Sad kukuriknite!

Treba dobro zapamtiti ove izbore. Naravno, ne zato što je to bila neka velika politička predstava, naprotiv, oni su protekli u nikada malodušnijem i opreznijem raspoloženju, a kampanja koja im je prethodila bila je plitka i besadržajna, mjestimično i prostački bezvezna. Pa ipak, ostavimo u nekom kutku pamćenja malo prostora za tu mizeriju, možda nam se jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti sve to pokaže u sasvim drukčijem, boljem svjetlu. Čak, vrag bi ga znao, i kao zadnji, štono se veli, festival demokracije. Vjerojatno ste pogodili na što se ovdje cilja.

Ne bih htio ništa i nikoga ureći, još manje coprati, ali ovi izbori su možda zadnji pokušaj da se hrvatske taljige izvuku iz blata vlastitim snagama. To je, uostalom, natuknuo u prvom intervjuu nakon izbora i novi budući premijer Zoran Milanović, govoreći o kritična nepuna dva mjeseca pred nama, ne rekavši, doduše, sasvim konkretno na što misli. Ali, ne treba neke velike pronicljivosti da se predvidi kako Hrvatska stoji pred realnom mogućnošću ekonomskog i političkog posrnuća, kada njena vlast više ne bi držala konce u rukama, ulice bi preplavila nezadovoljna masa, a iz Bruxellesa bi stigla nekakva “bankarska vlada” da preuzme stvari u svoje ruke. Dakle, dogodilo bi se ono što smo na primjeru uvođenja prinudne uprave u Grčkoj i Italiji već vidjeli, kada su demokratske institucije Evropske unije prvi put podvrgnule dvije nimalo nevažne članice Unije tretmanu samosakaćenja. Otprilike kao što to rade gmazovi, odsijecajući teže oštećene udove u refleksnoj nadi da će im izrasti novi. Ako bi se slično ponovilo i u Hrvatskoj, to bi se dogodilo u još puno težim i dramatičnijim okolnostima, jer je kriza institucija u međuvremenu eskalirala i zahvatila samo središte Unije, koja stoji pred neizrečenom dilemom da čak sasvim napusti politički model koji je dosad razvijan. I približi se nekim modelima koji su demokratski izrazito deficitarni, ali su se pokazali zavodljivo efikasnim, prvenstveno onome kakav danas postoji u Kini.

Ne kažem, naravno, da sve ovo neposredno slijedi. Ali, mogućnosti za to umnožavaju se činjenicom da je hrvatska politička klasa dosad bila dibidus nezainteresirana za mlataranje ekonomskom krizom na njenim zapadnim granicama. Dakle, i njeni potencijali da ovo prevenira i preduhitri izrazito su mali, iako su, pošteno govoreći, nakon ovih izbora ipak nešto narasli. Naime, jasno je da bivša HDZ-ova vlast, koja se dugo odbijala suočiti s činjenicom da nekakva kriza uopće postoji, nije bila tome ni elementarno dorasla. A u toku kampanje za protekle izbore utonula je i u mračni autizam, vidjevši oko sebe sve same udbaške zaplotnjake, medijske mrzitelje i sličnu bagru, čime se definitivno pozdravila s kompetentnošću da u tom pogledu nešto napravi. Kako s tom kompetentnošću stoje vodeći pijevci pobjedničkog Kukurikua, upravo dobivamo priliku doznati, a stvar će se bistriti na nekoliko pitanja. Prvenstveno na spremnosti da se prizna realnost teškog stanja, zatim na broju mandata s kojima se izlazi iz ovih izbora i ulazi u Sabor, na uvjerljivosti programa s kojima se pobjednička koalicija sprema preuzeti vlast i tome slično. Ovo je tekst o tim i sličnim varijablama.

Barem na prvi pogled, mandatar za formiranje nove Vlade Milanović svjestan je težine situacije u kojoj Kukuriku preuzima vlast. Uoči izbora čak je izjavio da će njegova Vlada imati samo pedeset dana da zaustavi daljnje padanje kreditnog rejtinga Hrvatske, jer bi zaduživanje po kamatama većim od sedam posto bilo ravno “samoubojstvu”. Naravno da je dobro da budući premijer progovara ovako teškim, gotovo mračnim jezikom, jer u ovoj teškoj situaciji najmanje nam trebaju bajalice koje uljepšavaju stvari i dilaju lažne nade. Ovome je svakako pridonijelo što su u Kukuriku koaliciji imali dovoljno klikera da osluhnu nove vjetrove u Evropi i šire, pa su u izborni program ubacili i nešto trendovskih žaoka na račun zastranjivanja neoliberalnog kapitalizma. Ali, odmah se vidi da je to iznuđeno vanjskim okolnostima i zato izgleda namješteno i prilično drveno. Jer, ni Kukuriku ni SDP, od kojeg se to najviše očekuje, nisu odatle pošli korak dalje i pokazali minimalnu ambiciju da se suoče s uzrocima tih zastranjivanja, čak ni na razini onog što je bjelodano, a to je ovo frankenštajnovsko osamostaljivanje financijskog kapitala od realne ekonomije.

A pogotovo ih ozbiljno ne zanimaju klasne reperkusije mahnitanja tog financijskog sektora, koji se pokazuje opasan i za opstanak “uljuđenije” vrste kapitalizma, pa ne treba dokazivati koliko je poguban za uzdrmane socijalne tekovine današnjih država. Ovo se, uostalom, reflektiralo i na rezultate izbora. Ne suočivši se s dubinskim uzrocima današnje političke i ekonomske krize u zemlji i u svijetu, Kukuriku je omogućio da se pokraj njega progura u Sabor sasvim respektabilna grupacija ljevijih opcija, prvenstveno Lesarovi laburisti, a u manje definiranoj mjeri i lista svećenika Ivana Grubišića. Obje rezolutno odbijaju koalirati s novom vladajućom koalicijom, koliko i s onom starom – doduše, i Milanović-Čačićev blok izrazito je nesklon takvoj koaliciji – naprotiv, najavljuju da će biti ljuta i nepopustljiva opozicija novoj vlasti. Istinabog, to ne može pokvariti, još manje ugroziti komoditet koja nova vlast ima u parlamentu, gdje opet, kao i nakon trećesiječanjskih izbora 2000. godine, može samostalno formirati Vladu.

Pa ipak, postoji jedna bitna razlika između ovih izbora i onih prije jedanaest godina. U oba slučaja HDZ je teško poražen, ali to ne znači da je lijevo-liberalni blok jednako premoćno pobijedio. Dok je 2000. godine to bila velika, umalo i dvotrećinska pobjeda, sada to ni izbliza nije tako, jer je Kukuriku dobio, koliko god mnogi novinski naslovi sugerirali drukčije, ipak samo relativno tanku natpolovičnu većinu. Ona mu je, doduše, dovoljna za komforno vladanje, ali samo dok su prilike u zemlji i šire komforne. A one to danas nimalo nisu. Kao da su birači odlučili dati novoj vlasti dovoljnu parlamentarnu većinu da se ne mora gombati i iscrpljivati u traženju podrške sa strane, a opet toliko ograničenu da stalno osjeća pritisak iz javnosti. Javnost jeste dala podršku novoj opciji i izgurala je na vlast, ali podrška više nije bezuvjetna kao 2000. godine, a razlog je toliko notoran da ga samo iz obaveze prema mlađim čitateljima treba spomenuti. Taj mandat iz 2000. lijevo-liberalna opcija uvelike je proigrala mlitavim i kunktatorskim držanjem, kojim su iznevjerena očekivanja da će tuđmanovski tajkunski ancien regime biti pometen sa scene. Da stvar bude gora, ni u međuvremenu ta opcija nije pružila i još ne pruža bogzna kako uvjerljive dokaze da će se tako učiniti, iako je u međuvremenu taj režim metastazirao kroz neviđenu eksploziju korupcije, a sam je Tuđman kroz protekle izbore rehabilitiran pomoću autističnog povratka HDZ-a “izvornim korijenima”.

Ukratko, moglo bi se reći da je ove izbore izgubio HDZ, ali će se tek vidjeti da li ih je dobio Kukuriku. Možda će mi netko predbaciti da sam previše sarkastičan. Ali, naprosto mislim da izlaz iz ove krize traži puno više od onoga što Milanović-Čačićeva koalicija nudi, to je napuštanje sadašnje neokapitalističke matrice. A to se kod nje jednostavno ne vidi. Ona nije u stanju shvatiti da se tu krizu može savladati samo revitalizacijom industrijske proizvodnje, što neminovno uključuje i revitalizaciju radništva i zaštitu potkopanih radničkih prava. Doduše, vođe Kukuriku bloka obavezuju se da neće inzistirati na reviziji Zakona o radu, ali odmah vidiš da je to samo taktički ustupak. Jer u Planu 21 prava radnika obrađuju se tek u desetoj točki, što je dovoljno blizu zadnjoj rupi na svirali da izborne pobjednike moraš pozvati da puste priče i kukuriknu sada kada treba. Ali čisto sumnjam da će se to dogoditi.