Ljevičari pod ljevicom

Naslušat ćemo se ovih dana gotovo plebiscitarne medijske ocijene upravo proteklih izbora kao, na prvu loptu, velike “pobjede ljevice”. Ili čak kao “skretanja Hrvatske ulijevo”. Pa ako se, na drugu loptu, svatko ipak nekako dovine da ta “pobjeda ljevice” ustvari NIJE pobjeda ljevice, središnji mehanizam koji nekritički etiketira što je u našem društvu politički lijevo, a što desno, bit će sigurno zadržan. I obilato dalje upotrebljavan. Ne treba biti prorok da bismo predvidjeli kako će mit o pobjedi ljevice nadživjeti i već sada, odmah na početku obnašanja vlasti Kukuriku koalicije, saglediv neslavni kraj ovih, još jednih naših, društvenih “reformatora”. U stilu pisca Franza Kafke, mogli bismo izjaviti: sram će ih nadživjeti. A netko će imati koristi od toga da taj sram bude “lijevi”.

Zašto je tome tako? Sigurno ne zato što se danas više ne zna što bi bila politička ljevica, a što politička desnica. Upravo obrnuto: zato što bi svatko, sada kada postoje i pokreti odozdo koji doslovno “crtaju” pozicioniranje svake aktualne vlasti u ovome dijelu svijeta u korist male manjine privilegiranih (jedan posto onih na vlasti protiv 99 posto razvlaštenih), mogao odmah reći da je car za ljevicu gol, to treba nekako spriječiti. Jedan od centralnih ideoloških mehanizama pomoću kojih se to pokušava učiniti jest upravo politički mit. Ali NE mit o ljevici (lijevi populizam postoji u Južnoj Americi i u dijelovima Azije, ali ne i u Evropi), već mit o centru. U toj mitologiji naša nova vlast je vlast lijevog centra. Nakon što im je upravljanje državom na izborima predala vlast desnog centra. Centar iz ove priče nije ništa drugo nego jedan antipolitički mit i stereotip, pomoću kojeg se stalno jednako “zajedničarski” – u duhu Aristotelove vrline kao mjere – ovim društvom vlada. Centar je ono “čisto”, uvijek vladajuće, mjesto iz kojeg treba istjerati svaku “prljavštinu”. Dakle, svaku neciviliziranost, nasilnost, opasnost. Iz države treba prognati, milom ili silom, svaki ekstremizam. A ekstremizam, koji se namjerno brka s radikalizmom, za tu je koncepciju i lijevi i desni. Ta dva ekstremizma onda se, naravno, dodiruju, proizvodeći jedan drugoga.

Kako to već funkcionira vidimo na primjeru svake radikalne kritike EU-a, koja je iz pozicije normalnosti njenog nekritičkog prihvaćanja protjerana u nenormalnost lijevog i desnog ekstremizma, koji da se međusobno pothranjuju. No, ono što mit o centru dobro zakriva jest da je za tako shvaćeno funkcioniranje dvaju ekstremizama, lijevog i desnog, potrebno i nešto treće, neekstremno ili ekstremnom suprotno. A to je možda sadašnja politika EU-a? Taj trenutno najveći izvor napada na tekovine države blagostanja, na istoku i na zapadu kontinenta. Vidimo, dakle, da je ekstremnost relacijski koncept koji se NE mjeri drugim ekstremom, već je upravo proizvod “neekstremnosti” centra. Riječima slovenskog politologa Tončija Kuzmanića: kod nas (i u Sloveniji i u Hrvatskoj) na vlast dolazi ekstremna antiekstremnost, kao idealno gojilište najrazličitijih ekstremnosti! Toj ideologiji “ekstremizma centra” na raspolaganje se sada stavljaju anti- ili postpolitički društveno-znanstveni, psihoanalitički, ekonomski, menadžerski, zdravstveni, vojni, lingvistički i kulturni resursi društva. Zato se vladajući centar može predstavljati kao nešto neutralno, objektivno, bezinteresno, opće, zajedničko, stručno, jedino moguće, naše. Pa i uzvišeno, znanstveno, sveto, nedodirljivo i nacionalno.

Otuda jasan osjećaj da je i ova pobjednička parlamentarna hrvatska ljevica nesumnjivo hrvatska i sumnjivo ljevica. Jer hrvatstvu je pravo ljevičarstvo, navodno kao i desničarstvo – sjetimo se mita o pothranjivanju ekstrema – i dalje suspektno. Priču o pobjedi nad nacionalizmom na ovim izborima zato treba nadopuniti konstatacijom da ga je pobijedilo nekakvo lijevo neohrvatstvo, koje će sigurno najviše njegovati unutar-hrvatsku pomirbu stranačkih elita (evo, već su Sanadera pustili iz pritvora), ukomponiranu u regionalnu pomirbu onih koji ni u međusobno-ratnim uvjetima nisu prestali ići zajedno u (poslovni) krevet.

Iz skiciranoga je jasno da su na vlast upravo uzjahali lijevi desničari i da će mit o pobjedi ljevice na ovim izborima idealno nadopunjavati jedan drugi mit. Onaj o objektivnim medijima i novinarskoj neutralnosti, kao centrističkoj istini između dvije subjektivne izjave, koja će dalje kolonizirati javni prostor ispunjavajući želje političara prije no što ih oni sami i izreknu. U kuloarima se priča da nova vlast kreće u obračun s medijima i pojedincima koji iznose ljevičarske argumentacije izvan trećeputaškog konsenzusa, bilo dokidanjem dotacija, bilo naručenim napadima. Na “ispravnom” putu, primjerice bolnih rezova, mediji glavne struje zato su već papskiji od pape. Pošto NEMAJU svoj pogled, a tome služi ne samo selekcija podobnih, već i discipliniranje prekarnim uvjetima rada, oni tek sada “do kraja” traže gospodara čijim očima će gledati. A zato što je vladajuća neoliberalna ideologija tako očito protunarodna i elitistička, šansa da mediji žive od njene prodaje na “tržištu informacija” je nikada manja, što ih još odsudnije približava elitama vlasti.

Ugodni period “bezvlašća” koji će završiti, kako pišu dnevne novine korporacije koja udara tempo razini novinarske (ne)podobnosti, formiranjem “crvene vlade do Božića”, završit će i smještanjem “crvenih” u opisanu logiku centra. A onda može početi novi/stari reketarski posao “razbuktavanja” i “spašavanja” pristojne većine od nepristojnih ekstremista. Crni će opet imati popust, crveni nikako. U svojoj skici nove situacije, napisanoj na jednoj društvenoj mreži, teoretičar mlađe generacije Marko Kostanić novi, teži položaj prave, za sada vanparlamentarne ljevice, opisuje riječima da će fašisti biti na ulicama, a “investitori” u foteljama. On zaključuje: “Nova vlast najavljuje privatizaciju javnog prostora i strateških resursa, zanemarujući zbivanja krize eurozone, zaokreta u fiskalnoj i monetarnoj politici. Za predviđenu daljnju stagnaciju i dolazak duga na naplatu kao jedino rješenje sugeriraju zadiranje u stečena socijalna i radnička prava, te intenzifikaciju privatizacijskih procesa.” Sve to masama neće donijeti oporavak, ali će donijeti realni pad životnog standarda. “Lijeve snage koje će se pobuniti protiv navedenih procesa susrest će se s hegemonom pozicijom desnice u vanparlamentarnoj kritici i otporu devastaciji javnog dobra i snižavanja standarda. Trik desnice je jednostavan: izjednačiti strateške resurse s nacionalnim bićem, a strani kapital s antihrvatskom zavjerom.”

Stisnuta odozgo, od vlasti, i odozdo, od ulice, ljevica pod “lijevim” režimom morat će stvarati najširi narodni front antikapitalističkog otpora želi li opstati i razvijati se.