Povisivati plaće i jačati prava radnika

U noći slavlja izborne pobjede najuspješniji aparatčik u koaliciji stranačkih funkcionara koji sada preuzimaju izvršnu vlast u Hrvatskoj – Zoran Milanović – rekao je da su svi oni koji su izašli na izbore sada dioničari (shareholders) pobjedonosne koalicije. Vjerujemo li jednom drugom autoritetu, ovaj put na polju teorije – Davidu Harveyju – dioničari su danas, u doba financijalizacije, slizani s menadžmentom kapitalističkih poduzeća, pošto je menadžerski vrh u pravilu uključen i u špekuliranje dionicama.

Možda je Milanović htio reći da smo svi mi dionici, a ne dioničari njegove pobjede? No omaška, ako je nje uopće bilo, nikako nije slučajna. Ona govori na kojoj strani ne samo u odnosu između rada i kapitala, već i u odnosu između tzv. realnog i financijskog sektora privrede, stoji nova vlast. A sve to govori da su građani izabrali da njima upravlja (vlada ili služi) vlast kapitala. I to onog reakcionarnog, špekulativnog, rekli bi marksisti. Koji ne stvara nove robne vrijednosti već, preskačući proizvodnju stvari, operira samo hrpama novca.

Mudrost upravljanja zemljom sada glasi: kako da se količina akumuliranog kapitala povećava a da dovoljan broj ljudi to vidi i kao svoj interes. Ili da se barem pretjerano ne bune dok se novac izvlači iz eksploatacije nekada javnih dobara i usluga te iz njihovih plaća i mirovina. A iza eksploatacije sve više odnosa pretvorenih u robu uvijek stoji, ma koliko posredovana, eksploatacija ljudi. One iste demokratske većine koja se tako mazohistički trudi izborno legitimirati svoje eksploatatore. Osnovni način pomoću kojeg će to biti moguće, bit će i dalje privatizacija bez kraja i konca. Sve do trenutka kada će netko zahtijevati da kupujemo ulaznice želimo li samo šetati centrima naših gradova.

No nisu naše vlade, ni prošla ni buduća, crni zlikovci koji su se sami sjetili stisnuti svoje i tako stisnuto stanovništvo, cijedeći mu zadnji novčić iz džepa. Ne. Stvari stoje puno gore. Vlade nacionalnih država, čak i onih “ozbiljnih”, danas su razvlaštene u mjeri koja je još samo prije nekoliko desetljeća bila – ako niste bili kolonija – nezamisliva. Drugačije kazano: kapitalizam je danas u tolikoj mjeri kolonizirao političku sferu da se svi političari ponašaju poput turista u području koje baš oni vole zvati domovinom. Pišući o stanju u Sloveniji nakon izbora koji su održani isti dan kao i u Hrvatskoj, ekonomist Jože Mencinger (njegov članak iz “Mladine” možete u prijevodu pročitati na H-Alteru) rezignirano zaključuje kako se Sloveniji loše piše. A zašto? Između ostalog i zato što je vlada izgubila vlast. On kaže: “Istina, nije je puno ni imala, a i ono što je imala nije znala dobro upotrijebiti. Vlade uopće, bilo kod nas ili u svijetu, mogu napraviti puno manje od onoga što same misle da mogu i još puno manje od onoga što građani misle da moraju.” Vlade se hvale onim dobrim što se u ekonomiji dogodi, a da zato same nisu zaslužne. A građani su skloni, misli Mencinger, da ih krive za ono loše u ekonomiji kada to i nije njihova krivica. Ono što Mencinger – koji je i sam jedan od tvoraca modela slovenske relativne privredne i društvene uspješnosti do ulaska u EU, a koji se sada raspada – ne kaže, jest kakve to veze ima s političkim integracijama u koje je Slovenija ušla. Ako se analizom ne smatraju puke konstatacije tipa “Slovenija krizu nije mogla izbjeći jer je industrija posve ovisna o gospodarskoj aktivnosti u EU-u”. I Slovenija je član evropske monetarne unije, popularne eurozone, u raspadu.

Ovaj bivši rektor ljubljanskog univerziteta zaboravlja da je baš onda kada je on bio funkcionar, Slovenija uspješno završila svoje euroatlantsko integriranje, a fakulteti uveli bolonjsku reformu. Protiv koje sada alternativni pokreti, poput onoga “Mi smo univerza”, u aktu permanentne, no simboličke okupacije fakultetskog prostora, održavaju cjelodnevne protestne skupove. Za razliku od studenata, radnici su, ne samo u Sloveniji, žešće disciplinirani. Tu simbolično protestiranje, iako ni to područje u nas nije imaginativno iskorišteno, više nije dovoljno.

U jednom drugom razgovoru, opet za slovenske novine, “Delo”, ovaj put s Raymondom Torresom, funkcionarom Međunarodne organizacije rada koja djeluje u okviru UN-a, ipak se nije mogao izbjeći pogled na krizu sa stanovišta rada. A to onda, barem za dijelove službi UN-a, kada već ne i za tolike ministre u današnjim vladama, znači i sa stanovišta radnika. Skoro bismo rekli: kao svjetski ugrožene vrste kojoj NE prijeti izumiranje. I to usprkos enormnom rastu nezaposlenosti, kao “najlakšem” načinu suočenja s ekonomskom krizom.

Ono što govori Torres zvuči poput naučne fantastike za uši domaćih “realnih” političara i dirigenata privatiziranog javnog mnijenja.

On kaže, a to je izvučeno i u naslov članka, da “bez rasta plaća i jačanja prava radnika izlaz iz krize nije moguć”. Torres čini korak naprijed spram rezigniranog Mencingera kada nakon slične dijagnoze stanja (koja se svodi na zaključak da je način “spašavanja” od krize kako ga provode centralne evropske i svjetske monetarne, a za njima i političke institucije, siguran korak u krivom smjeru), predlaže otvorenije suočavanje s vladajućom ekonomskom ideologijom, po kojoj su jaki sindikati, garantirana pristojna minimalna plaća i jaka zakonom propisana socijalna zaštita uzroci smanjenja zaposlenosti. Pa političari trebaju pomoći privredno-upravljačkoj manjini da sve tekovine socijalne države, korak po korak, do kraja razbuca. Kao da iza toga slijedi veliko prelijevanje otpuštenih u državnoj upravi, tercijarnom sektoru itd. – kamo? U rastuću materijalnu proizvodnju? Koja posvuda gleda kako da radnike zamijeni strojevima ili da sreže broj zaposlenih, a da one koji ostaju enormno optereti, ukidajući tekovine osmosatnog radnog vremena. Ako već nije, u maniri sada već glumljene razvijenosti (pošto “robovskog” rada već ima posvuda, i u centrima i na periferiji svjetskog sistema), materijalnu proizvodnju preselila u nekada Treći svijet. Globalizacija financijskog sektora i njegova kriza zato nikako ne pomažu obnovi stabilnosti (proizvodnje ima, ali ona je “luda”) u realnom sektoru. Primjer da financijska industrija ne služi materijalnoj niti u EU-u, a koji navodi Torres, jest nerazlikovanje između komercijalnih i investicijskih banaka.

No, primjera bi se moglo naći bezbroj. Ono što je sigurno i u financijskoj krizi moguće učiniti, jer se ne radi nužno o velikim materijalnim troškovima, jest jačanje radničkih prava. Jer, ako je već bukvalno iz aviona vidljivo da je, suprotno vladajućoj ideologiji, privatno upravljanje privredom proizvelo tolike katastrofe za radnike, koji su takoreći kolateralne žrtve špekulacija na “tržištima” kumskih rentijerskih poslova, što je onda logičnije no da vlast pokuša vratiti demokratsku moć “svojim” razvlaštenim radnicima? U tome bi joj trebali pomoći sindikati i civilno društvo. No, za njih su – kako o tome piše Jovica Lončar u “Zarezu” – radnička prava još uvijek slijepa pjega. Nije ni čudo kada imaju važnijeg posla – da nas do kraja euroatlantski “integriraju”. Kao da to nije dio problema, a ne rješenje situacije. A vladajuće stranke? Pa one hoće – ustvari iskreno – od sviju nas napraviti dioničare u svome pothvatu u kojem potpisivanje ugovora s EU-om prije snižava negoli povisuje naš kreditni rejting. Radnici uopće nisu u toj slici.