Kult ličnosti

ABDULAH SIDRAN, bosanski pisac i pjesnik, s novim obiteljskim romanom “Otkup sirove kože” glavna je zvijezda pulskog Sajma knjiga. Kritika je već najavila da je Sidranova nova knjiga proza čestitosti i dobrote koja predstavlja potragu za istinom o ocu u autobiografskom vodiču kroz vlastitu umjetnost.

Sidran u ovom romanu ne bježi od činjenice da mu je vlastiti život i život njegove obitelji najveći umjetnički poticaj: roditeljska požutjela pisma iz vremena očeva robijanja na Golom otoku i poslije njega, fotografije, kartonske kutije, Avdini žućkasti književni rukopisi, sve do pogreba Sidranova oca “u srijedu, trećeg marta 1965”. Sidranova knjiga predstavlja opis XX. Stoljeća u Bosni, u kojem se pretapaju dokumenti i književni rukopis, čineći jedinstveni trag jednog postojanja kome prolazeći svjedočimo, bez razlike i potcjenjivanja.

SLAVKO I IVO GOLDSTEIN, otac i sin, poznati historiografski i publicistički dvojac, autori su nove knjige pod naslovom “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”. S jedne strane, autori žele ponuditi čitaocu “jasnu sliku o cjelovitu ustroju i karakteru kompleksa ustaških koncentracionih logora Jasenovac”, dok s druge žele dati cjelovit historiografski pregled sindroma Bleiburga i Križnog puta bez politizirajućih interpretacija. Glavne teme autora su opće zlo u ratu i poraću, tko su počinitelji, a tko žrtve ratnih zločina i beskompromisno iscrtavanje općeg profila zločinaca bez obzira na kojoj su strani bili. Kao lajtmotiv ove knjige neka posluži misao Slavka Goldsteina: “Bili smo dorasli otporu protiv Zla, ali nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu. Poput mnogih ratnih pobjeda u povijesti, ni naša nije ostala neokaljana.”

ŽELIMIR ŽILNIK, filmski redatelj, predstavio je u Zagrebu svoj film “Jedna žena, jedan vek” o nevjerojatnoj životnoj priči Titove dugovječne partizanke Dragice Srzentić. O svom filmu Žilnik kaže: “Posljednjih godina snimao sam filmove o transvestitima u vrijeme ratnog kaosa, o emigrantima, o deportacijama Roma, radnicima u devastiranim tvornicama… Ovaj je film monodrama jedne stogodišnjakinje, u kojoj sam pokušao zabilježiti prošlost žene koja je prošla put od siromašne djevojke iz malog istarskog sela, preko ključne figure u ministarstvu vanjskih poslova Titove Jugoslavije, do osobe koja je deset godina robijala u istom tom režimu. Dragica je u filmu progovorila o stvarima koje su godinama bile uklonjene iz javnosti.”

ŽARKO LAUŠEVIĆ bio je jedan od najtalentiranijih i najpopularnijih glumaca u bivšoj Jugoslaviji. Publika ga se sjeća po filmovima “Braća po materi” i “Oficir s ružom”, za koji je dobio Zlatnu arenu u Puli, te po briljantnim ulogama u predstavama “Pozorišne iluzije”, “Kanjoš Macedonović” i drugima.

Kobnog 31. jula 1993. u podgoričkom kafiću “Apple”, kako bi obranio napadnutog brata, Laušević je ubio dvojicu mladića i jednog teško ranio. Nakon četiri godine provedene u zatvoru, preselio se u New York, gdje živi bez isprava, u nekoj vrsti egzila. Tamo je napisao autobiografsku ispovjednu knjigu “Godina prođe, dan nikad”, koja je ovih dana predstavljena u prepunoj dvorani Muzeja jugoslovenske kinoteke u Beogradu. O knjizi su govorili teatrolog Jovan Ćirilov, glumac Petar Božović, redatelj Darko Bajić i glumac Branislav Lečić.

Putem video-linka mogao se čuti i Žarko Laušević: “Ja nisam slobodan čovek. Čovek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja reč. Ja više i ne znam šta znači ta reč. Je li to možda samo sećanje da sam jednom kao dete trčao oko Biljarde i bio srećan, ili je sloboda onaj trenutak kada sam odlučio da napišem ovu knjigu?”

ZLATAN IBRAHIMOVIĆ, jedan od najboljih nogometnih napadača svijeta u posljednjih desetak godina, nedavno je objavio autobiografiju pod nazivom “Ja sam Zlatan” koja je izašla i u hrvatskom prijevodu. Knjiga prati Zlatanovu priču o ne baš sretnom djetinjstvu i odrastanju po opasnim emigrantskim predgrađima Rosengarda u Švedskoj, pa do njegovih boravaka u najvećim klubovima Evrope Ajaxu, Juventusu, Interu, Barceloni i Milanu. Zlatan piše da je njegov otac Šefik, koji je u Švedsku stigao 1977, bio alkoholičar, majka, Hrvatica Jurka Gavrić, redovno ga je tukla, a sestra mu je bila ovisna o drogama.

“Niko me nikada nije pitao kako sam. Takvo je vrijeme bilo, morao sam se za sve boriti sam. Jednom sam pao sa krova škole, vratio sam se sa modricama i očekivao da će me barem kod kuće neko potapšati i utješiti. A dobio sam batine”, piše Ibrahimović u knjizi.