Neurotična utvrda ujedinjene Europe

Gdje se bolje može osjetiti trenutačno raspoloženje moguće, već nekoliko puta najavljene i odložene propasti europske monetarne unije nego u grčkom restoranu odmah iza Velikog trga (Grote Markta) u Bruxellesu? Restoran izlazi frontalno na Trg, ali se u toj dotjeranoj sali ne sjedi, barem ne sada po zimi; umjesto toga, kelner vas vodi kroz uske hodnike do glavnog dijela, oronule i zapuštene dvorane u kojoj, to postaje jasno po familijarnom odnosu prisutnih, sjede lokalni gosti. Šank je oblijepljen starim drahmama i razglednicama grčkih veduta ispod kojih se, kao ispod zavjese, širi miris mjesec dana grilanja.

Pitamo glavnoga konobara je li stvarno iz Grčke ili je samo riječ o multikulturnom sudjelovanju u briselskoj turističkoj ponudi? “Vai, σίγόυρός!” odgovara uvrijeđeno. A odakle smo mi? Iz Austrije, iz Hrvatske, kako je komu volja. S Austrijom nema problema, s Hrvatskom se već malo muči. Pita je li to ona zemlja gdje premijer sjedi u zatvoru zbog krađe? Ne, kažemo mu, to je ona zemlja koja s Grcima i Talijanima dijeli mediteransku kuhinju, premijer dođe ekstra. Da nam je međusobna komunikacija otišla u krivom smjeru postaje jasno kada za kraj ne dobijemo po jednu belgijsku pralinu kao ostali gosti u lokalu, već samo račun. Cijena: bečka, samo dupla.

Light administracija

Uostalom, sve je u Belgiji duplo, troduplo, pa i više od toga – cijene, povijest, kultura, zajednice, regije, parlamenti i vlade. Pored dvodomnoga federalnog parlamenta, koji je uređen tako da Flamanci i Valonci ne bi mogli raditi jedni drugima iza leđa, postoje još tri zajednice – flamanska na sjeveru, francuska na jugu i njemačka na istoku, svaka s vlastitim parlamentom i vladom. To nije sve, tu su još i tri regije – valonska i briselska, svaka s posebnim parlamentom, te flandrijska, koja je svoj regionalni parlament ujedinila s parlamentom flamanske jezične i kulturne zajednice, ne bi li ostalima pokazala kako se uspješno špara i racionalizira, kako se vodi light administracija. Da nije flamanske financijske prizemljenosti, Belgija bi imala sedam parlamenata i vlada, ovako ih ima šest, i svi s velikim entuzijazmom podmeću nogu jedni drugima.

Naravno da se za svakoga tko počne otkrivati čari Belgije kroz kombinaciju žurnalizma i turizma vrlo brzo postavi pitanje: koliko se dugo taj organizacijski zahtjevni, financijski skupi politički sistem može održavati prije no što se slomi na netrpeljivosti zajednica i regija? Gledano po nacionalnom bruto-produktu po glavi stanovnika, Belgija je na šestom mjestu unutar zajedničke Europe dvadesetsedmorice, spada u bogatije, znači bilo bi tu još dovoljno prostora za neracionalnosti, moglo bi se još ugađati nacionalnim osjetljivostima i preosjetljivostima, da nije jedne činjenice: državni proračun Belgije puni se dvije trećine iz flamanskog dijela. Flamancima, koji čine nekih 60 posto države od deset milijuna, ta se ideja – Flandrija radi, Valonija funkcionira – nikako ne dopada. Današnji belgijski Flamanci – povijesno gledano jedna teritorijalna kriška stare Nizozemske, odrezana u religioznim ratovima 16. i 17. stoljeća – plaćaju za socijalna davanja, škole i zdravstveni sustav siromašnih Valonaca na jugu. Plaćaju i za njemačku zajednicu na istoku, ali ona je mala, niti jedan postotak ukupne belgijske populacije.

Da Valonija gospodarski i financijski kreće silaznom putanjom, a Flandrija na sjeveru gospodarski cvijeta, samo je posljednji dramaturški preokret u višestoljetnom scenariju kojim su se uređivali odnosi francuske i holandske jezične zajednice. Od pedesetih godina prošlog stoljeća, upravo u vrijeme kada se Europska unija korak po korak sklapala u veliku slagalicu, u Valoniji su se počele zatvarati željezare i rudnici ugljena, osnovica regionalne privrede. Danas je došlo do toga da Valonci zavise od nekadašnjih flamanskih siromaha na sjeveru, na čijem se teritoriju nalazi i posebna teritorijalna jedinica Bruxelles, sada pod okupacijom rastuće europske nomenklature. Zbog toga su nacionalističke partije u flamanskom dijelu separatističke, a u valonskom samo nacionalističke, što se u neurotičnim uvjetima pod kojima Belgija živi gotovo može nazvati političkom korektnosti. Zbog toga Flamanci žele van iz Belgije, a Valonci nemaju kud, osim u Francusku, a i s te su strane odnosi povijesno opterećeni: posljednja vojska koja je temeljito razrušila Bruxelles i njegov simbol, Grote Markt, bila je francuska.

Krumpir i kulturološke krađe

Belgijski sjever i jug nemaju drugog izlaza nego da nastave izmišljati nove uvjete administrativnih i političkih podjela zemlje, koje bi trebale osigurati da dvije kulturne i jezične zajednice ne mogu ići jedna kod druge u lov na duše. Flamanci će vam ispričati da je prije samo 150 godina Bruxelles bio grad jednog jedinog jezika, flamanskog, varijante holandskog s dobrim primjesama njemačkog, da je tek tada započeo proces “frankofonizacije”. Ono što Flamance posebno boli – osim što plaćaju za valonske bolnice u koje se ne mogu prijaviti za tretman ublažavanja boli – jest da dobar dio današnje francuske jezične zajednice u glavnom gradu čine Flamanci, koji su se polako naseljavali nakon proglašenja samostalnosti Belgije (1830) i malo po malo preuzimali otmjeni jezik velikog susjeda, romansko svjetlo u germanskom mraku Europe, te sustavno zaboravljali da vlastitu djecu i unuke održavaju u bilingvalnom modusu.

Kulturološke krađe su nešto s čime svi Belgijanci, bez obzira na zajednicu kojoj pripadaju, imaju iskustva. Pogledajmo samo slučaj s francuskim prženim krumpirom – french fries, fritten ili pommes, kako vam se sviđa. Ako u Bruxellesu pokušate naručiti french fries (već isprobano!), odmjerit će vas vrlo čudnim pogledom, a kada vas posluže, reći će uz glasnu artikulaciju s naglaskom na prvoj riječi: “Belgian fries, madame!” Belgijanci do te mjere doživljavaju prženi krumpir kao domaću invenciju da je nacionalni, unatoč tako upečatljivom belgijskom doprinosu svjetskoj kuhinji, pa i gotovo jedini ujedinjujući faktor između dvije zajednice. Kada su, primjerice, u veljači ove godine građanske inicijative na ulicama Belgije organizirale proteste zbog neodgovornosti političkih stranaka u pregovorima o formiranju federalne vlade, bilo je nekoliko vrlo kreativnih pristupa poblematici. Nekada se skidalo do gola (studentski protesti!), s porukom da se “na golom tijelu ne vidi je li flamansko ili valonsko”, nekada se išlo u takozvane fritten-demostracije: tko dođe, dobije besplatnu porciju belgijskoga prženog krumpira. Objašnjenje organizatora: belgian fries jedini je simbolički ujedinjujući moment dviju separiranih nacija, jedini element na zasad praznoj listi federalnog nacionalnog ponosa. Šteta ga ne iskoristiti.

I tako, neki su se skidali do nacionalne neprepoznatljivosti, neki su jeli prženi krumpir ne bi li pokazali koliko im valonsko i flamansko političko natezanja ide na živce, a treći su nosili transparente s natpisom: “Sex for War: Belgoslavija”. Sve skupa nije pomoglo mnogo. Belgija je ostala bez vlade punih 535 dana, postavila u tom smislu svjetski rekord, te se po trajanju federalnoga egzekutivnog bezvlašća svrstala čak iza Iraka, iako se nije mogla pravdati neokončanim ratom na vlastitom teritoriju.

Pouzdanih povijesnih izvora o tome kako je belgijski recept odjednom otišao u svijet kao francuski ili kako to da su belgijski seljaci počeli pržiti krumpir u dubokom ulju u vrijeme kada se ta namirnica još nije ni udomaćila u Europi a ulje je bilo previše dragocjeno na seoskim trpezama da bi ga se tek tako razbacivalo, nema: izvjesno je samo da Belgijanci kao nacija u nastajanju, ili u drugom pokušaju nastajanja, zaista imaju pred sobom i iza sebe otežani proces etnogeneze, ako je jedini ujedinjujući simbol na koji se mogu pozvati prženi krumpir! Zlobnici bi rekli da se čitava belgijska kuhinja služi francuskom kvalitetom i njemačkom kvantitetom, znači i masno i puno. Ima tu nečega, ali su zato cijene u Bruxellesu autohtono belgijske.

Pravilo svetog Mateja

Najveći šok za nekoga tko Belgiju posjećuje prvi put nije činjenica da jedna zemlja može godinu i pol funkcionirati bez egzekutive, naprotiv, to zavređuje i međunarodni patent. Nije to ni Kriek pivo sa sokom od višnje. Ono što je šokantno jesu cijene u Bruxellesu. Taksisti će vam reći da je to zbog toga što su se Europska unija i NATO rasporedili po gradu, podigli svoje staklene utvrde, doveli nepreglednu vojsku političara, parlamentaraca, činovnika, diplomata, kao i povremene putujuće trupe najmoćnijih igrača Staroga i Novoga kontinenta sa svitom; to je sa svoje strane podiglo cijene stanova, cijene u restoranima i trgovinama, učinilo da su hoteli ili kronično prebukirani ili bezobrazno skupi, najčešće i jedno i drugo. Samo za usporedbu: Austrija je, mjereno bruto-nacionalnim produktom per capita, treća po bogatstvu članica Europske unije, a Belgija, kako je već rečeno, šesta, a ipak je vaša izvjestiteljica jedva čekala da se vrati u idilu niskih bečkih cijena…

Naravno, to sa briselskim cijenama ne vrijedi za vas ako ste zastupnik u Europskom parlamentu, ako ondje radite ili posjedujete novinsku akreditaciju. S nizom integriranih trgovina, banaka, drogerija, kafićima i restoranima, ta je zgrada svijet za sebe i za svoje. U baru “Mickey Mouse” možete izvoljevati kavu kakvu poželite, pa da opet platite dvije za euro. U Bruxellesu je na djelu najčišći efekt po svetom Mateju: tko ima, njemu će se dati.

Bruxelles je glavni grad ujedinjene Europe. Na to je dobro podsjetiti prije nego što se doda da grad nije blještava prijestolnica poput Pariza ili Londona, da mu nedostaje šarm Beča, monumentalnost Berlina, pozlata Praga, pa i udobnost Zagreba ili Bratislave. To je grad u koji se nitko ne zaljubljuje na prvi pogled. Svaki novinar koji je već dulje stacioniran u Bruxellesu, a s vremenom je uspio razviti pozitivne emocije prema njemu, ispričat će se zbog te nedolične ljubavi. Taj grad sam odlučuje hoće li ti dopustiti da ga zavoliš. Tajna je u alternativnom tkivu grada, malim galerijama, restoranima za znalce, teatrima i ateljeima, ukratko u svakodnevnom kreativnom geniju Belgijanaca, koji se (po normalnim cijenama!) razvija neovisno od Europske unije, njenih institucija i armije legislatora, činovnika i egzekutive. Samo nekoliko autobusnih stanica od staklene utvrde Europskog parlamenta, posjetilac se već može naći u spletu krivudavih, loše osvijetljenih ulica, s oronulim pročeljima i čestim gradilištima. Tada nije dobro previše računati na pomoć, jer ne znate tko će vam je ponuditi. U Bruxellesu noću morate jako dobro znati kamo ste krenuli.

U noći kada je Europski parlament velikom većinom glasao za ulazak Hrvatske u Uniju, a ova se novinarka nakratko izgubila iza Parlamenta tražeći odgovor na pitanje gdje je sjever s lokalnim moules-frites restoranom, a gdje jug s udobnom hotelskom sobom, Belgija je konačno dobila mandatara za sastav nove nacionalne vlade. Socijalist Elio di Rupo (60) prvi je valonski političar koji je nakon 37-godišnje vladavine Flamanaca zasjeo na funkciju saveznog premijera. Na valonskim televizijskim vijestima te se večeri moglo čuti kako se premijera hvali zbog duboke empatije prema onima koji nemaju. Sin siromašnog rudara, talijanskog imigranta, ostao je blizak vlastitim korijenim, te se dva puta kao valonski premijer i jednom kao savezni vicepremijer borio za ujednačenu socijalnu politiku; zbog toga stalno i nosi crvenu leptir-mašnu, kao crvenu nit ljevice. Na flamanskim se televizijskim vijestima, pak, te večeri moglo čuti kako novi premijer ne govori flamanski, u najboljem slučaju muca na njemu i to s pripremljenog papira, da valonski premijer u dvostrukom mandatu nije nevin za lošu i sve goru gospodarsku situaciju Valonije te da to s crvenom leptir-mašnom nije previše uvjerljivo.

Dug iza grčkog i talijanskog

Lokalna on-line izdanja novina podsjetila su sutradan da je politička karijera novog premijera prije petnaest godina izgledala okončana, kada se Elio di Rupo, inače javno deklarirani homoseksualac, našao suočen sa sudskom tužbom jednog maloljetnika zbog navodnoga nedopuštenoga seksualnog odnosa. Sudski proces je uspio izbjeći, ali neće izbjeći tečaj flamanskoga; ostane li samo pri francuskom, to bi mogao biti konačan kraj njegove karijere.

Ako već Belgija s tako malo oduševljenja dočekuje novog premijera, zašto se nije čekalo još dvjesto-tristo dana ili na nekog novog ili da Di Rupo završi brzi tečaj flamanskoga? Stvar je praktične prirode: svako daljnje odlaganje zemlju bi skupo koštalo. Belgija spada u najzaduženije zemlje Unije, dugovi dosežu gotovo 100 posto bruto-nacionalnog dohotka (samo prije četiri godine bili su 84 posto!), što znači da je po zaduženosti u EU-u na trećem mjestu, odmah iza Grčke i Italije. Financijska rating agencija Standard & Poor’s spustila je Belgiju prošli mjesec s AAA ocjene na AA. Ta je činjenica, uz prijetnju Europske komisije da Bruxelles – nacionalni, a ne europski Bruxelles – do sredine ovog mjeseca mora donijeti državni proračun, inače će platiti penale u troznamenkastom milijunskom iznosu, natjerala političke stranke na kompromis. Tako Belgija neće plaćati milijunske penale, ali će morati prišparati jedanaest milijardi eura i ući u novu financijsku godinu sa stanjenim državnim proračunom. Sve zajedno, loši izgledi za skoro poravnanje nejednakosti između bogatog sjevera i siromašnog juga.

Poznato je što o tome misli vlada, kao što se zna što o tome misli najbrojnija parlamentarna stranka, separatistička Nieuw-Vlaamse Alliantie, i još radikalnija Vlaams Belang, koje se ostavilo van vlade. S njima u parlamentu nitko neće, iako te dvije stranke zajedno imaju 39 od 150 zastupnika u zastupničkom domu i predstavljaju četvrtinu glasačkog tijela Belgije. Ono što se u praksi još ne zna jest je li jednu zemlju jednostavnije razbijati iz nacionalnog ili europskog parlamenta.