Mogu li mediji slomiti okove vladajuće ideologije?

Danas, kada se ipak počelo govoriti o sistemskoj pristranosti medija, kako onih u privatnom tako i onih u pseudo-javnom vlasništvu, još se ne govori o vladajućoj ideologiji koja tim istim medijima hara. Točnije, vladajuća ideologija djeluje, a onda biva i reflektirana kao neka spontana ideologija okoline. Ona se može svjesno misliti, ali ne i samosvjesno negirati. A to, tek danas materijalno, što u političkom prijevodu znači i klasno, učvršćeno “jednoumlje” dovodi u pitanje i sam opstanak medija. Ma koliko šareni oni bili, za većinu su ljudi oni sivi i nezanimljivi oglasnik pjevanja na jednoj žici. Ne radi se ovdje o tome da sutra neće biti novina, slobodnog pristupa vijestima na internetu itd., čak i bez obzira na to kupovao netko te sadržaje ili ne, već o odsudnijem pitanju: što medij čini medijem? A ne pukim propagandnim biltenom vladajuće ideologije.

Jer, uzmemo li za polazište i sasvim neemfatični pojam istine, onda bi mediji (poput “sektora” kulture, znanosti, umjetnosti i filozofije) trebali barem rudimentarno dijalektički razaznavati razliku između istine i ideologije. Drugim riječima, trebali bi moći prepoznavati vladajuću ideologiju kao, npr. klasno, iskrivljenu svijest. No, jesu li oni to još sposobni činiti?

Donedavno uobičajen negativistički, a lakonski odgovor bio je da nisu. Mediji su ovdje uvijek služili vladajućima. Mi imamo kontinuitet kolektivističkog jednoumlja. Kao što su služili komunistima, novinari su zatim postali sluge nacionalista, a sada služe kapitalistima. A sve je to zato što u nas nema razvijene demokratske kulture. U kojoj je normalno da postoji pluralizam mišljenja, pa onda i svjetonazora, u mirnom suživotu. I to je donekle točno, dopustimo li da i kritičari medija mogu biti jednako površni poput medija samih, jer su mediji očito i njih uspješno oblikovali. Samo što ta ulovljenost u vladajuću klopku ne može objasniti jednu jednostavnu stvar: ako u medijima vladajuće misli – za koje Marx kaže da su uvijek misli vladajuće klase – vrijede tako betonski beziznimno, kako to da onda uopće dolazi do njihove promjene? Kako to da je npr. koliko jučer ovdje u medijima vladao nacionalizam, a danas vlada neoliberalni kapitalizam?

Za odgovor na to pitanje poslužiti će nam poznati nauk francuskog filozofa Louisa Althussera o ideološkim aparatima države (IAD). U njih on ubraja, uz školstvo i crkve kao najvažnije, tek onda i medije. Svojstvo je medija kao IAD-a da je vladajuća ideologija u njih dvostruko upisana. Jednom kao zajednički nazivnik, a drugi put kao jedan od faktora koji se na taj zajednički nazivnik svode. Zbog te dvostruke upisanosti vladajućoj ideologiji je “pobjeda” u razgovoru, sukobu ili dijalogu s drugim, nevladajućim ideologijama u medijima uvijek već unaprijed pribavljena. To je onaj osjećaj koji opisuje francuski pjesnik Jacques Prevert u pjesmi o svojoj boksačkoj borbi s anđelom: igra je od početka namještena. No, činjenica da je vladajuća ideologija ujedno i filter i filtrirano nju, naoko paradoksalno, ne jača, već slabi. Točnije, time što je filter u određenom momentu samo jedan od tokova koji se filtriraju, on, tj. vladajuća ideologija, postaje ranjiv. Još točnije: takvo pozicioniranje medija otvara pukotinu kroz koju se, bilo anarho-individualističkom subverzijom kroz mainstream, bilo grupnom subverzijom kroz alternativu, u medijima ipak može napasti vladajuća ideologija. Zato mediji nisu samo jedan od faktora u vladajućem političkom sistemu. Nisu samo moment u ideološkoj nadgradnji. U medijima se, a u nas možda jednako značajno i oko medija, vodi stalna ideološka borba za njih same.

U tom smislu mogli bismo, vratimo li se na promjenljive sadržaje vladajućih ideologija, zaključiti da je nacionalizam pobijeđen, a neoliberalizam uveden, koliko jučer. No, to nije tako. Naime, glavne ideologije 20. stoljeća, a to su liberalizam i socijalizam, uz fašističku iznimku, preživljavaju i danas (iako postoje teorije o jednokratnosti socijalističke iznimke, puno draže neoliberalima, koje kao da ne brine “vječni fašizam”). To znači da “nacionalizam” NIJE epohalna ideologija. Najbolji dokaz da je tome tako jest što je on postojao i u socijalizmu i u kapitalističkoj restauraciji, pa se možda zato još uvijek nekima pričinja trans-epohalnim, vječnim – našom sudbinom. No, ako se nešto može nazvati sudbinskim preokretom na ovim prostorima, onda se to, veličini provale katastrofe usprkos, NIJE dogodilo 1991., s mračnim raspadom Jugoslavije. Zadnja promjena ideološke paradigme dogodila se vjerojatno još sredinom 1970-ih godina, kada je socijalistička ideologija zamijenjena neoliberalnom. Naravno, to nije bio jednokratni akt dekretiranja. I naravno, kao što socijalistička ideologija u nas nije djelovala u svojoj “čistoći”, tako nije ni neoliberalna. Postoje teorije, nažalost ne u Hrvatskoj, ali da u Sloveniji, da je Kardeljev pokušaj uvođenja pluralizma samoupravnih interesa bio polovičan, ali ipak pravovremeni pokušaj pronalaženja društvene organizacije za postfordističko suvremeno društvo, možda i onkraj dotadašnjeg razlikovanja kapitalizma i socijalizma.

No, što sve to znači za novinarsku ideologiju i ideologiju u novinama, kojima se ovdje bavimo? Pa, to znači da novinari u nas, kao uvijek pouzdani dio IAD-a, svoju bazičnu ideologiju NISU mijenjali već 40-ak, a ne 20 godina. A kamoli da je ovo nakaradno služenje kapitalu porijeklom od jučer (jer su do jučer služili naciji koja nema cijene). Novinarstvo glavne struje, dakle, u nas zagovara vrijednosti “slobodnog svijeta”, shvaćene bazično kao slobodno tržište i višestranačka posrednička demokracija (pluralizam samoupravnih organizacija ili stranački pluralizam, svejedno – ovaj drugi pokazuje se kao veći monizam), otkada većina njegovih živih sudionika zna za sebe.

Možda otuda, iz te dugovječnosti neoliberalnog monizma, osjećaj mnogih da mediji u nas prije mogu propasti no dozvoliti već i sam razgovor o vladajućoj ideologiji s njoj “vanjskih”, neideoloških pozicija. Pa nisu se valjda zato tolike generacije boraca za slobodu medija, koja se sada tako uporno jednači sa slobodom “tržišta informacija”, borile? Zar će potreba za istinom kao započinjanje procesa u kojem će ideologija, kao nepotrebna, jednom u budućnosti i odumrijeti, uništiti ovu “krhku” biljku i u medijima napokon vladajuće kapitalističke normalnosti? I to baš sada, kada nam je potrebna idejna homogenizacija da provedemo bolne rezove, iz razloga koji nisu ekonomski, već proizlaze iz potrebe političkog discipliniranja masa?

No, gdje je zapisano da baš svi novinari moraju ostati psi čuvari vladajućeg poretka? Kada se baš u medijima mogu slomiti okovi vladajuće ideologije. Pod uvjetom da je ona prepoznata i da se novinari bore za nezavisnost od nje. A to se počelo događati. Ako to zvuči socijalistički, to samo znači da se borba vraća na mjesto zločina.