Pobjedom do poraza

Rat je završio, ali nitko ne zna kako. Njegovo je “nasljeđe neizvjesno”, objavljuje “New York Times”. Američka ga vojska, recimo, smatra dobivenim; ipak, posljednje su trupe napustile Irak bez pompe i trijumfalnih parada, šuljajući se u noći 17. prosinca kriomice preko granice, poput sitnih lopova. Režim Sadama Huseina zamijenila je parlamentarna demokracija; ipak, odmah nakon vojnog povlačenja, sukob šiita i sunita eskalirao je u pokušaju Nurija al-Malikija, šiitskog premijera, da uhiti Tarika al-Hašimija, vlastitoga sunitskog zamjenika. Američki predsjednik Barack Obama govori o “uspjehu” i “izvanrednom postignuću”; ipak, ne čini se da ga bilo tko shvaća ozbiljno.

A i kako bi, kada se sasvim dobro sjećamo da je prije tri godine, u predizbornoj kampanji, rat proglašavao jednostavno i nedvosmisleno “glupim”? Ako tek sada ispunjava ondašnje obećanje o povlačenju vojske, onda taj potez, jasno je, ima više veze s idućim predsjedničkim izborima nego s konzekventnim vanjskopolitičkim odlukama. Prema istraživanjima, naime, više od 70 posto Amerikanaca danas podržava povratak vojnika i ovo je naprosto bio pravi trenutak da se profitira na njihovom (ne)raspoloženju. Odlazak iz Iraka, kao što je ispravno upozorio komentator “Guardiana” i “The Nationa” Gary Younge, jedini je uistinu popularan Obamin potez u posljednje dvije godine i, utoliko, svrsishodan manevar kojim on već sada hvata prednost pred budućim republikanskim protukandidatom, a ne logičan završetak uspjele intervencije…

Kako je sve počelo

Nitko, dakle, ne zna kako je rat završio. Niti ikome – da stvar bude zanimljivija – to neznanje osobito smeta: širenje jaza između proklamiranih visokih ciljeva službene politike i prikrivenih pragmatičnih kalkulacija nije više meta kritike, nego općeprihvaćeno, naturalizirano mjesto globalne egzekucije moći. I baš je taj ignorantski defetizam jedno od izvjesnijih nasljeđa iračkoga rata, ma što komentatori “New York Timesa” – koji je, nota bene, odigrao osobito degutantnu ulogu u njegovoj medijskoj pripremi – mislili o tome. Jer, na početku su se stvari doimale bitno drukčijima.

Nešto više od mjesec dana uoči prvih napada, 15. veljače 2003, čak osam milijuna ljudi protestiralo je protiv najavljene invazije, od Rima i Londona do Washingtona i Jakarte. Vodeći ljevičarski intelektualci strastveno su se obračunavali s Georgeom Bushom i Tonyjem Blaireom na stranicama i u minutama najutjecajnijih medija. Ovi su, opet, osjećali obavezu da barem pokušaju legitimirati vojni napad nizom (pseudo)argumenata: navodnim povjerljivim informacijama o oružju za masovno uništenje, antiterorističkim konfabulacijama, apeliranjem na prednosti “širenja demokracije” među potlačenim Iračanima… Slavoj Žižek je tu hipertrofiju opravdanja usporedio s Freudu osobito dragim vicem o razbijenom čajniku (susjed koji ga je posudio opravdava se govoreći, redom, da čajnik uopće nije razbijen, da je bio razbijen još kada ga je uzeo, da ustvari nikada nije posudio nikakav čajnik…) – niz međusobno inkonzistentnih izlika upravo je zbog svoje pretjeranosti bio jasna potvrda onoga što se pokušavalo poreći, školski primjer afirmacije kroz negaciju.

Devet godina, više od stotinu tisuća ubijenih i tri milijuna prognanih ljudi kasnije, malo što je ostalo od tog pretjerivanja: ako je onda znakovit bio višak argumentacije i rasprave, sada je to njezin manjak. Čuje se tek poneka uzaludna moralizatorska lamentacija i tek poneko licemjerno, moralno retardirano opravdanje na tragu liberalnih argumenata kako je agresija, eto, ipak svrgnula s vlasti diktatora, pa joj stoga možemo oprostiti “usputne propuste”. Svi, ukratko, vide da je onaj nesretni čajnik rasut u komadiće, ali nitko više ne pita tko ga je, kada i zašto razbio.

Možda zato što je priča o ratu u Iraku istodobno i priča o utrnuću hegemonijskih pretenzija zapadnog, prvenstveno američkog, kapitalističko-demokratskog modela. Od činjenice da ga je poveo čovjek koji je predsjednikom SAD-a postao izbornom prijevarom, preko otkrića sistemskog pogona laži političkog, vojnoobavještajnog i medijskog konglomerata, jezivih fotografija torture zarobljenika u zatvoru u Abu Graibu, pa sve do Obamina licemjernog predizbornog pacifizma, taj je model nepovratno gubio povjerenje naroda.

I kako se nastavilo

Aktualni bi izostanak rasprave, dakle, mogao biti simptom tog gubitka: zašto demaskirati hipokriziju sistema ako ju je on sam godinama dosljedno i uspješno razotkrivao? Zašto insistirati na činjenici da se rat, koji je trebao biti konačna potvrda globalne dominacije SAD-a, naposljetku pretvorio u spektakularan strateški i politički debakl, kada svi ionako dobro vide da on ostavlja državu razrovanu sektaškim i vjerskim sukobima, da je kompromitirao američke vanjskopolitičke interese na Bliskom istoku, da je ulupao više od 800 milijardi dolara javnih financija u iračke gradove i sela – i to doslovno, u vidu projektila, bombi i lakog streljiva? Zašto ukazivati na brutalnu privatizaciju iračke ekonomije, stotine tisuća ljudi otpuštenih iz javnog sektora i sistemsku korupciju koja je donijela multimilijunske profite (skoro isključivo) američkim tvrtkama, kada je otpočetka bilo jasno da vojnim akcijama upravljaju interesi Exxona, Halliburtona, Bechtela i drugih korporacija?

Pa ipak, razlog postoji: baš zato što legitimacijski deficit donedavno neupitnog političko-ekonomskog modela, radikalno produbljen recesijom od 2008. naovamo, ne znači smirivanje njegovih autoritarnih manevara. Upravo suprotno: samo nekoliko dana nakon povlačenja iz Iraka, Obama najavljuje potpisivanje dokumenta prema kojem će notorni Bushov “Patriotski zakon” djelovati kao malo rigorozniji pravilnik kućnog savjeta. Između ostalog, novi zakon o “nacionalnoj obrani” omogućit će vojsci uhićenja i vremenski neograničena utamničenja – bez suđenja – osumnjičenika za terorističke aktivnosti; istodobno, onemogućit će zatvaranje logora u Guantanamu što je, inače, bilo Obamino predizborno obećanje, baš kao i napuštanje Iraka.

Najprecizniji odgovor na uvodno pitanje – kako je zapravo završio rat u Iraku – stoga, čini se, glasi: zar je uopće važno? Proglasili ga pobjedom ili porazom, ono što je inicijalno predstavljeno kao širenje demokracije “nerazvijenim svijetom” ispostavlja se kao samo jedan u nizu koraka konstantnoga procesa suspendiranja demokracije i građanskih prava s “naše”, zapadne strane civilizacijskoga zida.