Nema Istre za Rome

Prije nekoliko tjedana u Vodnjanu je boravila ruska televizijska ekipa. Snimali su film o pjevačkoj zvijezdi istočnog bloka, Ani German. Vodnjan je u filmu glumio San Remo, u kojem je miljenica nekadašnjeg SSSR-a trebala doživjeti vrhunac karijere i postati glas koji je probio Željeznu zavjesu. Umjesto toga, dogodila joj se teška prometna nesreća. Za tu priliku umiven i ukrašen oldtajmer “fiatima” i “vespama”, grad je izgledao prekrasno. Pomoćnik snimatelja, uz slabašno protivljenje vlasnika, s ulaznih vrata ostrugao je naljepnice Masterkarda, Amerikena i Dajnersa, udaljio se nekoliko metara i zadovoljno odmjerio fasadu ispred koje je nekoliko stolova s retro-stolnjacima. Italija sredinom stoljeća. Dobra za Ruse, ali prošla bi i u Kopolinom “Kumu”. Možda čak i kod Felinija.

Obaveze bez prava

Dva tjedna kasnije, na istom trgu, ponovno filmska scena, ali iz nekog drugog žanra: jedna romska obitelj napala je drugu. Sjekirama, noževima i pajserima. Trg se, navodno, crvenio od krvi. Od četvero ozlijeđenih, jedan je još u kritičnom stanju. Mediji su o “romskoj tučnjavi” izvijestili kao da izvještavaju o sukobu dvaju krda bizona: ni imena, ni inicijala, nejasno je tko je koga napao, još manje zbog čega. Romska tučnjava, što se tu dalje ima objašnjavati.

Gradonačelnik Vodnjana Klaudio Vitasović (IDS) pridružio se ovom prirodoznanstvenom pogledu na situaciju. Pojavilo se “petnaestak muškaraca naoružanih bejzbol-palicama i sjekirama” te se sjurilo na nekoga, a potom se dogodila scena “kakvih nije bilo ni u srednjem vijeku”. Kako su, naravno, svi Romi slični, propustio je primijetiti da napadači uopće nisu iz Vodnjana, a da su se okomili na njegova sugrađanina Aliju Januzija, bravara i građevinskog radnika. Nekoliko dana kasnije, Alija, blagi četrdesetogodišnjak koji na svom Fejsbuk profilu marljivo slaže fotografije svoje žene, djeteta i psa, na temperaturi od petnaest stupnjeva Celzijevih nosi vunenu kapu, kako bi barem donekle kamuflirao zavoje.

– Dobio sam udarac sjekirom u glavu, šiljatim čekićem u nogu i dva uboda nožem – kaže.

Napao ga je čovjek koji ga je već jednom pokušao pregaziti kombijem, što je uredno prijavio policiji. Alija je, naime, od dotičnog htio kupiti zemlju i na njoj izgraditi kuću. Kada su ga pritisnuli krediti, shvatio je da mora odustati i dotičnom poklonio dotad uplaćenih 48.000 eura, a zemlju mu vratio. Situacija kakvih danas u Hrvatskoj ima na tisuće, osim što se Alija namjerio na partnera koji je, kako bi izravnao račun, pozvao rođake iz Italije i Srbije. Dok o tome govori, prilazi mu prijatelj i upozorava ga da ne stoji predugo na ulici.

– Ma nema veze, okolo su policijske patrole – odgovara Alija, i u tom trenutku misli u dlaku jednako kao gradonačelnik Vodnjana, koji traži da se u gradu otvori policijska postaja i napominje kako “Romi imaju prava i obaveze kao i svi drugi”.

Alija obaveze ima, ali vrlo je upitno kako zapravo stoji s pravima. Jer, da je neki Hrvat sa ženom, psom i nekažnjavan, prijavio da su ga pokušali ubiti, a potom dobio sjekirom po glavi, netko bi barem izgovorio impotentnu frazu o “institucijama koje su zakazale”.

U Istri je javna tajna da bi svi rado vodnjanske Rome, kojih je prema njihovim tvrdnjama oko 400, a prema gradonačelnikovim 150, voljeli vidjeti kako odlaze. Oni su “pogreška” iz neugodnog perioda koji je na internetskoj stranici grada, u kojem se govori o njegovoj povijesti, sažet u pola rečenice: “S Prvim i Drugim svjetskim ratom dolazi do velikih promjena…”

Neka nas protjeraju…

“Promjene” uključuju prognane Talijane, u čije se prazne domove useljavao tko je stigao, pa tako i Romi. Sada, kada se na horizontu uzdiše veličanstvena ideja “Brijuni rivijere”, neugodno je da se u njezinoj pozadini, u tom “arhitektonskom dragulju”, kako bi se izrazile turističke brošure, parkiraju “tamići” s prikupljenim sekundarnim sirovinama i trčkaraju romska djeca.

– Neka nas protjeraju u treće zemlje, jer svoje nemamo. Ali neka nam prije toga uzmu domovnice, jer nas inače nitko neće primiti – kaže jedan sugovornik, dodajući – Mladost sam ostavio ovdje, u komunalnom poduzeću.

Drugi je, pak, trideset godina radio u pulskoj luci. Kaže kako je općepoznato da Romi nemaju svoju zemlju, ali da, barem ovi vodnjanski, više nisu nomadi. Za što je najbolji dokaz nesretni Alija, sa svojim neuspjelim snom o gradnji kuće. S gradonačelnikom, kažu, ne žele razgovarati preko novina. Svi smo glasali za njega, kažu, a sada, kada ga želimo vidjeti, čekamo pred uredom po četiri sata, a onda nam tajnica kaže da nas ne može primiti.

– Imamo bogomolju u kojoj nam ne želi uvesti struju, a onda mu smeta kada se okupljamo na gradskom trgu. A gdje bismo se okupljali? – pitaju.

U Vodnjanu nema kafića s “etničkim” predznakom, niti bilo kakvih vidljivih “razgraničenja” između Roma i drugih stanovnika. Malo mjesto, svi međusobno u prolazu kimaju glavama pozdrav. Starac koji je s nama sjedio, ustaje se pozdraviti s poznanikom. Nakon nekoliko minuta, vraća se plačući. Pogrbljen na stolici odmahuje rukom, ne želi razgovarati. Od prolaznika doznajemo kako se dogodila tragedija: stotinjak metara dalje otac je ubio petogodišnjeg sina, a potom sebe. Nije riječ o romskoj obitelji, ali svi za stolom su poznavali i oca i dječaka. U trenutku gube interes za razgovor o vlastitim problemima i za razgovor uopće. Današnja nesreća zasjenjuje jučerašnju. Ovaj put ukrašena frazom o “institucijama koje su zakazale”. Ali uzalud, i prekasno.