Kuga krvavih očiju

“Poetika” Male knjižnice Društva hrvatskih književnika otpočetka je otprilike ekvivalentna dvadesetogodišnjoj politici društva u čiji okvir pripada – mahom je pasatistička, konzervativna, starmala; sve u svemu – poetički i politički reakcionarna. Tako da, iako okuplja i neka u hrvatskom pjesničkom obzoru sasvim relevantna imena, taj niz sve rjeđe udomi i koji zaista relevantan pjesnički naslov. “Izabrane pjesme” tamnoga proroka makedonske lirike, Bogomila Đuzela, tek drugi prijevod iz ne srpsko-hrvatskih jugoslavenskih književnosti u više od 120 naslova, na svaki su način dobrodošla iznimka i, ostaje nadati se, smjerokaz njezina daljeg razvitka.

Ovaj opsegom solidni te selekcijski razmjerno strog izbor – slijedeći temporalnu logiku pojavljivanja autorovih petnaest pjesničkih knjiga, od “Medovine” (1962) do “Pješčenjaka” (2008), donosi presjek Đuzelovog pedesetogodišnjega stihovnog rada. Isti je u toj polovini stoljeća, već prvom knjigom, makedonsku liriku centrirao s obzirom na tad dominantne jugoslavenske, ali i europske lirske tokove, a u tom je središtu, s obzirom na utjecaj na suvremeno makedonsko pjesničko pismo – bez obzira na evidentno iscrpljenje vlastite matrice u posljednjim svojim knjigama – ostao i dan-danas. Stoga nije nimalo čudno da je dio pjesama iz ovog izbora preveo upravo Slavko Mihalić: Đuzel s njim dobrim dijelom dijeli pjesnički obzor i “osjećaj svijeta”, kakav su u našim književnostima njegovali pjesnici u rasponu od Dane Zajca do Novice Tadića, a rodonačelnik mu je vjerojatno – iako je u ovom slučaju sasvim nemoguće, idejno i poetički, ostati u lokalnim okvirima – poslijeratna Kocbekova “Strava”.

Sukus je toga pjevanja u punom smislu filozofijski posredovano, ali i intenzivno proživljeno iskustvo rastemeljene egzistencije generacije rođene u doba okrutnog čergarenja, što, uostalom, funkcionira kao sjajno pjesničko uobličenje tada dominantnih filozofema. Glas Đuzelove pjesmarice je svakako profetski; njezine su osnovne relacije upisane u fundamentalne opreke zapadne kulture i mitologije, ona počiva na interakciji, odnosno nesumjerljivosti elementarnih struktura. Ovaj je “htonički fatalizam”, sasvim prikladno, emitiran gustim, često neprozirnim metaforičkim izrazom, aktivacijom pseudoritualnih zaziva i lajtmotiva. Spomenuti je njegov temeljni osjećaj svijeta onaj famozni Angst, njegova bolest je kuga, njegova životinja svinja; one, kao i strah, sve pred sobom metu, sve neselektivno proždiru.

Iako u Đuzela ne nedostaje eshatološkog promišljanja, ono ostaje uvijek u sferi racija i sferi slike: metafizički izbor pjesnik prokazuje kao onaj između ikone i iskona, te se čitavim pismom svrstava na stranu potonjeg: Sjekira je oborila nebo koje je palo tupo / kao sagnjili tavan / i zvijezde su se razbježale kao miševi.

Đuzel, to je već jasno, ne preže od velikih tema i velikih riječi, emfaze i povišenog registra, i upravo tu valja tražiti slabe točke naznačene poetike: u prijetnji da se prestupi skliska granica patetike, da, uz pedesetogodišnji vremenski odmak, pojedina ostihovljenja dobiju trivijalni prizvuk. Njegova je stihovna mašinerija, ipak, najčešće dovoljno moćna da se ovakve zamke izbjegnu; Hrani nas na kraju pepeo / hljeb kamen što puca od sitosti.