Laserska kirurgija društva

Mladu Splićanku Rafaelu Dražić, koja trenutačno živi između Splita i Berlina, časopis “Print” uvrstio je među dvadesetero najboljih svjetskih dizajnera mlađih od 30 godina. Studirala je u Splitu, neko vrijeme radila u Zagrebu, 2005/2006. stažirala i radila u studiju Jonathana Barnbrooka u Londonu, pa se vratila u Split i neko vrijeme asistirala na UMAS-u. Od 2009. na doktorskom je studiju Umjetničke akademije Sveučilišta u Varšavi: bavi se istraživanjem vezanim uz dizajn knjiga i povijest čitanja te povremeno predaje. Prošloga je mjeseca izlagala na festivalu self-publishinga u berlinskom Institutu za suvremenu umjetnost KW. U svakodnevnoj praksi djeluje isključivo na polju kulture i nevladinih organizacija, a dizajn kao medij često koristi i u hibridnim projektima ili onima na rubnim područjima struke.

Promjene urbanog tkiva

U svojim radovima reagirate na aktualnu političku situaciju. Izložbom “7 nula” referirate se na Kerumov dolazak na vlast u Splitu, a naziv ste posudili iz jednog teksta Viktora Ivančića, dok u ovogodišnjem radu “Gospodaru, želim te obogatiti” tu i slične poruke projicirate na sjedište Agrokora: otkud ta potreba za angažiranošću?

O: Različite su me stvari potaknule na spomenute radove. Inicijativa “7 nula” nastala je u vrijeme kada sam bila članica nevladine udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda Cenzura, čija je glavna aktivnost bila istoimena televizijska emisija u kojoj su se komentirali aktualni društveni problemi, a koju je vodio novinar Eugen Jakovčić sve dok ga nisu “cenzurirali” 2009. godine, kada su se održavali i lokalni izbori, na kojima je jedan od kandidata za gradonačelnika bio Željko Kerum. Kako tada na tu temu nije bilo nikakve javne polemike, odlučila sam u suradnji s Eugenom pokrenuti inicijativu u obliku izložbe, koja bi dala uvid u širi društveni kontekst, putem javnog snimanja razgovora s gostima prilikom otvorenja, sociologinjom Ingom Tomić-Koludrović i teoretičarem medija Mirkom Petrićem. Rad “Gospodaru, želim te obogatiti” nastao je u sklopu UrbanFestivala, koji je ove godine u fokusu problematiziranja imao zagrebačke nebodere. Odlučila sam se pozabaviti jednim od najviših – Cibonom: odluka Agrokora da u njega preseli svoje sjedište, “okupirajući” četrnaest najviših katova i postavljajući svoj logo na vrh nebodera može se čitati kao “uzorak” procesa privatizacije javnog prostora tijekom posljednjeg desetljeća i načina simboličke reprezentacije društvene i ekonomske moći privatnog kapitala nad javnim dobrom, što se najbolje vidi u arhitekturi i promjenama urbanog tkiva grada. Perceptivnoj akciji bio je cilj prokomentirati marginaliziranost tih tema u medijima te se zato ekstenzija projekta smjestila upravo u medije, kroz namjerno insceniranu manipulaciju u kojoj slučajni prolaznik šalje fotografije laserskih projekcija na fasadi Cibone.

Zašto, za razliku od nekadašnje Jugoslavije, tek mali broj umjetnika u Hrvatskoj zanima djelovanje i aktivizam? Jesu li i umjetnici postali pasivni konzumenti?

Nisam za generalizaciju, ali primjetna je razlika među mlađom i starijom generacijom umjetnika/ica, a najveći razlog tome je različita društvena klima koja ih je oblikovala. Tome valja dodati i loš globalni trend u obrazovanju.

Želite li vi, kao umjetnica, mijenjati svijet?

Mislim da je prilično naivno misliti da suvremena umjetnost može napraviti neku društvenu transformaciju.

Forma u službi sadržaja

Biste li se bavili i osobnim, isključivo intimnim temama?

Pojam intimno svatko različito shvaća. Teško u ovom trenutku mogu zamisliti da radim na nečemu što je oprečno mojoj svakodnevnoj dizajnerskoj praksi, u kojoj uvijek postoji naručitelj, osim ako nije riječ o samoiniciranim projektima kroz koje dizajneri/ce često pokazuju interes za vrlo specifične teme, pa tako i ja. Osim što, naravno, većinu vremena provodim baveći se oblikovanjem sadržaja iz područja kulture i nevladinih organizacija, što je  primarni dio mojih interesa.

Je li danas oblikovanje uistinu bitnije od sadržaja?

U umjetnosti i dizajnu svaki sadržaj ima i neku formu, koja mu pomaže u artikulaciji. To je sastavni dio i teško se jedno od drugoga može odvojiti. Naravno da nisam pristalica onih koji formu shvaćaju kao styling. Naime, ona uvijek treba biti u službi sadržaja i s tim načelom prilazim svakom oblikovanju. Forma me, dakako, zanima kao i sadržaj. Da nije tako, vjerojatno bih se bavila nekim drugim poslom.

Planirate li karijeru nastaviti u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

Posljednjih sam nekoliko godina mijenjala sredine, a mobilnost su mi dodatno povećali angažmani koji su se pojavili s vremenom. Vjerujem da će tako biti i dalje. Nemam plan hoću li biti tamo ili tu: niti mislim da je Hrvatska najgore mjesto na svijetu, a niti da drugdje teku med i mlijeko.