Na smetlištu historije

DNEVNIK 3

Goran Marić pojavljuje se u Dnevniku 3 kao subjekt govora a ne objekt analize, što se može smatrati jednim od vrhunaca perverzije na nacionalnoj dalekovidnici, ustanovi koja inače obiluje svakovrsnim perverzijama. Marić kritizira monetarnu politiku guvernera Željka Rohatinskog; Marić govori o ekonomskoj kataklizmi i rješenjima; govori o grčkom sindromu. Marić “smatra, ukazuje i naglašava”, Marić istupa kao “stručnjak”, pritom još i neutralni stručnjak, ne pokazujući pritom nimalo srama jer dolazi iz stranke koja je opljačkala, upropastila i uništila zemlju, pa sada, umjesto da se pokrije ušima, još pametuje i prijeti da će biti “paklena oporba”. Kako je krenulo, ne bi bilo čudno da uskoro vidimo Ivu dr. Sanadera kako kritizira fiskalnu politiku Milanovićeve Vlade, mađarsko preuzimanje Ine ili dominaciju Hypa u Hrvatskoj.

Isti Goran Marić, uz čije ime se kočoperi i nekakva titula dr., nogometni je sudac, pa će biti vrlo zanimljivo vidjeti hoće li se uskoro malo podrobnije spominjati u nekoj od veselih pričica o načinima na koji su pripadnici ovog stališa posljednjih godina dijelili pravdu. Tek pred kraj Kovačićeva kibi-dabi razgovora s ovim cijenjenim stručnjakom, dolazimo na područje koje Marić poznaje kao svoj džep – na nogometno suđenje. Valjda su ga zato i zvali, pa je prava tema ostavljena za kraj, da se Vlasi ne dosjete. Marić uglavnom rezolutno tvrdi da je tužio lika koji mu imputira sudjelovanje u nekim nogometnim svinjarijama i da je nevin kao jaganjac Božji, agnus dei. Nema razloga da ne vjerujemo ovom dobrom čovjeku i znalcu, šteta što se i prije nije javio.

NEDJELJOM U DVA

Aleksandar Stanković je Lennox Lewis hrvatskog žurnalizma! Duge ruke, dojmljivi bicepsi i “mozak s jajima” bili su dovoljni za masakr izvršnog dopredsjednika Dinama, za demistifikaciju kakvu dugo nismo imali prilike vidjeti.

Zdravko Mamić, recimo to odmah, nije čovjek nego tip. On je egzemplar ove žalosne epohe kojoj ovih tjedana – dao bog – otkucava smrtna vura. Bila je to epoha najprimitivnijih predatora, šibicara, lumpenproletera, neotesanaca i sirovaća, dvopapkara i troglodita, pasa rata koji su godinama vladali pomoću jednog jedinog blefa – nacionalizma. Pola Mamićevih istupa bilo je školski primjer takve manipulacije: ovaj pasionirani slušatelj Tozovca i štovatelj Jugoslavije u svakom se momentu obraćao “Hrvatima” koji su strašno ugroženi od “Jovanovića” i “crvenih” i koji žele “uništiti hrvatski sport”. Mamićev je istup bio pun slabo prikrivenog šovinizma, koji u njegovu slučaju nije stvar nikakva dubljeg uvjerenja, nego samo odraz spoznaje da se tako lakše održava najizvrsnija rentijerska pozicija. Najbjedniji istup, “moralno dno moralnog dna” Mamićeva solilokvija, kako bi rekao Šeks, bila je tvrdnja da je za vrijeme rata nosio bombone ratnicima na fronti. Momčina od 1,90 m za vrijeme rata za najvoljeniju domovinu nosi bombone momcima na ratište, cmizdri Mamić kao neka tetkica, a sada mu tu dolazi neki Jovanović, Srbo-komunist, koji bi mu udario poreze na transfere igrača. E nećeš, majci! Evo vam k… Uhvaćen u laži oko Dudua, Mamić dobiva slom živaca i počinje prostačiti, a Stanković mu se, hladan kao špricer, smješka. Bravo, maestro!

Mamić, Marković, Hloverka, Goran Marić, Letica, Kerum, Nevenka, Reno Sinovčić… sa strahom gledaju vrijeme koje dolazi, plašeći se da će ih otpuhnuti na smetlište historije, a mi dijelimo isti strah, samo s obrnute strane – bojimo se da se to nekim čudom opet ne odgodi…

DNEVNIK RTL-a

Na zadnjoj sjednici HDZ-ove Vlade svi su članovi kabineta izgledali kao neka kolektivna “Suzana”. Jadranka Kosor s mukom se susprezala da se ne rasplače – izgledala je kao Gospa od sedam žalosti. Tomislav Karamarko, kojega neki šaljivčine nazivaju Toma Grobar, izgledao je vrlo ucviljeno. Petar Čobanković, Mater dolorosa, hvalio je neviđene uspjehe Vlade. Uglavnom, lijepo je toj gospodi gledati leđa, jer će im to biti dobro za zdravlje. “Dajte najjadnijem od bijednika da prodaje nekakve pišljive karte za putovanje željeznicom, i taj će bijednik odmah pomisliti da ima pravo da se pred vama vlada kao Jupiter kad dođete kupiti kartu. ‘E, hajde, baš da ti pokažem svoju moć…’ I to se tako kod njih pretvara u administrativnu opijenost”, reče Dostojevski u romanu o demonima, koji tako snažno preokupiraju ovakve priproste, nemjerljivo koliko i neopravdano ambiciozne duše.

DNEVNIK NOVE TV

Andrija Jarak pred Remetincem – nije dobro! Samo, za koga? Ivo Sanader izlazi s jednogodišnje robije, pritvora koji se malo odužio. Ne bi on bio on da i na izlasku iz te kuće ne nadmaši sve druge: dok se razni protege, polančeci, ježići i slični šuljaju ne bi li zaobišli novinare i kamere, dr. Sanader priređuje pravu press-konferenciju. Onako mršav i elegantan  izgleda kao Cary Grant. Damir Kajin nedavno se skoro rasplakao jer je dobio mandatnu kaznu za brzu vožnju u alkoholiziranom stanju, no bivši premijer s pet procesa teških kao mlinski kamen izgleda kao čovjek kojemu je, maksimalno, djelatnik Zagrebparkinga lupio kaznu jer mu je istekao sat u prvoj zoni!

Ivo Sanader ne skida osmijeh koji su mu, još u vrijeme predizborne kampanje 2007., navukli neki irski konzultanti. To je osmijeh samopouzdana, šeretski raspoložena mangupa, koji je u stanju, poput Buda Spencera i Terencea Hilla, savladati sve jebene prepreke, pa i tu šugavu robiju. Sa zatvorskog prozora gledaju ga Čedo, Jadranka i Goran, a mikrofon hvata Prodanovićeve riječi: “Naš je slobodan, mi ostajemo…”

Sanader se kune da je nevin i da se više neće baviti politikom. Izgleda uvjerljivo, baš kao onda kada je na splitskoj Rivi grmio kako “nema tog naroda koji će hapsiti svoje heroje, svoje generale…” Na internetu, ispod tekstova o izlasku iz ropstva u koje su ga braća prodala, tisuće komentara u kojima nacija pokazuje da je izvukla pouku – u zemlji Hrvata drskost, pljačka i krađa isplate se puno više nego pošten rad. Čovjek je iz zatvora izašao kao maneken za Cro A Porter što mu, da je rmbao u rudniku, sigurno ne bi pošlo za rukom.

PETI DAN

U inače dobroj emisiji, koja zaslužuje boji termin od ovog “ponoćnog ekspresa”, napravljen je ozbiljan propust – nogometnim rječnikom rečeno, urednica je platila danak neiskustvu. Naime, posvetila je čak desetak minuta rasprave izložbi “Socijalizam i modernost” ne davši ni jednu jedinu sliku s nje, o prilogu da i ne govorimo. U biti je, trebao joj je to reći neki iskusniji urednik, trebalo pokazati slike eksponata, pa onda objašnjavati o čemu je riječ. Ovako, ispao je “Peti dan” solidan radijski uradak.

Omakla se tu i jedna zanimljiva, ali diskutabilna teza. Nino Raspudić kaže da ne bi trebalo povezivati modernizaciju 1950-ih sa socijalističkim sustavom. Hladnjak bi, tvrdi on, došao u Jugoslaviju i da je tu bio neki drugi sistem, jer došao je i u Austriju, Italiju itd. Raspudić misli da je to isto kao reći da je internet došao u Hrvatsku 1990-ih jer je u njoj tada vladao Tuđman.

Ipak, čini se da je to prenaivna ili preplošna kritika sveze dvaju pojmova. Socijalizam jest kao inherentnu legitimacijsku matricu imao modernizaciju. Kada više nije mogao ispuniti obećanje o stalnom napretku (sva umjetnost socijalizma je mobilizacijska – požuri, druže, brže, još brže…), odumro je. Stope rasta 1950-ih i 1960-ih bile su dvoznamenkaste. Drugo,  hladnjak koji je u Jugoslaviji kupovan 1960-ih bio je najčešće jugoslavenski (srpski, hrvatski, crnogorski, slovenski…), dok današnja Hrvatska uvozi čak i bijeli luk. Ona modernizacija bila je naša, inherentna, autonomna, dok je ova danas svodiva na kolonijalno pokoravanje zemlje koja postaje tržište za strane robe. Sada imamo neku modernost bez modernizacije, čak nazadujemo. Biti kupac, konzument, pa to je mogao i onaj krapinski pračovjek iz Muzeja neandertalca! Socijalist iz MSU-a je proizvođač i dizajner. Mi smo roblje gadgeta iz Kine i Silicijske doline. Zapadni vlasnici i hrvatski kapitalisti tipa Kutle, Tutle i Mutle uništili su većinu naših, inače pristojnih tvornica, ostavivši slobodan prostor uvozu.

To, dakako, ne znači da socijalistička modernizacija nije imala legitimacijski problem. Jest, čak i ozbiljniji, ali on je bio na drugoj ravni. Socijalizam je kao jednopartijski sustav bio utemeljen na svjetonazorskom i političkom nasilju, i to bi njegovi nekritički apologeti uvijek trebali imati na umu. Džaba im novci, moji sinovci…