Nikad robom
“Koža u kojoj živim”, film Pedra Almodovara
Iako novi film Pedra Almodovara “Koža u kojoj živim” nije osvojio nijednu bitnu nagradu ove godine, riječ je o ostvarenju koje dignitetno nastavlja impresivan niz autorovih radova, niz čiji je jedini slabiji izdanak zabilježen 1991. pod naslovom “Visoke pete”. Godinu ranije, Almodovar je zadnji put prije “Kože u kojoj živim” surađivao s Antoniom Banderasom na filmu “Veži me!”, no važnija akvizicija u novom je filmu Elena Anaya, prekrasna glumica tzv. dječačke figure i lica.
Elena Anaya u matičnoj se kinematografiji počela pojavljivati u glavnim ženskim ulogama krajem 90-ih, u svojim ranim dvadesetima, a na svjetskoj je sceni prvi put nešto jače zamijećena 2004. u holivudskoj produkciji “Van Helsing”, kao vampirica poprilično nalik junakinji filma koju je utjelovila Kate Beckinsale, glumica s kojom dijeli istu vrstu gracilne i po tradicionalnim mjerilima androgine ženske ljepote.
Erotska fascinacija
Kontinuirano gradeći ugled u domaćim okvirima, znatnu je međunarodnu pozornost privukla tek prošle godine glavnom ulogom lezbijke u pretencioznom erotskom art-filmu “Soba u Rimu” Julia Medema. Savršenim nastupom kod Almodovara, u daleko najvažnijoj ulozi dosadašnjeg opusa, 36-godišnja glumica napokon je i kod šire internacionalne publike i kritike stekla status koji odavno zaslužuje.
Iako zvijezda Banderasova sjaja nominalno mora imati glavnu rolu, “Koža u kojoj živim” potpuno se vrti oko Almodovarove fascinacije Elenom Anayom, čiji lik uostalom i jest naslovan. Španjolski filmski genij jest primarno gej, i mada će rado ogoliti rasno i moćno muško tijelo Roberta Alamoa kao razbojnika Zece u sceni polusilovanja Anayina lika Vere, a pri kraju filma, diskretnije, i samog Banderasa, sva njegova ljubav posvećena je tijelu i licu Elene Anaye. Netko će reći da kamerom koja miluje to predivno gracilno tijelo, ukrašeno istovremeno rafiniranim i sočnim grudima i stražnjicom, i to lice suptilne ljepote, on demonstrira perspektivu Banderasova lika, doktora Ledgarda čiji je Vera zatočenik i model, de facto artefakt koji operacijama oblikuje u skladu sa svojim idealom (suprugom teško stradalom u požaru), i to je zasigurno točno, međutim cijeli film oda je iznimnoj tjelesnosti jedne apartne žene, a to znači da iza svega ključno stoji autorova fascinacija njegovom glumicom, fascinacija koja je nesumnjivo erotska.
Slavljenje otpora
No tijelo bez duše i duha ne znači mnogo, pa film, zasnovan na motivima romana “Tarantula” Thierryja Jonqueta i podsjećajući na stanovite elemente filmova poput Franjuovih “Očiju bez lica”, Jordanove “Plačljive igre”, Lynchova “Mullholland Drivea” i “Noćnog portira” Liliane Cavani (bivajući presudno drugačiji od svakog od tih elemenata na koje asocira), u završnici slavi nepokolebljivost individualnog otpora – sintagmom “nikad robom”, u kojoj nominativ riječi “robom” ovdje istovremeno glasi i rob i roba, odlično se može opisati dubinska srčanost nikad slomljene Vere, ili preciznije Vicentea koji u Veri prebiva.
Almodovarovi već znani motivi spolno-rodne transformacije i polusilovanja, kao i relacije otac – kći i majka – sin nude tako mnogo značenjskog bogatstva, no ovaj će se film ponajprije pamtiti po izvanrednoj manifestaciji ljepote jedne glumice u osebujnom narativnom i dizajnerskom kontekstu, i po potresnosti završne scene u kojoj majka treba prepoznati sina u tijelu prekrasne mlade žene. “Koža u kojoj živim” jedan je od filmova godine.