Potpis u sjeni straha od Eurogeddona

Sretan sam i dirnut što se moj posao izvjestitelja EU-a za Hrvatsku primakao kraju, počeo je Hannes Swoboda prošle srijede govor u Europskom parlamentu, dan pošto je potvrđena izvjesnost da Hrvatska uskoro postaje 28. članica Unije. Ako nema neizvjesnosti, ako se ta napetost preselila dalje, na istok i jug, čemu ta lagana nervoza uoči proceduralnoga glasanja o već usuglašenoj odluci? Uostalom, i Swobodino posljednje izvješće, kao i reakcija parlamentaraca na njega, čista su legalistička formalnost kroz uigrani scenarij. Ali demokracija je prije svega procedura, a tek onda sve ostalo; izbrišete li proceduru, ostat će zastrašujuća vizija ideološke diktature većine. Zato je Swoboda te večeri opterećen posebnim osjećajem odgovornosti: što se više “za” skupi u glomaznom gremiju od 736 članova, to je moralna dimenzija najnovijeg proširenja EU-a solidnija, a što je moralna osnovica unutar europskih tijela i institucija kompaktnija, tim su manji izgledi da bi joj se mogli ponoviti slučajevi poput onog s grčkom financijskom krizom. Jer, spriječi li se domino-efekt kod drugih fiskalnih prijestupnika, rastu šanse za spas eura; propadne li euro, tako je malo važno što će se reći o Hrvatskoj ili, tjedan kasnije, o Srbiji…

Britanski euroskeptik

Ukratko, Unija je kroz svoj Donji dom, kako se Europski parlament često naziva, počela naglašeno osjetljivo reagirati na moralnu dimenziju pitanja kojima se bavi, pa zastupnici uglavnom ne sjede u dvorani za vrijeme rasprava; u sali je uvijek bezobrazno malo parlamentaraca, tu su samo oni kojih se aktualna tema direktno tiče, politički, osobno ili moralno. Skupe se u dvorani tek u podne, kad počinje elektronsko glasovanje, po redu, bez davanja prednosti – o morskim algama, hipotekarnim kreditima, doškolovanju odraslih, primanju Hrvatske u članstvo i pripremi za sastanak Europskog vijeća: sat vremena “da” ili “ne”, ni minuta po odluci. Bude li Europski parlament ikada u prilici nekome objaviti rat, učinit će to točno u podne, istom kombinacijom razvučenosti i efikasnosti, no prvo zastupnike valja deložirati iz uvijek prepuna bara “Mickey Mouse”.

Kad se, dakle, u gotovo praznom Parlamentu za riječ javi zastupnik iz Velike Britanije Nigel Farage, postaje jasno što je Swoboda htio izbjeći i čega se bojao prije svog posljednjeg izvještaja o Hrvatskoj. Farage drži vatreni govor unutar zadanog okvira od jedne minute.

– Nedavno sam posjetio Hrvatsku da se uvjerim vodi li se ondje prava nacionalna debata i jesu li njeni uvjeti fair. Otkrio sam da EU daje sve od sebe ne bi li potkupila tamošnju političku klasu. I to joj dobro ide, već je Hrvatskoj dala 320 milijuna eura na ime pomoći prije ulaska. Osim toga, potrošila je milijune na besramnu propagandu uvjeravanja Hrvatske da je Unija njena jedina šansa – kaže Farage.

Po njemu, to nije sve: Unija se pobrinula za dobro plaćene poslove hrvatskih predstavnika u Parlamentu i Komisiji, samo da pokaže kako će im, kao vladajućoj klasi, biti dobro ako svoju zemlju natjeraju u EU. Europske se zastave vijore na službenim zgradama Hrvatske, kao da je sve gotovo. EU to može raditi zato što komunisti još zauzimaju pozicije vlasti i postat će osobno strahovito bogati ako Hrvatska uđe; sve je još ozbiljnije ako se zna da u Hrvatskoj nema slobodnih medija – nudi se čak i 10.000 kuna nagrade svakome tko uspije pronaći članak što sugerira da ulazak u Uniju nije ispravna odluka. Za kraj je euroskeptik Farage poručio Hrvatima kako je čitava EU kampanja bent, corrupt and distorted iliti “neiskrena, koruptivna i iskrivljena”.

– Tisuću godina ta se zemlja borila za samostalnost i tek je dvadeset godina kako je u tom naporu uspjela! Uspjeli su pobjeći iz propaloga političkog eksperimenta, Jugoslavije. Glasaju li za pridruživanje Uniji, daju glas za ulazak u novu Jugoslaviju, novi politički eksperiment u fazi implozije – izgovorio je Farage simbolički zatvarajući aktovku, da bi se efekt izjave “Nadam se da će Hrvati doći k sebi, iako sumnjam!” sinergijski poklopio s njegovim demonstrativnim napuštanjem parlamentarne dvorane.

“Bježiš ti, bježiš”, vikao je za njim inače staloženi Swoboda, “u svom stilu kažeš svoje i pobjegneš!”

Unutarnja fragilnost EU-a

Kratki eklat Swoboda – Farage pokazuje fragilnost Unije na udarce iznutra, na “unutarnje neprijatelje”, institucionalizirano “deponiranje bijesa”; nije britanski euroskeptik mogao promijeniti hrvatsku situaciju niti mu je bilo stalo da je promijeni. Moglo se raditi o bilo kome i bilo čemu, o Srbiji, Crnoj Gori, Islandu ili sindikatu prosvjetnih radnika. Činjenica je, a priznaje je na rubu i sam Swoboda, da u Europskom parlamentu sjede, uz ostalo, i dobro plaćeni ljudi – u smislu plaće, a ne nekih nelegalnih izvora prihoda, iako je i toga bilo! – koji grizu ruku što ih drži.

Ako već postoji paralela s Jugoslavijom, kako ju je u igru usporedbi uveo britanski parlamentarac, ona je ponajprije u instituciji “unutarnjih neprijatelja”. Kao što je daleke 1990. Stjepan Mesić izjavljivao da želi postati predsjednik Jugoslavije kako bi je mogao demontirati, euroskeptici se daju birati u Europski parlament da bi ga, uz malo sreće, mogli razjuriti; razlika je u tome što je EU demokratska institucija, a Jugoslavija to ni u najboljim danima nije bila, no problem se time svejedno ne smanjuje.

Politička teorija generalno priznaje dvije vrste euroskepticizma, hard i soft. Prvi bi bio zastupljen u Frakciji Europa slobode i demokracije, među čijih je 26 parlamentaraca i Farage. Drugi, mekani euroskepticizam, provodi se i brani iz Frakcije Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica, sa 34 člana. Prva formacija ne želi EU, druga ne želi političku EU, što znači da ne priznaje Lisabonski ugovor, dokument koji igra ulogu zamjenskoga ustava Unije. Međutim, u njihov soft karakter ne treba biti previše siguran, čak se jedna od stranki te frakcije zove Narodni pokret protiv EU (Danska). Formalno gledano, jedini zastupnik te stranke plaćen je da sjedi u klupama i bori se protiv Europske unije; u vremenu velikih političkih ambivalentnosti, on se barem može pohvaliti da je došao u Bruxelles s jasnim mandatom.

Direktorij Merkozy

Druga paralela s raspadom Jugoslavije ne dolazi iz utvrde euroskeptika, nego iz redova “poštenih” zastupnika, dakle onih koji su tu da bi se na dnevnoj bazi borili za bolji život pola milijarde građana, što podrazumijeva i očuvanje dostojanstva i integriteta institucije kojoj pripadaju. “Euro nema alternative”, “Euroland nema alternative” i “EU nema alternative”, izjave su koje se čuju mahom od socijaldemokratskih zastupnika, povremeno u dvorani, još češće na rubu i u kratkim kontaktima oko nje.

Oni koji pamte finiš raspada Jugoslavije sjetit će se izjave što se mogla čuti od njenih ideoloških branitelja (drugih nije ni bilo, ne računamo li polovični pokušaj Ante Markovića!) da “Jugoslavija nema alternativu”. Stvar je u tome da alternativa uvijek postoji, iako se nikome ne mora sviđati. Povijest je puna napuštenih državnih i ideoloških ruševina koje nisu imale alternativu. Znači li to da europskim socijaldemokratima nedostaje povijesno pamćenje na bliže i dalje katastrofe u kojima su ljudi u Europi ginuli i umirali zato što “nije bilo alternative”? Prije će biti da reagiraju na strah koji se širi nakon financijskog sloma 2008, teško kontroliranu paniku pred nesigurnom budućnošću u slučaju da Eurogeddon postane stvarnost, a eksperiment zajedničke europske valute propadne u, primjerice, talijanskom državnom bankrotu, i to nakon što je jedva preživio grčki.

Emocija straha posjeduje gotovo taktilnu kvalitetu dok razgovarate s proeuropskim zastupnicima. Povremeno ćete naletjeti na priču kako u zemljama Unije cijene zemljišta s izvorom vode uvelike nadmašuju one bez vlastitog izvora. Službeno, razmišljanja koja idu u smjeru razrađivanja scenarija nakon moguće propasti zajedničke valute nisu tema.

Socijaldemokratski parlamentarci u strahu od sutrašnjice dodat će i ljutnju na konzervativni direktorij koji vlada Unijom, Angelu Merkel i Nicolasa Sarkozyja, na, kako ga zovu, “direktorij Merkozy”. Stav većine u Frakciji socijaldemokrata (185 članova, druga po snazi parlamentarna grupacija, iza 264 kršćanskih demokrata) jest da ono što se danas događa s eurom predstavlja problem globalnoga špekulativnog financijskog sustava. Amerikanci nam ruše euro, tvrdi austrijski parlamentarac Jörg Leichtfried, oni nemaju baš nikakvog interesa da ga održe. Swoboda, koji će od iduće godine najvjerojatnije postati predsjedajući Frakcije socijaldemokrata nakon što se Martin Schulz preseli na funkciju predsjednika Parlamenta, ne vjeruje u “američku zavjeru”, ali ima velike probleme s “direktorijem Merkozy”. Znači li to da živimo pod diktaturom eksperata, pitamo ga? Nisu njih dvoje nikakvi eksperti, vehementno odgovara. Dobro, onda su oni iza njih: živimo li pod diktaturom eksperata što stoje iza njemačke kancelarke i francuskog predsjednika? Nisu ni oni eksperti, žesti se austrijski parlamentarac, da jesu, već bi nešto uspjeli napraviti, to su obični ideolozi. A što je onda budući predsjednik Europskog parlamenta Schulz, od kojeg parlamentarci generalno očekuju pomoć u izravnavanju demokratskih deficita Unije? Odgovor: on je ideološki ekspert.

Važni su i susjedi

U podjeli parlamentaraca na one koji misle Europu i one koji je zaboravljaju, saborska delegacija Hrvatske mogla je u dva dana gostovanja u Bruxellesu biti samo s prvima. Za skepsu je još rano, za sarkazam još nije vrijeme, a možda nikad neće ni biti. U hrvatskoj delegaciji je i Milorad Pupovac, koji već testira potencijale za budućnost, ugrađene u hrvatski Pristupni ugovor.

– Današnja 90-postotna odluka Europskog parlamenta značajna je u kontekstu zastoja u politici proširenja, u kontekstu krize eura i Unije. Pred Hrvatskom je niz godina ispunjenja preostalih obaveza u vezi povratka izbjeglica, stanarskih i mirovinskih prava, zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina i primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Pred njom stoji i definiranje njezine politike u Uniji i politike u regiji. Jednom riječju, pred njom je rješavanje starog i definiranje novog – kaže Pupovac.

Drugim, manje političkim rječnikom rečeno, pitanje je kako će se Hrvatska u Uniji, za razliku od Hrvatske van Unije, postaviti prema susjedima što i dalje čekaju pred zatvorenim vratima Bruxellesa. Austrijski parlamentarci tu su određeniji: i Srbija bi morala dobiti status kandidata, kaže Josef Weidenholzer, objašnjavajući da je regija cijele bivše Jugoslavije i dalje otvorena rana. Ulazak Hrvatske znači da je proces zacjeljivanja započeo.

– Ako samo Hrvatska uđe u EU, nemamo ništa od ostataka izoliranih otoka siromaštva i nestabilnosti – kaže Weidenholzer.

I Swoboda reagira na novinarsko mišljenje da 9. prosinca Hrvatska u Bruxelles dolazi na slavljeničko potpisivanje Pristupnog ugovora, a Srbija na još jednu porciju poniženja.

– Nadamo se da će i Srbija dobiti status kandidata, datum za početak pregovora. Za prognozu nisam spreman, mogu samo reći da bismo poslali jako loš signal ako bi Hrvatska u petak potpisala ugovor, a Srbija i Crna Gora ostale visjeti u zraku. Negativni emocionalni naboj takve simboličke poruke bio bi porazan, iako se zna da narednih pet do sedam godina Unija neće primati nove članice – smatra izvjestitelj.

U aktu političke asimetrije – prvi premijer s kojim je Unija pregovarala je mrtav, drugi sjedi u zatvoru, treća premijerka je izgubila izbore – Unija ovog petka potpisuje Pristupni ugovor s Hrvatskom. Je li važno tko stavlja potpis ispod dokumenta?

– Ne mogu vam ni opisati koliko je to nebitno – kaže Swoboda.