Pokrajine
74 godine braka Milke i Boška Gakovića iz Borova naselja
Recept za večnu ljubav
Sloga i dogovor recept su za dug životni i bračni vek. Sve je bilo lepo i dobro, samo nije dobro kada dođu stari dani. Da to znaju, mladi ne bi trošili vreme na svađe, već bi se poštovali i slagali, savetuje Milka Gaković
U desetoj deceniji života i 74. godini braka, Milka i Boško Gaković iz Borova naselja verovatno su najstariji bračni par u svoj sredini. Retki su brakovi u kojima oboje supružnika poživi tako dugo, a Gakovići su zajedno gotovo čitav život. Milka se udala za Boška sa svega 17 godina, a i on je bio tek nekoliko meseci stariji.
– Odveo me od ovaca – priseća se Milka kako je na kraju dana zatvorila stado koje je čuvala i otišla za svojim životnim saputnikom.
– Ma, kakva ljubav?! Nisam ni znala šta je ljubav u tim godinama, ali lepo nam je bilo u braku i dobro su me prihvatili u kući. Svekrva mi je govorila “snašo, oči moje”, a svekar “očinji vidu moj” – seća se Milka početka duge i srećne bračne priče.
Nakon venčanja redom su se rađala deca, sin i dve ćerke, danas gotovo 70-godišnjaci. Prvo su živeli u Bosni, u Rujiški kod Bosanskog Novog, a 1946. doselili su se u Bač, gde su živeli 14 godina. U Borovu naselju se nastanjuju 1960. godine, najpre glava porodice, u potrazi za poslom. Dve godine kasnije, zbog školovanja u tadašnjoj Državnoj industrijskoj školi, popularnom DIŠ-u, pridružila mu se starija ćerka, a zatim i ostatak porodice.
Rad i sreća
Bile su to lepe godine. Puno se radilo, ali i lepo živelo. Boško se zaposlio u Kombinatu gume i obuće Borovo, a Milka je kao domaćica vodila brigu o kući i podizala decu. Sin Milorad završio je Ekonomski fakultet, sada je u penziji i živi u Vukovaru. Ćerka Milena, medicinska sestra u penziji, danas živi u Novom Sadu, a starija ćerka Milja, takođe penzionerka koja je svoj radni vek provela u borovskoj fabrici, živi u njihovoj neposrednoj blizini.
– Otkako se rodila, nije se odvajala od nas – ponosno će Milka.
Hvali i sina koji ih odveze kamo treba, a obilaze ih i najmlađa ćerka i unuke. Pored četiri unuke, isto toliko imaju i praunučadi.
– Meni je 67 godina i nijednog dana nisam od njih otišla. Samo kuća i fabrika. Kada su već bili u situaciji da ne mogu brinuti sami o sebi, pitali su me da li bi ih služila. Pa, kako ne bih… Poslužila bih i druge, a da neću svoje roditelje – govori Milja koja živi u susednoj kući i začas je kod njih kada im nešto hitno zatreba. Tome služi i posebno ugrađeno zvonce. Obilazi ih po nekoliko puta dnevno, kuva, posprema i vodi brigu o lekovima.
Za razliku od svojih roditelja, Milja nije imala sreću da doživi tako dug bračni staž. Muž joj je umro pre rata 1991, a ona je od tada sama brinula od dvema ćerkama. Zahvalna je roditeljima koju su obezbedili egzistenciju njoj i bratu i sestri. Budući da se u slobodno vreme, posle smene u fabrici, bavio građevinskim poslovima, Boško je svojoj deci sagradio kuće. I nakon odlaska u penziju nastavio je raditi.
– Tata je sazidao kuća i kuća. Čas je bio u Splitu, čas u Zagrebu, u Bosni, Srbiji… – hvali Milja svog oca. A hvali ga i supruga.
– Lepo je bilo, deca su me slušala, a i mi smo se slagali. Ako je negde radio i zaradio, uvek mi je davao novac i nikada me nije pitao u šta sam potrošila – priča Milka i seća se kako je pažljivo raspolagala s novcem.
Premda će uskoro navršiti 91. godinu života, Boško ima odlično pamćenje, na kojem bi mu pozavideli i puno mlađi. Posebno pamti datume.
– U penziju sam otišao 1. marta 1966. godine, venčali smo se 17. septembra 1938, ja sam rođen 12. februara 1921, a žena 18. juna 1921. godine – nabraja.
Ratna vremena
S obzirom na godine, zdravlje ih zasad dobro služi.
– Kuburim najviše sa rukama, nemam osećaj u prstima, pa ne mogu zakopčati košulju ili sako – objašnjava Boško.
I u takvom stanju pomaže supruzi koja ima problema s vidom. Prošle godine je slomila nogu, pa joj je tokom dugog oporavka pomoć supruga bila dragocena.
Kao najteže trenutke u životu pamte vreme ratova. Boško je bio učesnik NOB-a.
– U partizanima sam bio četiri godine, četiri meseca i 15 dana. Otišao sam bežeći pred ustašama. Ubili bi me da su me zatekli kod kuće – govori nam.
I Milki je tada bilo najteže.
– Muž mi otišao u partizane, a ja rodila sina. Četiri godine sam ga nosila kroz Grmeč u torbi. Teško smo vreme preživeli i gladni bili, ali, eto, opet smo se posle rata svi skupili i, hvala Bogu, niko nije stradao – seća se naša sagovornica.
Ni poslednji ih rat nije zaobišao. Kuća im je 1991. godine bila zapaljena, ali su je obnovili i danas u njoj žive, skladno i zadovoljno. Iako su brojke kojima se Gakovići mogu ponositi za veliku većinu ljudi ogromne i nedostižne, oni nemaju osećaj da je to nešto veliko.
– Prošlo je preko noći – kažu i mladima poručuju da se slažu i dogovaraju za sve. Sloga i dogovor recept su za dug životni i bračni vek.
– Sve je bilo lepo i dobro, samo nije dobro kada dođu stari dani. Da to znaju, mladi ne bi trošili vreme na svađe, već bi se poštovali i slagali – savetuje mudra starica.
Dragana Bošnjak
Svečanost i pokloni za djecu iz grada i okolice
U Karlovcu obilježen Sveti Nikola
Dogradonačelnik Dubravko Delić je kazao da srpska zajednica dugi niz godina u svakom smislu obogaćuje život grada
Prigodnom svečanošću u karlovačkom Kulturno-informativno-obrazovnom centru “Lukijan Mušicki” u nedjelju su obilježeni dan Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Karlovca i krsna slava, Sveti Nikola. Održana je svečana sjednica gradskog VSNM-a, a prigodne poklone dobilo je više od pedesetoro djece iz Karlovca i okolice.
– Ovako velik broj okupljenih ljudi, i sijedih glava i dječjih osmijeha, dokaz je dobrog rada srpskih institucija u Karlovcu i županiji. Tako treba nastaviti – kazao je, među ostalim, Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a.
Pored velikog broja djece i njihovih roditelja, priredbi su prisustvovali i predsjednik županijskog SDSS-a i županijskog VSNM-a Rade Kosanović, dožupan Milenko Rebić, zamjenik karlovačkog gradonačelnika Dubravko Delić te karlovački parosi Slaviša Simaković i Saša Umićević.
Dogradonačelnik Delić je kazao da srpska zajednica dugi niz godina u svakom smislu obogaćuje život u Karlovcu te da su Srbi dali velik doprinos u razvoju grada. Rade Kosanović je rekao da je danas puno lakše živjeti Srbima u županiji i u cijeloj Hrvatskoj, a za to su zaslužne srpske institucije. Dožupan Milenko Rebić je kazao da Srbi u Karlovačkoj županiji i u cijeloj Hrvatskoj žele graditi bolju budućnost zajedno sa većinskim narodom, jer će tada svima biti bolje. Sve je pozdravio i karlovački paroh Slaviša Simaković koji je pričao o Svetom Nikoli, a potom su djeca recitirala pjesme o tom svecu, nakon čega su im podijeljeni prigodni pokloni.
M. Cimeša
Slavlje KUD-a “Moslavina” i njihovih prijatelja
Deset godina garešničkih folkloraša
Garešnički pododbor “Prosvjete” i KUD “Moslavina” svečano su obilježili deset godina rada folklorne sekcije pododbora. Na svečanosti održanoj 18. decembra u dvorani Hrvatskog doma u Garešnici, osim učesnika programa iz domaćeg pododbora i njihovih kolega iz Dalja, Daruvara i Malog Gradca, bili su i predstavnici više drugih pododbora “Prosvjete” i KUD-ova s kojima su surađivali, od onog u Repušnici do onih u Žitištu i Varvarinu, predstavnici manjinskih vijeća, SDSS-a i brojna publika.
– U dvorani je bilo oko 300 ljudi – iznosi utiske s manifestacije vođa folkloraša i predsjednik KUD-a “Moslavina” Zoran Blanuša.
Podijeljene su zahvalnice svima s kojima su KUD i pododbor surađivali i onima koji su dali svoj doprinos radu društva, te onima koji su zaslužni za nabavku nošnji. Tom su se prilikom, kaže Blanuša, prisjetili i onih koji su 1998. osnovali “Prosvjetu”, a prije deset godina i folklorašku sekciju, među kojima i pokojnog Steve Perića koji je bezrezervno ulagao sebe kako bi folkloraši mogli raditi. Nakon programa koji su izveli domaćini i njihovi gosti, slijedila je podjela paketića djeci za Sv. Nikolu i zajedničko druženje.
– Naš je najveći uspjeh u ovih deset godina što smo opstali i što uopće radimo, s obzirom na teške uslove u kojima djelujemo. Mi nismo gradski pododbor, nego nam je članstvo razvučeno po selima desetina kilometara unaokolo, pa se javljaju problemi kada treba doći na probe. A to što imamo dječju sekciju i što djeca aktivno nastupaju naš je drugi uspjeh, što svi priznaju – kaže Zoran Blanuša.
N. Jovanović
Nakon izlaska iz zatvora
Podrška Josipu Boljkovcu
Zdravlje mi je za sada vrlo dobro, tlak kao u dečka, šećer normalan, jedino me muči nedavno operirani kuk i kretanje. Moram se kretati uz pomoć štaka, kaže Boljkovac
Josip Boljkovac i dalje dobiva podršku velikog broja ljudi iz Hrvatske, BiH i ostalih republika bivše SFRJ. Svi oni vjeruju da nije počinio navodni ratni zločin za koji je bio optužen a radi čega je proveo mjesec dana u pritvoru. Tako su ga u nedjelju posjetili ljudi iz SABA RH. Radi se o onom dijelu antifašista koji su decidirano stali u zaštitu Boljkovca, dok su službeni predstavnici SABA RH vodili rezerviranu politiku, ne želeći se zamjeriti službenim institucijama i organima. U utorak su Boljkovca posjetili ljudi iz udruženja antifašista iz susjedne BiH. I oni su mu dali punu podršku, zamjerajući što se u Hrvatskoj progone antifašisti i partizani.
– Bivše vlasti su mislile da će se mojim hapšenjem dodvoriti ekstremnoj desnici i za to dobiti potrebne glasove. Vidjelo se da je to zapravo bio kontraefekt. Nisu ljudi ludi da bi ponovo glasali za one koji su ovu državu totalno opljačkali u posljednjih dvadeset godina. Čak su mi i na ovim parlamentarnim izborima oduzeli pravo glasa za što je, po mom mišljenju, kriv Ivan Perković, predsjednik Županijskog suda u Karlovcu i predsjednik županijske izborne komisije. Na temelju njegovih “dokaza” ja sam i uhapšen. Nisam osuđen, nije mi oduzeto građansko pravo glasa, nisam se ispisao iz spiska birača gdje sam upisan više desetaka godina. Htjeli su me još jednom poniziti – kaže Boljkovac.
Ivan Perković tvrdi da je problem bio u tome što izborna komisija nije dobila rješenje da je Boljkovac pušten iz zatvora, gdje je privremeno bio upisan kao birač.
– Zdravlje mi je za sada vrlo dobro, tlak kao u dečka, šećer normalan, jedino me muči nedavno operirani kuk i kretanje. Moram se kretati uz pomoć štaka – kaže Boljkovac.
M. C.
Redakcijski jubilej s dragim gostima
Dvanaesta godišnjica “Novosti”
Redakcija “Novosti” prigodnim je skupom obilježila dvanaest godina od izlaska prvog broja novina 17. decembra 1999. godine. Obilježavanje su organizirali redakcijski ogranci Sindikata novinara Hrvatske i Hrvatskog novinarskog društva, a uz novinare i urednike “Novosti” prisustvovali su mu i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, predsjednik zagrebačkog VSNM-a Saša Milošević, doskorašnji vicepremijer Slobodan Uzelac, predsjednik SKD-a “Prosvjete” Čedomir Višnjić i druge javne ličnosti. Urednik Ivica Đikić najavio je da će redakcija nastojati da list bude još bolji i relevantniji.
Pjesnikinja iz Pule Emilija Vasiljević
Bluz jednog odrastanja
Pjesnikinja je odrasla u Konjevićima, selu kraj Čačka, a život su joj obilježile česte profesionalne seobe po carinarnicama bivše države, sve do Pule u Istri
“Bluz jednog odrastanja” naziv je prve zbirke poezije, koju je u oktobru objavila 68-godišnja Emilija Vasiljević iz Pule, gdje živi i stvara duže od tri desetljeća.
– Moje pjesme su moja molitva… moji svjetionici… Prvo mi se javi osjećaj radosti ili tuge, pa naiđu riječi, kada ugledam neko milo bistroliko biće i zapljusne me ljubav, poteče bujica riječi – kaže pjesnikinja koja je odrasla uz tetku Dušanku, u idiličnom okruženju sela Konjevića, kraj Čačka u Šumadiji, a život su joj obilježile česte profesionalne seobe po carinarnicama bivše države. Upravo joj je tetka Dušanka bila idol, uvijek s knjigom u ruci. Ona ju je uputila prvi put u biblioteku u Čačku.
– Prvu sam pjesmu napisala s devet godina. Bila je posvećena tek procvaloj ljubičici. Promatrala sam čudo stvaranja cvijeta i spoznala da je to novi život. Tada sam prvi put imala neodoljivu potrebu riječima izraziti osjećaje. Opisala sam prizor i poklonila sastavak učiteljici. Ona je bila oduševljena i nazvala je sastav pjesmom – priča Emilija, koja inspiraciju nalazi posvuda.
Brojna preseljenja
I u Beogradu, u srednjoj ekonomskoj školi, Emilija se isticala u pisanju. Rezultat je i nagrada Udruženja književnika Jugoslavije 1962. godine za najbolji literarni sastav. Pjesnički angažman započinje u Šibeniku, gdje je imala prvu carinsku službu i gdje se uključila u Društvo mladih književnika, a pjesme su joj objavljene u “Šibenskom glasniku”. U njemu je objavljena pjesma “Odlazak” koja se našla i u prvoj zbirci. Onda su uslijedila brojna preseljenja. U Novom Sadu se posvetila djeci i Ekonomskom fakultetu, pa su joj pjesme privremeno, kako kaže, prešle u “ilegalu”.
– Nakon završetka fakulteta, premještena sam u Carinsku ispostavu u Sremskoj Mitrovici, gdje sam počela intenzivnije pisati i povremeno objavljivati u mjesečniku “Carinski list”. U Carinarnicu Pula stigla sam 1979. godine. Istra mi je pružila utočište, djeca su mi tu odrastala, unuka mi je tu rođena te je intimno osjećam drugim zavičajem. Pisanje mi je postalo životna potreba. Pjesme sam objavljivala u časopisu Društva tjelesnih invalida, gdje mi je podrška bio urednik Željko Kladušan, koji me ohrabrio i da na Fejsbuku široj javnosti predstavim poeziju. I moja djeca me potiču, posebno unuka Minja koja se ponosi bakom pjesnikinjom – sa zadovoljstvom priča Emilija, koja na svom profilu ima preko 2.000 ljubitelja poezije.
Pjesničko ushićenje
Emilijin prijatelj Darko Kotevski njene pjesme prevodi na engleski jezik, pa ih početkom iduće godine planiraju prirediti za internacionalno tržište.
– Godinama sam pokušavala izdati prvu zbirku pjesama, no nisam uspijevala uglavnom zbog manjka materijalnih sredstava i podrške elitnih uredništava. Na sreću, pomogao mi je pjesnik Vinko Kalinić, koji je zbirku lektorirao, opremio i izdao u biblioteci “Kocka vedrine”, nakladnika Centra za medijsku kulturu “Albatros” iz Komiže s otoka Visa. Na proljeće planiram izdati i svoju drugu zbirku, koja će imati još više pjesama. Dotad mi slijedi darivanje “Bluza jednog odrastanja” bibliotekama na području bivše Jugoslavije i predstavljanje knjige, od kojih je prvo krajem novembra u Gradskoj biblioteci u Sremskoj Mitrovici – kaže Emilija Vasiljević, koja u “čarobnom pjesničkom ushićenju doživljava svoju drugu mladost”.
Mirna Jasić
Svečanost Srpskog kulturno-umetničkog društva iz Belog Manastira
Godišnji koncert SKUD-a “Jovan Lazić”
Srpsko kulturno-umetničko društvo “Jovan Lazić” iz Belog Manastira održalo je 16. decembra u velikoj sali Centra za kulturu svoj tradicionalni celovečernji godišnji koncert, kojim je ujedno označilo kraj ovogodišnje sezone.
Prijatno decembarsko veče, slobodan ulaz i bogat kulturno-umetnički program privukli su brojnu publiku, koja je gotovo do poslednjeg mesta ispunila salu. U devedeset minuta programa publici su se predstavili prvi ansambl društva, dečija grupa i nekoliko solista, a osim plesa i pesme publika je imala prilike uživati i u zanimljivom igrokazu pod nazivom “Kako se nekad živjelo”.
Za razliku od prethodnih godina, ovogodišnji je koncert zbog ograničenih financijskih sredstava protekao bez tradicionalnog prijema i prisustva viđenijih ljudi iz političkog i javnog života. Iako SKUD “Jovan Lazić” već neko vreme ne trenira u sopstvenim prostorijama (budući Srpski kulturni centar, u sklopu kojeg su i prostorije SKUD-a, još nije završen), to nije umanjilo entuzijazam članova, što se moglo dobro videti i na koncertu, a i zahvaljujući ljubaznosti kolega iz HKUD-a Beli Manastir, u čijim prostorijama treniraju i “skudovci”, ovogodišnji je koncert uspeo zadržati epitet tradicionalnog.
Zoran Popović
Nove mogućnosti za dodatnu zaradu
Začinska paprika – baranjski suvenir
Mljevena začinska paprika “Baranjka” proizvod je s imenom i žigom zaštićenim pri Zavodu za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske
Udruženje “Baranja” iz Bilja, zajedno s brojnim partnerima i malim proizvođačima, posljednjih nekoliko godina radi na povećanju proizvodnje mljevene začinske paprike kao visokokvalitetnog, financijski isplativog i regionalno prepoznatljivog proizvoda. Istovremeno radimo i na njezinoj promociji pa se rodila ideja da paprika ujedno postane i baranjski suvenir – kaže voditeljica projekta Jasna Petrović te naglašava da je kroz projekt dvadesetak žena educirano za proizvodnju paprike, za što imaju i posebnu potvrdu.
Mljevena začinska paprika “Baranjka” proizvod je s imenom i žigom zaštićenim pri Zavodu za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske. Pakovana je po sto grama i to na dva načina. Jeftinija varijanta, koja košta pet eura, nalazi se u papirnatom omotaču, dok je ona po deset eura u drvenoj kutijici, i to 50 grama slatke, a 50 grama ljute.
– Prva tura je s plantaže u Popovcu, a ovih ćemo dana krenuti u pakiranje i paprike iz Luga. Cilj nam je obuhvatiti cijelu Baranju – objašnjava Jasna Petrović i ističe da je proizvod višestruko upotrebljiv: kao suvenir koji turisti mogu ponijeti za sjećanje na svoje putovanje, a užitak mogu produljiti i pripremom hrane po tradicionalnim receptima i s dodatkom paprike kao ključnog začina, potom kao poklon iz Baranje prilikom odlaska u posjet prijateljima ili poslovnim partnerima, ali i kao dio poklon-paketa povodom, na primjer, obilježavanja prigodnih datuma.
Jovan Nedić
Smotra kulturnog stvaralaštva manjina Splita
Aplauz prepune dvorane
U Splitu je 16. decembra održana druga zajednička Smotra kulturnog stvaralaštva manjina, koja je u prepunoj dvorani Gradskog kazališta mladih okupila oko 250 gostiju i izvođača. Okupljene je u ime gradskih vlasti pozdravila zamjenica gradonačelnika Anđelka Visković, a želje za uspješan nastavak aktivnosti izrekla je i savjetnica za nacionalne manjine Grada Splita Marica Ružić.
Slovence je predstavljao mješoviti pjevački zbor SKD-a Triglav Split, Crnogorce guslar Rajko Radović, Srbe ženski pjevački zbor splitskog pododbora “Prosvjete”, Bošnjake Ševal Tosuni i zbor Islamske zajednice Grada Splita, a Makedonce pjevački zbor MKD Makedonija, koji je pored pjesama izveo i splet igara iz Makedonije. Mađare je predstavio mješoviti pjevački zbor Ružmarin i folklorno-plesna grupa Čardaš iz Splita. Svi učesnici dobili su velik aplauz publike.
N. J.
Godišnji koncert pododbora iz Vojnića
U prepunoj sali Doma kulture u Vojniću tamošnji pododbor SKD-a “Prosvjeta” održao je tradicionalni godišnji koncert na kojem je i ovaj put pokazao svoj jednogodišnji rad. Koncert je trajao gotovo dva sata, a uz domaćina i organizatora sudjelovalo je i kulturno-umjetničko društvo Una iz obližnje Široke Rijeke, u kojem su okupljeni Bošnjaci i Muslimani iz općine Vojnić. Plesali su se plesovi i kola iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Nažalost, ovaj put nije bilo članova KUD-a “Jukić” koji čine Hrvati doseljeni iz BiH, a čije su aktivnost ove godine prekinute.
M. C.
Sveti Nikola s mališanima u ZeKaeM-u
Zagrebački VSNM djeci
Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i ove je godine organiziralo proslavu Svetog Nikole za djecu starosti od šest do 12 godina. Djeca su 17. decembra nakon predstave “Ružno pače” u Zagrebačkom kazalištu mladih, rađene po poznatoj Andersenovoj priči, dobila prigodne poklon-pakete. Prije podjele, djeca i njihovi roditelji gromko su aplaudirali glumcima, oduševljeni predstavom koju je po osuvremenjenom scenariju Ivora Martinića režirao Robert Valtl.
– Ove se godine prijavilo čak 75 djece – rekao je predsjednik Odbora za obrazovanje zagrebačkog VSNM-a Zdravko Kerkez, dok su djeca nestrpljivo čekala poklone.
N. J.
Ispravak
U tekstu pod naslovom “Prekrstili Holjevca pa ga tužili”, objavljenom u broju 626. na stranici 24, došlo je do nenamjerne pogreške: napisano je da je grupa partizana 1941. ušla u Karlovac kako bi spasila zatočenog Ivicu Gojaka. Međutim, činjenica je da su partizani, preobučeni u domobrane, iz ustaškog zatvora trebali spasiti Marijana Čavića – Grgu, sekretara mjesnog komiteta KPH za Karlovac, a prilikom njihovog povlačenja teško je ranjen 19-godišnji skojevac Gojak, koji je nekoliko sati iza toga umro. Ispričavamo se čitaocima na ovoj nenamjernoj pogreški.
Stogodnjak (90)
23. 12. – 30. 12. 1911: u listu “Pesti Hirlap” oglasio se Svetozar Pribićević: “Mi nikada nećemo više poći sa sadanjim banom jednim putom. Radio je brutalnim sredstvima. Sa strankom, koja je ovako sastavljena, ne može se provoditi poštena i uspješna unionistička politika. Ono što je Tomašić radio, naškodilo je hrvatsko-ugarskom sporazumu i nagodbi… Hrvatski i srpski narod traži prava i liberalnu vladu, koja vodi na progresivnom temelju u susret društvenom preustrojstvu. Mi ne želimo razbiti državnu zajednicu, nu u okviru državne zajednice želimo biti slobodni…”
* “U subotu poslije podne ovdje, u Zelengaju, ovaj čestiti mladi čovjek učinio je kraj svome životu”, pišu novine u povodu smrti književnika i lingviste Bogdana Lastavice, autora prozne zbirke “Prvi otkosi”, prve i jedine knjige koju je objavio. Ubio se u Zagrebu, 23. prosinca, u 27. godini. “Patio je otkad zna za sebe. Svršio je u najvećoj sirotinji gimnaziju i sveučilište. I kad je položio profesorski ispit i otpočeo literarni rad – zadobio je sušicu. Ogorčen kidisao je na sebe i nije htio čekati, dok bacili od njega ne načine lješinu. Govori se i to da je kidisao na sebe u nastupu neurastenije…”, objavile su novine.
Iste subote u podne, samo nekoliko sati prije nego što će se ubiti, Lastavica je došao u redakciju “Srpskog kola” i donio tri članka. Članovi redakcije koji su ga toga dana vidjeli izjavili su da je bio “miran, tih, skroman i dobar, kakvog ga znamo oduvijek i niko nije mogao ni slutiti na što se odlučio.” Lastavičin nekrolog u “Srpskom kolu” napisao je osobno Adam Pribićević koji će se, 46 godina kasnije, i sam ubiti – u emigraciji u Kanadi.
* U Zagreb je iz Beča pristigla vijest da je “drugi dan katoličkog Božića na groblju “Sent Marks” izvršena provala u grobnicu bivšeg kneza Srbije Aleksandra Karađorđevića, oca današnjeg kralja Petra. Zlikovac nije uhvaćen, niti se može da nađe kakvi su ga motivi vodili da učini ovo gadno djelo. Jer, po svemu izgleda da se ne radi o pljačkanju grobnice…” Neznanac je, naime, provalio u kosturnicu, otvorio metalni sanduk, probio stakleni sanduk s mrtvim tijelom i odnio samo – lubanju! Sav nakit, prstenje i skupocjeni predmeti ostali su nedirnuti. Zaključak: provalu je izvršio neki fanatični knežev protivnik koji se uplašio mogućnosti da se Aleksandrovi posmrtni ostaci vrate u Srbiju.
Đorđe Ličina