Pobuna patuljaka

Tko kaže da na ovim izborima svi moraju hodati u istim cipelama? Jedan je od osnovnih prigovora dvama glavnim izbornim rivalima, Kukuriku koaliciji i HDZ-u, da iz straha da se ne zamjere biračima skrivaju prave namjere što će učiniti ako dođu na vlast. To neki od njih i otvoreno priznaju, primjerice jedan od ekonomskih stratega SDP-a Branko Grčić, objašnjavajući da nije dobro govoriti prvenstveno o tzv. bolnim rezovima, jer time političke stranke samo potkopavaju svoje izglede na izborima. Jasno je da se tako Kukuriku srozava na logiku ćorave kokoši, jer ne vidi da su bolni rezovi time također najavljeni, samo što je to učinjeno zaobilazno, a ne uočava ni da su ti rezovi u krajnjoj liniji zapravo štetni.

Naime, oni se prije svega prelamaju preko leđa radnika i drugih zaposlenika, čime se nastavlja razarati ionako već uveliko urušena socijalna harmonija u društvu, a i ekonomski su promašeni, jer se stezanjem potrošnje, što će reći ograničavanjem potražnje, samo zadaje novi udarac ponudi i proizvodnji. A u malaksaloj i potcijenjenoj proizvodnji leži jedan od glavnih uzroka krize u zemlji, pa i šire, u svijetu.

Ukratko, tajenje od birača što će se učiniti kada se dođe na vlast besmislena je igra skrivača, koja ionako plitkoj izbornoj kampanji, iz koje je naglavačke izbačen svaki ozbiljan sadržaj, dodaje i jak prizvuk prevarantskog šibicarenja. Ili, u najmanju ruku, prodavanja magle. Zato je jako dobro što se iz Kukuriku koalicije dobrim primjerom izdvojila jedna od čelnica HNS-a i same koalicije Vesna Pusić, vjerojatna buduća šefica hrvatske diplomacije, koja je javno i otvoreno iznijela pet točaka, pet postulata kojima će prići tom poslu. Odmah ću reći da u tome nema ničeg senzacionalnog. Ali, svatko tko ima trunku uvida u današnju vanjsku politiku Hrvatske, koja je hrpa ničega, sastavljena isključivo od praznoglavog klimanja Washingtonu i Bruxellesu, znat će cijeniti ovaj mali, ali važan pomak. Dakle, evo tih pet točaka.

Vesna Pusić protivi se ideji o Evropskoj uniji s “više” ili “dvije brzine”, koju u posljednje vrijeme zagovara nanovo aktivna i dominantna osovina Berlin – Pariz. Traži da Hrvatska i Srbija povuku uzajamne tužbe za genocid pred međunarodnim pravosuđem. Zalaže se da se izađe iz sadašnje slijepe ulice u Bosni i Hercegovini, pri čemu ne isključuje ni rješenje po kojem bi tamošnji Hrvati dobili svoj, treći entitet. Po njenom mišljenju, Hrvatska nije smjela biti suzdržana kod primanja Palestine u UNESCO, već ga je trebala podržati. Napokon, Hrvatska nipošto ne smije sudjelovati u eventualnom vojnom napadu SAD-a, Velike Britanije i saveznika na Iran.

Već je na prvi pogled vidljiva naglašena crta autonomije prema zapadnim saveznicima i skrbnicima. Ili, da parafraziram Stjepana Radića koji se rugao Katoličkoj crkvi da joj je trbuh ovdje a glava u Vatikanu, i ovdje se traži da glava hrvatske vanjske politike bude u Zagrebu a ne u Washingtonu i Bruxellesu. Istinabog, to nije izvedeno – za to je očito manjkalo hrabrosti – iz kritičke analize neoimperijalne politike SAD-a, prilježno podržane od nekih saveznika (Velika Britanija, Nizozemska, tzv. nova Evropa…), manje prilježno od drugih. Ali, uz malo čitanja između redaka, da se vidjeti da se Vesna Pusić ne miri s tim da Hrvatska poslušno slijedi Ameriku, čak i kada time legitimira evidentne promašaje, pa i gluposti u njenoj vanjskoj politici. Iran i Palestina dobar su primjer za to. Iran doista jeste, kako to vide u Washingtonu, najmilitantnija velika islamska zemlja, koja možda ima i atomsku bombu, ali ta bomba nije problem kada se radi o drugim zemljama u regiji koje se drže američkih skuta, bile one islamske (Pakistan) ili ne (Izrael). Osim toga, islamistička zastranjivanja te zemlje vuku korijene još iz vremena šaha Reze Pahlavija, satrapa koji je uživao američku podršku unatoč omraženosti među Irancima, što je na kraju i dovelo do Homeinijeve vjerske revolucije, koja se održala do danas (na istoj ili sličnoj matrici stvoreni su islamistički pokreti i drugdje, od Iraka preko Afganistana do Libije).

Američka sjena visi i nad palestinskim pitanjem. Palestinci su dobili pravo na vlastitu državu istom rezolucijom Ujedinjenih naroda kojom je to omogućeno i Izraelu, odmah poslije Drugog svjetskog rata. Ali, oni to pravo ni danas nisu ostvarili, najviše zahvaljujući opstrukciji SAD-a i saveznika, iako je tome obilno kumovalo i nejedinstvo u arapskom svijetu i među samim Palestincima (Fatah – Hamas). Sada se te ograde polako ipak ruše, što pokazuje i ovo učlanjenje u UNESCO, ali to nije omelo Hrvatsku da se još jednom teško obruka. Iz lojalnosti prema Washingtonu, bila je suzdržana u glasanju o palestinskom članstvu, mada je recimo Slovenija, koja nije ništa manje poslušna prema SAD-u, ipak smogla hrabrosti da glasa za. Dvije ex-jugoslavenske države koje dijeli malešna Sutla spetljale su se, po svemu sudeći, zato što se SAD i EU nisu mogli oko ovoga dogovoriti, pa je desetak članica Unije glasalo za palestinsko članstvo, među ostalim i ponajvažnija Francuska. Evropa je, dakle, u nekoj mjeri sačuvala obraz, no Vesnu Pusić to nije pokolebalo: odbacila je, rekoh, ideju Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel o EU s “dvije brzine”.

Riječ je o ideji kojom se prije nekoliko godina željelo strpati u neku vrstu političke karantene zemlje koje nisu htjele potpisati Lisabonski sporazum, a danas one kojima zbog velike dužničke krize prijeti otpis iz eurozone. Vesna Pusić ne polemizira s tim kaznenim mjerama, ali iz njenog protivljenja ovoj ideji može se iščitati – istina, opet uz malu pomoć čitanja između redaka – da ona odbacuje i najnovije komesarske smjene legalno izabranih vlada u Grčkoj i Italiji (vjerojatno nije daleko ni Španjolska, gdje je izvanredne izbore nedavno hametice izgubio Jose Luis Zapatero). Naprosto, to je opasan presedan, jer ako se posljedice u osnovi velike bankarske krize u Evropi budu liječile tako da sve više zemalja dobije “bankarske vlade”, onda se čovjek mora zapitati znaju li u Bruxellesu tko im glavu nosi. Zbog toga Vesna Pusić sigurno neće biti oduševljeno prihvaćena u toj središnjici, a kod kuće i u regiji imat će problema i s idejama o trećem, hrvatskom entitetu u BiH te o povlačenju tužbi za genocid između Hrvatske i Srbije. Osobno mislim da se oba ova stava mogu braniti, ali uz određene uvjete.

Povlačenje tužbi između dviju država sigurno je potrebno, pa i nužno, ali bi isto tako trebalo imenovati tko je s hrvatske i srbijanske strane odgovoran za njihovo podizanje, što je dvije zemlje dovelo u gotovo bezizlaznu situaciju. Jer, tužbe za genocid su, načelno gledano, toliko ultimativne da se njihovo povlačenje ne da zamisliti ni pod kojim uvjetom koji se spominje – otkrivanje istine o nestalima, nastavak suđenja ratnim zločincima, povratak oduzete imovine – a da se ne kaže tko je iz politikantskih razloga posegnuo za tim tužbama, iako je jasno da genocida ni s jedne strane nije bilo. Treba, dakle, ustanoviti tko je kriv što dvije zemlje zbrajaju veće žrtve u miru nego u ratu. Bez toga, mir će biti puko stanje ne-rata, ili primirje za koje nitko ne zna koliko će trajati.

Ipak, najviše okapanja sigurno će biti oko trećeg entiteta, za što bi Vesna Pusić možda mogla naići na umjerenu podršku samo Ive Josipovića. Svi ostali neće imati petlje u to ući, štoviše bivši šef diplomacije Tonino Picula (SDP) najavljuje vjerojatnoj budućoj šefici diplomacije da bi s tim mogla imati problema i u vladajućoj koaliciji. No, u njenoj ideji nema ničeg skarednog i opasnog. Hrvatski entitet nije nikakav problem ako bi bio demokratski, tj. poštovao građanska, nacionalna i socijalna prava svih na svom teritoriju. Pod tim uvjetom sasvim je nevažno da li će u BiH biti dva, tri ili četiri entiteta, i odbacivati njenu ideju iz straha da neće biti dobro primljena u Washingtonu i Bruxellesu zadnji je razlog zbog kojeg bi se to smjelo uraditi.

Naprotiv, ona zaslužuje uvažavanje jer se u moru ničega pred ove izbore pojavila s nečim suvislim i bez kalkuliranja da li će joj to politički naštetiti u zemlji i na glavnim svjetskim adresama. Osobno, njenoj bih inicijativi dodao samo jedno. Da se ona proširi i na druge male zemlje u regiji i Evropi, kako bi se pariralo sve autističnijoj samovolji velikih i kako bi se na tome začela svojevrsna “pobuna patuljaka”.