Nova klasna kompozicija
Davne 1982. slovenski redatelj Vito Taufer postavio je na sceni Slovenskoga mladinskoga gledališča iz Ljubljane komad Nigela Williamsa “Klasni neprijatelj”, izvorno uperen protiv socijalnih razlika i moralne hipokrizije britanskog društva u eri konzervativne vladavine Margaret Thatcher. U Evropi je to bilo doba masovnih štrajkova i pankerske mržnje prema svakoj vrsti dobrostojeće elite, u Jugoslaviji vrijeme kada su već svima bile vidljive razlike između riječi i djela samoupravnog socijalizma. Tadašnji “Klasni neprijatelj” opisao je grupu besprizornih mladića koji se, ljutiti na sve, bijesno tuku i psuju i koji nikome ne vjeruju. Taj “teatar okrutnosti” predstavljao je svojevrsni šamar tadašnjem društvenom ukusu, političkoj stvarnosti i tradiciji dobro upakiranog teatra, koji nije smio ugroziti sreću jugoslavenskog društva na zalazu. Predstava je odigrana više od stotinu puta u svim većim sredinama bivše države, uz škrgut zuba partijskih komiteta i ushićenje mlade publike koja dotad ništa slično nije vidjela.
Nekad i sad
Zagrebački redatelj Borut Šeparović postavio je ovih dana na sceni Mladinskoga gledališča isti komad, kao svojevrsnu naglavce okrenutu rekonstrukciju slavne Tauferove predstave. Šeparovićevo je temeljno pitanje: tko je klasni neprijatelj danas? U predstavi igraju dvojica glumaca iz prvobitne postave, Marko Mlačnik i Željko Hrs, i četvorica današnjih “pobunjenika”: Boris Kos, Uroš Maček, Blaž Rakovec i Uroš Kaurin.
Da bismo se prisjetili povijesne perspektive i socijalnog konteksta, u prvom dijelu izvedbe na video-zidu gledamo ulomke predstave iz 1982., a glumci na sceni reproduciraju uživo ono što vidimo na ekranu. Sve završava divljim razbijanjem scenskog inventara i nekom vrstom poruke mladih iz tog doba koji, osim prezira i destrukcije, nisu vidjeli bolji izlaz iz idealizirane priče o beskonfliktnom društvu i iz zamršenih odnosa birokratskog socijalizma.
Drugi dio predstave rezerviran je za neku vrstu napetog dijaloga glumaca s publikom o smislu teatra pred nadolazeće ratove i o tome što kazalište znači danas, kada je svaku kritiku prekrila moć globalnoga kapitala. Zašto smo onda bili spremni jurišati na nebo, a danas pred očitim nepravdama zabijamo glavu u pijesak? U novoj izvedbi nisu izostala ni pitanja o samozadovoljnoj slovenskoj srednjoj klasi, o nacionalizmu i preziru prema “južnjacima koji su krivi za sve”, što je sve bilo prisutno i 1982. godine.
Pitanja bez odgovora
Predstava neprestano ekvilibrira između vremena ondašnjeg i sadašnjeg, smjenjuju se dokumentarni fakti i scenska fantazija, sve pršti od nekog potmulog bijesa šestorice odličnih glumaca koji publiku zasipaju desetinama oštrih pitanja: “Što vi, gospodine u trećem redu sa žutim naočalama, mislite da bi trebalo učiniti danas – je li na redu revolucija ili evolucija?”; “Treba li izaći na ulicu i protestirati, treba li se za išta založiti i jeste li vi na to spremni?” Glumci pitanja postavljaju i sebi, a jedno je karakteristično: “Mogu li biti glumac ako nisam spreman za radikalni prevrat u kazalištu?”
Publika je bila duboko svjesna teških dilema, bilo joj je na momente neugodno, mnogi su zabrinuto gledali u pod. Međutim, redatelj Šeparović nije želio ponuditi nikakav odgovor: glumci puni modrica, nakon gomile psovki, napuštaju pozornicu i ne vraćaju se na poklon publici. Na sceni, koja je izgledala kao ratna zona, ostaju dim, razbijene stolice, mučnina.
Šeparović je ponovno dokazao da ostaje vjeran teškim temama i neumivenom teatru koji provocira i uzbuđuje. “Klasnim neprijateljem” opisao je putanju naših života, od potencijalno opasnih vremena početkom osamdesetih do onih koja tek dolaze i o kojima se još uopće ne usuđujemo misliti.