Nečiste sile
“Neprijatelj”, film Dejana Zečevića
U petnaest godina, od filma “Lepa sela lepo gore” iz 1996. do ovogodišnjeg “Neprijatelja”, srpska je kinematografija, baveći se ratom u BiH, od drekavca stigla do demijurga. U Dragojevićevom filmu uzrok rata ležao je u mitskom drekavcu skrivenom u tunelu koji je sagradila komunistička vlast, pri čemu su obje sukobljene strane, srpska i muslimanska, bile odgovorne za podlijeganje pod drekavčev pogubni utjecaj, no ona muslimanska bila je krvoločnija – dok su Srbi palili muslimanska sela, Muslimani su silovali i ubijali srpske starice majke i sadistički se iživljavali koristeći mlade i zgodne srpske učiteljice kao žive bombe protiv njihovih (srpskih) sunarodnjaka.
Šejtan, demon ili…?
Petnaest godina poslije, stiže film “Neprijatelj” Dejana Zečevića, kao i “Lepa sela” snimljen u Republici Srpskoj, ali ovaj puta uz hrvatsko i mađarsko koproducentsko učešće i, kako rekosmo, umjesto drekavca nudi demijurga. Ili možda ipak šejtana, demona, đavla? Ili je to kombinacija šejtana i Svevišnjega Boga? Ili je ipak, da se vratimo na početak, riječ o demijurgu, tvorcu svemira, biću lišenom religioznih konotacija? Bilo kako bilo, šejtan, demijurg ili nešto treće u svakom je slučaju onaj naslovni neprijatelj, sila koja iracionalno djeluje na ljude pobuđujući u njima niske pobude.
Protagonisti, skupina srpskih boraca zadužena za razminiravanje terena u nekom zabačenom kraju, susreću se s njim sedam dana po svršetku rata u BiH. Neprijatelj se pojavljuje u obličju čovjeka izvanredne staloženosti i oštrog intelekta kojeg vojnici oslobode iz podruma razorene tvornice, gdje je bio živ zazidan. Čovjek ne kaže ništa konkretno o sebi, usprkos zatočeništvu nije ni gladan ni žedan, a umjesto pravog imena veli da ga zovu Daba, a ponekad i Hromi Daba, jer šepa. Bit će, međutim, da je referenca na lik iz Disneyjevih stripova samo šaljiva obmana, dok se puno ozbiljnijom doima asocijacija na đavla koji šepati također zna, a i ta Dabina bradica i povremeni čudni izrazi lica nekako bi mogli vuči na šejtana. A kad se pojave muslimanski i srpski vojnik združeni u namjeri da se dokopaju Dabe i ponovno ga zazidaju, jer je na njihove oči on doveo do međusobnog pokolja njihovih suboraca koji sad zajedno mrtvi leže u tvornici, u najmanju je ruku jasno da je zlo podjednako pogodilo obje strane i da ga obje solidarno trebaju staviti pod kontrolu, što implicira i da su podjednako odgovorne za pad pod njegov utjecaj.
Provala iracionalnog
No scenarij Đorđa Milosavljevića izbjegava bilo koji od elemenata kojima barata strogo odrediti, pa tako i na samom kraju neće biti ultimativno jasno je li Daba doista demijurg/šejtan ili je sve to stvar osobne perspektive svakog od protagonista i svojevrsne kolektivne psihoze, a još je nejasnije je li Daba, ako jest taj mitski neprijatelj, bio i ključni otponac za počinjanje rata ili je samo na njegovom kraju došao kazniti učesnike, odnosno ne združuju li se u njemu obje ove uloge.
Kako god bilo, “Neprijatelj”, jednako kao i “Lepa sela”, rat tretira kao provalu iracionalnog u ljudima, za što su svi podjednako odgovorni, a ne kao vrlo racionalan projekt vrlo konkretnih ideolog(ij)a, pri čemu doista odgovorne jesu sve strane, ali nikako u podjednakoj mjeri. Zato se na kraju rješenje pronalazi u novom zazidavanju koje simbolički poručuje da iracionalno mora biti pod strogom kontrolom racionalnog, iako je jasno da je ta kontrola nužno krhka. Impresivnog izgleda i sjajno režiran, “Neprijatelj” i 15 godina nakon “Lepih sela” dokazuje da se dominantna srpska kultura ne može suočiti s vlastitom krunskom ulogom u ratovima 1990-ih.