i ne bi trebao biti neophodan, upozorivši da su “žene u pornografiji prikazane na degradirajući način, kao seksualni objekti” i zaključivši kako bi bilo kudikamo svrsishodnije da Holding novac uloži u božićnice umirovljenicima, popravak cesta i vodovoda ili neki drugi projekt bliži javnom dobru.

Očekivano nesuvislije bilo je oglašavanje Hrvatske čiste stranke prava: u javnom su napadu na “sajam sotonizma, nemorala i perverzije” nekako uspjeli spomenuti i bivše komuniste i sadašnje ateiste i Titovu štafetu, a propustili se osvrnuti na vlastiti predizborni angažman Katarine Banić, djevojke čiji se doprinos javnom životu svodi na to što je polugola prošetala pistom na izboru za miss.

I dok je reakcija HČSP-ovaca završila kao predvidljiv politički izlet u kloaku desničarskih fantazmagorija, dotle su i daleko opravdaniji feministički prigovori ipak dijelom promašili metu. Na njihove kritike objektifikacije i eksploatacije ženskog tijela organizatori sajma, naime, mogli su mirno odgovoriti nečim što se zove Eros4Women, posebnim programom u kojem artisti znani kao Patrik Vegas, Black Pearl i Marcello Bravo svojim “čudesnim figurama i akrobatskim vještinama” animiraju ženski dio publike. Još više od toga: organizatori su se unaprijed pripremili i za prigovore usmjerene na financijsko tretiranje sajma kao javnog dobra, pa su, uz sekcije “Upoznaj svoju omiljenu porno-zvijezdu” i “Jahanje mehaničkog bika”, čiji se edukacijski potencijal baš i ne čini očitim, lukavo prikačili obrazovni dio manifestacije – u duhu stupidno angliziranog brendiranja sajma nakaradno nazvan Edukacija4U – na kojem se, između brojnih scenskih masturbacija i fingiranih kopulacija, moglo čuti poneko predavanje o rodnoj ravnopravnosti, spolnim bolestima te pogledati demonstraciju pravilnog postavljanja kondoma.

Što će demonstracija pravilnog postavljanja kondoma iskusnim pornofilima okupljenima na Zagrebačkom velesajmu nije sasvim jasno, a još manje smisla ima podsjetimo li se da ondje nije bio nikoga mlađeg od osamnaest godina. Ali čini se da barem uspješno funkcionira kao nenamjerna metafora za cjelokupnu “edukacijsku” dimenziju sajma: jedina je njena uloga bila da pruži pouzdanu zaštitu erekcije privatnog profita od virulentne kritike društvenih skupina zainteresiranih za odgovorno ulaganje javnih sredstava.

Moglo je i inteligentnije

Samo, ako su bizarnom kombinacijom seksualnog prosvjetiteljstva i muškog striptiza organizatori preduhitrili feminističke prigovore upućene iz rodne perspektive, jedan je aspekt reakcije ženskih udruga ipak ukazao na ključni problem – na pornografski karakter Erosa4U. Jer ovo, uistinu, nije bio sajam erotike, nego tržnica porno-industrije; što, naravno, nije nelegitimno, ali onda bi se u skladu s tim trebao i zvati, nakon čega bi, jasno, ipak bilo znatno teže opravdati financijsku injekciju Holdinga… Da stvar bude gora, ono što je najveća hrvatska javna tvrtka suorganizirala zapravo je najniža i najnezanimljivija varijacija pornografske industrije, trećerazredna kopija dosadnih svjetskih mainstream sajmova, neugledna revija poluanonimnih glumica i glumaca. A nije da sajam erotike – uz svoj obavezni trgovački dio – ne bi mogao biti inteligentnije koncipiran, društveno odgovorniji, maštovitiji. Mogao bi to čak i kada bi ostao u sferi pornografije. Ako bi, recimo, ugostio feminističku redateljicu Eriku Lust, pionirku “ženskog porna” i autoricu manifesta “Dobra pornografija: vodič za žene”. Ili predstavio autor(ic)e i glum(i)ce “alt-porna”, relativno novog i propulzivnog podžanra koji pornografiju povezuje sa supkulturnim ikonografijama. Ili izložio opus Richarda Kerna, fotografa i redatelja koji na granicama erotike i pornografije, undergrounda i mainstreama, zanimljivo propituje kodove društvene reprezentacije seksualnosti. Ili organizirao predavanja relevantnih seksologa, feministkinja, umjetnica…

Ali takav projekt, koji bi zagrebački sajam izdvojio iz niza globalno kloniranih, jeftinih parada silikonskih implantata, nešto je što, jasno, nadilazi kompetencije i mimoilazi interese ljudi zaduženih za distribuciju javnih financija. Postavivši Eros4U kao siromašnu provincijalnu repliku svjetskog porno-kiča, oni su unaprijed zacrtali koordinate javne rasprave unutar kojih se stavovi brzo i lako dijele na licemjerno, liberalno “napredno” zagovaranje hedonizma i predvidljive, moralizatorski “nazadne” prigovore – dolazili oni zdesna ili slijeva, svejedno. U takvim koordinatama, onaniranje javnim sredstvima postaje onda samo novi u nizu dokaza otužne impotencije gradskih moćnika.