Petnaest minuta previše
Film “Parada” Srđana Dragojevića
Srđan Dragojević ima problema s filmovima koji traju bitno dulje od sto minuta. Bolji dio njegova opusa kreće se u rasponu od 89 (“Mi nismo anđeli 2”) do 103 minute (“Rane”), a raspon slabijega dijela je od 115 (“Lepa sela lepo gore”) do 120 minuta (“Sveti Georgije ubiva aždahu”). Po tome, novi Dragojevićev film “Parada”, koji traje 115 minuta, svrstavamo u slabije njegove uratke.
Kao što je već poznato, riječ je o komediji u kojoj se šačica bivših ratnika, sada otvorenijih ili prikrivenijih kriminalaca, odreda tvrdonacionalističkog backgrounda, igrom slučaja angažira u zaštiti beogradske LGBT parade.
Likovi kao znakovi
Spomenuta igra slučaja oslanja se na premisu da je glavni lik Limun gangster meka srca, pa za ljubav svoje zaručnice Biserke nevoljko pristane na zaštitu “pederske” parade. No kako mu nitko od srpskih prijatelja i suradnika ne želi pomoći u tako “nečasnom” zadatku, on se, premda “četnik”, obrati braći po oružju druge krvi i s druge strane nekadašnje bojišnice – Hrvatu i “ustaši” Roku, Bošnjaku i “baliji” Halilu te Albancu i “Šiptaru” Azemu. Termini pod navodnicima i nisu ih baš morali imati, s obzirom na to da svi ti likovi uživaju u takvom tituliranju, no eto – ispod žestokih titula kriju se ljudi koji su u ratnoj stvarnosti postali zreliji, spremni da, bez obzira na vjernost tvrdoj liniji, u čovjeku “pravog kova” vide vrijednog pojedinca, a ne tek ispostavu neprijateljske nacije (ovo se implicitno čita u tipično dragojevićevski jako stiliziranom narativu, gdje likovi gotovo ultimativno funkcioniraju tek kao znakovi).
U prvom planu priče je i homoseksualni par – zgodni gej aktivist i njegov debeljuškasti i relativno neugledni dečko veterinar, a ta su dvojica valjda sparena kako se dominantna hetero-publika ne bi našla u poziciji sličnoj onoj kad Limun shvati da bi dva lijepa i stamena junaka njegovoga omiljenog filma “Ben Hur” mogli biti homići, pa ga obuzme neka nelagoda.
Dragojević je na hiperbolizaciju stereotipa, kako onih etničkih tako i gejevskih, očito išao iz dva razloga – s jedne strane da bude, kao i uvijek dosad, ideološki “kontroverzan”, s druge da tom vrstom populizma osigura brojnu publiku. Da je posljedica urnebesno duhovita komedija, cilj bi opravdao sredstva i mogli bismo ozbiljnije razmišljati o autorovoj “provokativnosti”, no “Parada” je dominantno neduhovit i, kako vrijeme odmiče, sve dosadniji film.
Neduhoviti populizam
Kao i u ranijim ostvarenjima bitno duljim od sto minuta, Dragojević drastično gubi ritam, a nikad plošniji likovi ne nude kompenzaciju. Motivacijski zamašnjak radnje već u startu je neuvjerljiv čak i za ovako stiliziranu komediju, ponajprije zbog minimalnog truda posvećenog karakterizaciji, a negdje oko sredine filma dramaturgija se počinje posve rasipati. Pri kraju dobivamo i didaktični govor o “drugoj Srbiji” i tragično, ali i optimistično finale koje bi trebalo kamuflirati autorovu ideološku pokvarenost dobru znanu iz “Lepih sela” – ovdje se ona najradikalnije manifestira tretmanom Albanca. Naime, među “zaštitnicima” on je najgori kriminalac (narkodiler, i to za omražene američke vojnike na Kosovu), ujedno najniže (ili najperverznije?) kulturno-spolne razine: seksualno je općio sa zebrom i tom je prilikom zarazio triperom, a ne sjeća se je li bila riječ o mužjaku ili ženki, što bi sve skupa trebalo biti silno duhovito?!
Uglavnom, uz uobičajeno pouzdanog Nikolu Koju kao Limuna, jedina svijetla točka Dragojevićeva filma je Hristina Popović u ulozi Biserke, čiji spoj nježnosti i agresivnosti utjelovljuje s velikom pozitivnom energijom.